ČITANJE (U)SEBI: Postajemo nešto što nismo bili

”Crveni zec”, Drago Glamuzina, VBZ, 2026.

U poeziji Drage Glamuzine postoji već od njegove prve pjesničke knjige “Mesari” nešto od one neočekivane lakoće postojanja, koja u svom stihovanom prelamanju preko iskustvenog i egzistencije traga za onim autentičnim pukotinama koje mogu ponuditi mogućnost da se sudarimo sa svime što jesmo ili možemo biti.

Opsesivna krivulja

U toj naizgled jednostavnoj ogoljenosti Glamuzina kao pjesnik vodi nas u situacije i kadrove svakodnevnog, iz kojeg maksimalnom preciznošću prikazuje sve neravnine i pukotine koje se u žudnjama otvaraju, držeći lirski subjekt u neprestanom tinjanju, svojevrsnoj rasutosti između onoga što je željeno i onoga što se može ostvariti. Ta opsesivna krivulja koja se bavi propitivanjem mogućnosti ljubavi, seksualnog iskustva, uopšte svake vrste odnosa našeg reflektovanja na drugog, zariva se kao sječivo u tkivo svih krhkosti pred kojima se ona početna lakoća pretvara u temeljno doticanje ponora i zatamnjenja u nama. Insistirajući neprestano na ogoljavanju i demistifikaciji, odsustvu bilo kakve suvišne romantizacije ljudskog, pjesnik Glamuzina nas singerovski autentično iznova suočava sa upitnostima svih veza, entropijom koja se nameće kao nepremostiva u nastojanju da se dva bića zaista dodirnu i sklope. Drugim riječima, kod ovog pjesnika, u njegove prve tri knjige poezije, neprestano se usložnjava ta diskrepancija, biva dovedena do krajnjih granica, kako bi se propitalo šta ostaje u tijelu i umu nakon što još jedan splav željenog zajedništva potone. Da li postoji mogućnost da se iznova izroni, te kako ono što se fraktaliziralo pokušati još jednom dovesti do smislene cjeline. U stalnom raskoraku, kroz padanja i uspone, pjesnik ne daje konačne odgovore, niti na bilo koji način docira ono što bi trebalo činiti, već nas pušta da zajedno sa onim što poezija može dodirnuti onkraj banalnog življenja pulsiramo na vjetrometini nepomirenih strasti i njihovog, često destruirajućeg, utiskivanja u ono što nas čini takvima kakvi jesmo.

Nakon što su prve tri pjesničke knjige Drage Glamuzine (“Mesari”, “Je li to sve” i “Everest”) objavljene unutar zajedničke cjeline pod naslovom “Crni zec” (2022), mogao se u tom slijedu sagledati cijeli razvojni put poetike ovog pjesnika, koji pred čitaoca donosi trilogiju nemira, sklopljenu kao izazovno putovanje kroz divljinu mladosti, potom spoznaju zrelosti koja nije manje komplikovana, da bismo u “Everestu” došli do određene distance od tog inicijalnog trenutka, ali ne u smislu stvarnog udaljavanja, nego mogućnosti da se ono što je bila neurastenija jedne avanture sada sagleda šire, u okvirima okolnosti novog životnog perioda. Dakle, sve vrijeme je taj lirski glas prepoznatljiv, jedinstven, on ne odstupa od početnih koordinata jednom osvijetljenih kao prostora kroz koji se poezijom želi kretati. A to je uvijek po skliskim granicama, kroz melanholiju, kroz razbuktavanje i gašenje strasti, jer ono što koloplet erosa i thanatosa donosi suštinska je preokupacija pred kojom se izvode hodanja na žici, akrobatika neizvjesnosti, jednako opojna i jednako pogubna.

Knjiga "Crveni zec"/

U svom novom rukopisu pod naslovom “Crveni zec” autor Glamuzina ostaje i dalje vjeran svom postupku, ali se primarni fokus u znatnoj mjeri pomjera ka unutarnjem, refleksivnom i pomirljivom. To ne znači da je “Crveni zec” labuđa pjesma, naprotiv, on je podešavanje optike novostečenih iskustava, u čijem se retrovizoru još uvijek ogledaju sve one konvulzije poznate iz ranijih knjiga ovog pjesnika. Ono što jeste suštinska razlika, i nadgradnja, leži upravo u tome što se ona stvarnost koja sada jeste, kroz male prozore sjećanja, povezuje sa onim što je prošlo. Tijelo je u ovom slučaju već pomalo izdajica, strast i žudnja provijavaju, ali ih smjenjuju strah, nelagoda i pitanja roditeljstva, koja se sada nameću kao prevashodno treperenje. Oni postaju katalizatori putem kojih se osvještava sva nježnost i surovost jedne avanture. Drugim riječima, Glamuzina gradi atmosferu svoje knjige sa punom sviješću da se dva puta ne može preći isti put, uvijek nešto ostaje izvan, a nešto drugo se nameće kao suštinsko težište pred kojim se strepi. Dramatika koja se tim slijedom postiže nastavlja se na izgradnju poetičkog okvira na koju smo u pogledu knjiga Drage Glamuzine svikli. I ostaje jednako uzbudljiva, u malim pomjeranjima, koja razoružavaju, resetujući nas na početne postavke.

