Slikarka i slikar
Ilustracija: MAHMUD LATIFIĆ
Ostavila je konačno za sobom brak, dvadeset godina pretežno muke i praznog hoda. Učinila bi to Milica i ranije, ali kad god bi stavila na vagu srca porodicu, muža i sina s jedne i njegove mane s druge strane, pobjeđivala bi odluka o žrtvovanju.
“Nisam htjela da mi sin ni na koji način trpi. Za njega smo bili jednako važni, a moram priznati, koliko god je moj bivši bio loš muž, toliko je bio dobar kao otac...”
A šta je to zamjerala Milica svom prvom mužu, ni ime mu nije htjela nakon razvoda više da izgovori? Nego, samo onako iz punih usta, kao kad se govori o nekoj teškoj bolesti koju je preboljela, rekla bi: “Moj bivši”.
“Kad saberem sve te naše godine, ne znam kad sam sa njim sjela i progovorila o mojim željama, nadama, očekivanjima... Za takve razgovore on nikada nije imao ni vremena ni strpljenja. Nego se sve svodilo na banalnosti svakodnevnice: je li se kupilo, je li se platilo, uradilo ovo i ono? Uz to, bio je pomalo narcisoidan, on bi stalno da se sve oko njega vrti, a ako bih se pobunila i na neki način mu to dala do znanja, iz njega bi krenuo bijes. A ja se nisam ni htjela, niti sam navikla da se svađam, nego bih se samo pokupila u svoju sobu, šutjela i ponekad se isplakala...”
Svakako sretna okolnost u životu Milice bila je ta da je radila i bila posvećena umjetnosti. Likovni pedagog u školi, a u slobodno vrijeme platno i štafelaj, crteži, boje i razne kompozicije, bivali su i inspiracija i utočište za njenu nježnu dušu željnu ljepote.
Milica je inače lijepa žena. Krhka, kao neka sjenka, kao porculanska vaza: biološki gotovo savršena sa pristalim obrazom, tankim pravilnim usnama, odjevena u pažljivo birane tunike koje nisu ništa naglašavale, nego samo slutiti dale, i sa divnim, očaravajućim osmijehom.
Dugo je, dakle, čekala, lomila se i konačno prelomila. Ni mjesec nije prošao otkako se sin odselio, našao stan i posao i veoma brzo se i oženio. S mužem je potom riješila sve u nekoliko rečenica.
“Znaš, meni se čini da ovako više ne ide. Želim da živim slobodno i mislim da će i za tebe to biti bolje.”
Nisu ga iznenadile te dvije rečenice. Znao je i on da je njihov brak daleko od idealnog odnosa kakav većina zamišlja pri potpisu i izricanju onog sudbonosnog: “Da”.
Nasuo je dvije čaše i taj sam čin dogovaranja razvoda bio je za nju jedan od najromantičnijih trenutaka u njihovoj vezi. Nazdravili su prošlosti, kakva je - takva je, ako ništa, uspješno su odgojili i na svoj put spremili sina, elegantno su dogovorili pravne aspekte, diobu kome će šta pripasti i u obećanom, tolerantnom roku od mjesec, on se odselio u drugi stan iz njenog života.
I evo Milice, nakon toliko godina, same. Jedna duga epizoda se završila, kao da je istovremeno skinula dva golema terete sa sebe: sina odškolovala i prepustila vlastitom životu i odlukama, a i muža koji je odavno prestao biti ono što se obično traži u partneru - njena ljubav.
Još dovoljno mlada da bi imala želja (dragi Meša, biće i sa pedeset ima, oh, itekako ima želja, a i vremena, vidjećeš, da ih ostvaruje) uputila se na odmor u Hrvatsku.
Na hvarskom otoku, s druge strane koja je više robinzonska, nije ispostavljena hodočašću turista kao, recimo, sam Hvar, Starigrad ili Jelsa, u blizini mjesta Ivan Dolac živio je (i sad živi) slikar Miroslav P. Ima kuću i atelje. Mogao je nakon studija ostati u Zagrebu, ali zov mora i korijena vratili su ga na otok, gdje je svoj život prilagodio u potpunosti svojim željama.
Uživao je u slobodi skoro pa apsolutnog izbora: ustajao uglavnom kasnije i kad je htio (rijetko se događalo da je morao), prepuštao uživanju u prvoj kafici na terasi s pogledom na morsko plavetnilo, a potom bi se preselio u atelje.
Oženio se u dobi kao stari momak, imao već punih četrdeset. Žena mu bila iz grada Hvara, korijeni joj pripadali staroj, plemićkoj porodici. I bila po mjeri muze koju je do tada više sanjao negoli tražio.
Djece nisu mogli zaimati, ali nisu zbog te činjenice ni tugovali, nego su svu ljubav jedno na drugo usmjerili. Još u vrijeme studija Miroslav je umio svoj dar i posao da unovči, s vremenom je usavršio merkantilni pristup slikanju i s galeristima je imao toliko posla da je mogao da živi pristojnim životom. Čak da mu i pretekne.
I njegov brak trajao je dvadesetak godina. Za razliku od Miličinog, bio u znaku harmonije, sreće i svakakvog zadovoljstva. A onda je jednog dana Miroslav ostao udovac. Naprečac. Otišao do trgovine, ostavio je živu i veselu, a kad se vratio, ležala je mrtva. Srce.
Strašan udarac. Miroslav i inače nije bio osoba sa izraženim socijalnim osjećajem, ljude je radije izbjegavao, negoli se s njima družio, a otkako je postao udovac, povukao se u samoću i bol. Zapustio bradu, vidno smršao i izgledao nekako kao oni sveci - isposnici.
Rijetko, samo zbog potrebe i nužde izlazio, posvetio se više slikarstvu. Oni koji su pratili njegov rad, jasno su primijetili nestanak veselja na njegovim slikama, počele su da prevladavaju tamna gama i teške boje: tamno modra, crna, smeđa...
Ali kako sudbina sa životima ljudskih bića ima svoje planove... eto Milice pravo u Ivan Dolac. I u život tužnog slikara udovca.
A kako će sve početi i kako neočekivano završiti, o tom-potom.