Rezolucija i helikopteri
Na svom posljednjem zasjedanju prije kolektivnog godišnjeg odmora, Hrvatski Sabor je sa 83 glasa za, sastavljenim od vladajuće većine i desne opozicije, te uz dvojicu suzdržanih zastupnika srpske manjine, uz također suzdržanog Armina Hodžića, zastupnika bošnjačke manjine, uz jedan glas Dalije Orešković protiv, te uz domobransko suzdržavanje od glasanja lijeve opozicije, usvojio sad već famoznu rezoluciju o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Koja je logično u građanskoj i bošnjačkoj javnosti u BiH dočekana kao nimalo dobrosusjedsko uplitanje u unutrašnje stvari države, a koju je istovremeno Nino Raspudić nazvao razvodnjenom limunadom.
Realno, niti će se s ovom rezolucijom bilo šta promijeniti, niti je njeno donošenje i praktična unisonost hrvatske politike koja traži legitimni izbor hrvatskog člana Predsjedništva ikoga iznenadilo. Sabor je, uostalom, još davnih dana, i to po nevolji, za vrijeme Vlade Ivice Račana, donio Deklaraciju o Domovinskom ratu, koja također ništa nije značila, niti je imala ikakve pravne posljedice, a u kojoj se prešućivalo bilo kakvu negativnu ulogu Hrvatske u Bosni i Hercegovini. Tada je Vesna Pusić napustila dvoranu prilikom glasanja, ali je taj čin, bez obzira na to što je formalno identičan onome što je sada napravila lijeva opozicija, puno sličniji ovoj gesti Dalije Orešković. Jer lijeva opozicija bi sada glasala protiv prijedloga desničarske, HDZ-ove Vlade, a Pusić je izašla da ne bi bila prisiljena glasati protiv vlastite Vlade. Iskreno govoreći, jedino što apsolutno začuđujuće je to što je Armin Hodžić, bez obzira na to što jeste dio vladajuće većine, bio suzdržan, umjesto da je glasao protiv.
Vrijedi se ovdje vratiti na jednu vrstu degradacije znanja o Bosni i Hercegovini u hrvatskoj javnosti i politici, koja ne uključuje HDZ i desnicu, budući da oni rade i govore isto, još otkad su osnovali bosanskohercegovački HDZ i Herceg-Bosnu, pa sve do danas. Naime, dok je za vrijeme rata, posebno nakon Mostara i Dretelja, kompletna liberalna i lijeva javnost jasno osuđivala politiku Franje Tuđmana i Herceg-Bosne, a činio je to i kardinal Kuharić, kao što su iz HDZ-a tada istupili Mesić i Manolić, to danas više nije slučaj. Jer nakon što se s vremenom razvio kult Franje Tuđmana, kojeg je jednako gradio i Milanovićev i Bernardićev SDP, zajedno s HDZ-om, hrvatska javnost je, zapravo, svjesno zaboravila što se sve događalo devedesetih, zbog čega je bila konsternirana haškom presudom čelnicima Herceg-Bosne. Iz tog potpunog neznanja i mitologizacije Tuđmanovog doba dolazi i ova neupitna potpora zahtjevima desnice.
Što se pak tiče izbora hrvatskog člana Predsjedništva, puno sam puta napisao da je oko toga hrvatska politika principijelno u pravu i da inzistiranje na preglasavanju volje Hrvata, umjesto na tome da dobijemo i četvrtog člana Predsjedništva, koji bi legitimirao poziciju građanskog izbora, može biti samo za državu, društvene i međunacionalne odnose kontraproduktivno.
No, ono u što više osobno ne vjerujem, jeste da bi dokidanje te prakse, zakonsko ili koje god drugo, suštinski utjecalo na destruktivnu koaliciju Dodika i Čovića, odnosno srpskog i hrvatskog nacionalizma, usmjerenu ponajprije protiv ideje o Bosni i Hercegovini kao državi koja nije suštinski etnički podijeljena.
To se, uostalom, i pokazalo ovog tjedna u Mostaru, s Dodikovim helikopterskim dolaskom na razgovore s Čovićem i s njegovim bulažnjenjem o tome kako su kršćani ugroženi od muslimana. S te strane bi mu bilo potrebno postaviti zanimljivo pitanje gdje su to konkretno ugroženi. U Republici Srpskoj sigurno nisu, u krajevima u kojima vlada HDZ još manje, u federalnim i državnim institucijama također nisu, a ako je eventualno mislio na kršćane u većinski muslimanskim sredinama, on je takve davno otpisao kao Alijine Srbe. Međutim, to što ništa što Dodik govori nije logički održivo, jednako kao što nije logički održiv Čović europski kurs, uz koaliciju s čistim antieuropejcem Dodikom, ne znači da će oni s tim prestati.
Ključni je problem što se izlaz iz ove pat-pozicije, zapravo, ne nazire sve dok njihovi glasači masovno ne odbace te dvije stranke i dok građanska politika ne prestane pokušavati natjecati se u pravilu među Bošnjacima.