Sve navedeno već je jasno iz pjesme koja je prolog, ulaz, u knjigu “Crveni zec”. Ona se nameće kao programski ključ onoga što čitaoca dalje očekuje. Njome se opisuje kružnica, te pokazuje vitalnost pjesničkog glasa da ostane vjeran sebi, ali da se jednako kreće sa onim bremenom na sebi koje se ne može zbaciti. Sve se neumitno mijenja, ostaju žarulje želja, ali ni one više nikada neće biti iste. Evo kako je to u pjesmi “Nešto što nismo bili”: Ponekad/dok sjedimo zavaljeni u naslonjač,/s nogama na stolu i cigaretom u ustima,/i spuštamo se dolje,/u sebe/naiđemo na nešto što je bilo nepoznato/ili možda skriveno./Nešto što možda i nije postojalo./Ali neka neočekivana riječ,/ili neki događaj, ni po čemu poseban,/ali koji je pripremilo tisuću drugih događaja,/proizveli su tu stvar, to čudo,/ili čudovište./I onda godinama gledamo kako raste/kako klizi/kako se mijenjamo/kako postajemo nešto što nismo bili. Daljnji tok “Crvenog zeca” prožet je snovima, košmarima i nelagodama, ispod kojih se otimaju oni trenuci kad je srce kucalo brže, a adrenalin na pogrešnim skretanjima fanatično u uho šaputao: daj još, još, još...

Uprkos svemu

Ono što je, pak, posebno dojmljivo odnosi se na sam postupak pisanja, na pjesmu kao takvu. Drago Glamuzina u ovoj knjizi daje cijeli niz povjerenja i sumnji u pjesničku riječ, ali i svojevrsni sken onoga što se događa u trenutku kada pjesma može ili ne može nastati. Taj autopoetički osvrt pokazuje ipak duboku vjeru u smisao književnosti, uz sva ogorčenja ona se nameće kao jedinstven prostor slobode, mogućnost da se iskorači izvan ubitačne stvarnosti koja guši. Otuda, u pjesmi “Čekanje” imamo doslovan prikaz anatomije pjesničkog stvaranja, koji se otvara u lepezu mogućeg i nemogućeg. Jer, pored onog stvarnog roditeljstva, pjesme su permanentno naša nikad do kraja odrasla djeca. Ležim na podu/kao Vitruvijev čovjek/raširenih nogu i ruku/Pokušavam opipati rubove /svojih kružnica /i kvadrata/Oči su zatvorene/a misao bolna /dok pokušavam istegnuti svaki ud/Najprije noge/produžiti ih koliko god mogu,/zatim ruke,/i naposljetku vrat /i glavu./; Najviše se trudim oko glave,/njome pokušavam dotaknuti/i kvadrat i kružnicu/A onda počnem misliti o /ovoj knjizi /Imam koncept /i više od polovice pjesama, /ali pitam se što će se još pojaviti?/I veselim se tome,/tome što još nije, ali će/biti/Ne možeš ih predvidjeti/ne možeš samo sjesti/za kompjuter i pisati pjesme/Nego čekaš, /čekaš da dođu, /spreman da se u svakom trenutku/baciš na njih,/čak i dok opipavaš kružnice i kvadrate./; Ali kad ustanem /vrtoglavica je i dalje tu/Svejedno ponovo sjedam za laptop/i nastavljam pisati/A pisati dok ti se u glavi vrti,/drukčije je iskustvo/Pokušavaš držati pravac ali ne možeš,/misao se otima i klizi u stranu/I ja se pitam kako će to utjecati na moju knjigu/Hoće li i ona biti nagnuta/i hoće li je čitatelji morati ispravljati/dok čitaju/Ili će spremno leći s njom.

“Crveni zec” Drage Glamuzine dragocjena je knjiga koja nam pokazuje da poezija još uvijek ima svoj istinski smisao, vodeći nas kroz urvine bivstva ona otvara mogućnost da ipak zastanemo, osvrnemo se oko sebe i na trenutak dišemo. Uprkos svemu.