Nepregledni niz onih koji kopne

Neka od osnovnih pravila novinarstva su u svakom tekstu ponuditi čitaocima nešto novo, drugačije, ne ponavljati informacije, biti zanimljiv. Znam, ponavljam godinama skoro pa iste informacije, nisam ni nešto posebno zanimljiva jer ljudi ne vole čitati o bolestima, problemima, o svemu onome što bi ih sutra i same moglo zadesiti. Ali, uprkos tom ponavljanju, objašnjavanju, približavanju situacije, opisivanju veličine problema, posljedica, niko ni prstom ne mrda. I zato nastavljam. Molim. Apelujem. Upozoravam. Objašnjavam.

Jer, samo što otvorite stranicu KCUS-a, odete u potkategoriju “stanje citostatika”, želudac vam se okrene. Zar opet? Zar i dalje? Svaki ponedjeljak nam se serviraju broj i nazivi lijekova, citostatika koji nedostaju na Onkološkoj klinici KCUS-a. Vrlo slično stanje je i sa drugim bh. onkološkim centrima. U ovoj sedmici je nedostajalo: Etopozid caps a 50 mg, Flurouracil amp, Votrient tbl /pazopanib tbl, Pemetrexed amp, Letrozol tbl, Phesgo a 600 mg/600 mg amp, Fulvestrant amp a 250 mg – očekuje se isporuka, Ribociklib tbl a 200 mg – očekuje se isporuka.

I isto kao što je po mrazu, hladnoći, kiši, vjetru do prije dva mjeseca, tako i posljednja dva mjeseca po nesnosnim vrućinama penzionerka Azra iz Rakovice koristila četiri prevozna sredstva da dođe do klinike, čuje kako i dalje nema njenoga lijeka, samo se zaokrene i opet krene autobus do Parka, tramvaj do Nedžarića, autobus do Ilidže, autobus do Rakovice. Krene ranom zorom, vrati se pred mrak. Umorna. Iscrpljena. Slaba. U bolovima. Sa mučninama. Bez primljene terapije.

Liječi karcinom već četvrti put. Prolazi krugove pakla duže od decenije i ništa se ne mijenja, osim, kao što kaže, nagore. Dugogodišnja borba uzima danak, a sistem se ne mijenja, ne pomaže, ne vidi svoje bolesne građane. Ne zanimamo ih, ali baš nikako i nimalo. Jer, duže od 20 godina nečinjenja zdravstvo su doveli u takvu fazu da se ne zna odakle prije krenuti, šta uraditi, gdje djelovati. I mi to znamo. Znamo da je sve zapušteno, ali ne vidimo ni minimum volje da se nešto desi. Promijeni. Unaprijedi.

Azra je samo jedno ime u nepreglednom nizu onih koji kopne pred zatvorenim vratima sistema. Koliko je još onih za koje javnost nikada neće čuti? Koliko kćerki, majki, očeva i braće umjesto dostojanstvene borbe za život vodi iscrpljujući rat protiv administracije, tendera i hroničnog nemara? Dok se u foteljama donositelja odluka izvještaji posmatraju kao puki statistički podaci, za onkološke pacijente svaki nedostajući lijek predstavlja liniju između života i smrti, ili ustvari predstavlja i život i smrt, jer život sa karcinomom koji ne liječiš je život obojen smrću. Uvijek je ona tu, iza ćoška, iza vrata, ispod tepiha, svaka neizgovorena riječ, pogled u daljinu, uzdah, vraćena/progutana suza, neispričana priča. Pacijenti nemaju luksuz da čekaju da se državni aparat probudi iz višedecenijskog sna.

Karcinom ne poznaje procedure, niti odgađa metastaze dok se ne završe komplikovane javne nabavke, napravi plan nabavke, potpišu ugovori, prođu rokovi za žalbe, promijeni lista, prošire indikacije. Svaki dan bez terapije za nas je korak unazad, povlačenje na bojnom polju. Kada sistem zakaže u ovako brutalnoj mjeri, pasivnost donosilaca odluka postaje saučesništvo u tragediji naroda. Zato odustajanje nije opcija. Tišina ne smije biti naš izbor. Možda ove priče zvuče sumorno i neprijatno, možda i dosadno, mračno i tamno, ali su surova realnost od koje niko ne bi smio okretati glavu. Jer sutra, na Azrinom mjestu, u četiri prevoza po nesnosnoj vrućini, neopisivoj zimi, može biti bilo ko. Krajnje je vrijeme da zdravstvo prestane biti poligon za politička nadmudrivanja i postane ono što mu svrha nalaže, spas za bolesne, osnovno ljudsko pravo, investicija, a ne trošak. Pacijenti u BiH traže samo ono što smo mi i članovi naših porodica godinama finansirali iz svojih džepova, pravo na život.