Zar je pravedno da sistem, onaj isti kojem čitav život plaćamo doprinose i poreze, prebaci odgovornost na empatiju prolaznika na ulici ili klikove na društvenim mrežama?

Krajnje je vrijeme da zdravstvo prestane biti poligon za politička nadmudrivanja i postane ono što mu svrha nalaže, spas za bolesne, osnovno ljudsko pravo, investicija, a ne trošak

Na kraju, kada se svjetla u bolničkim hodnicima utišaju, ostaje samo ta tiha, neuništiva iskra u čovjeku, odluka da se vjeruje u sutra, čak i kada sadašnjost ne nudi nijedan razlog za to

Problem je star, situacija je ista desetinama godina i svi oni koji odluče krivicu pripisati onima jučer ili ovima danas su istovremeno u krivu i u pravu

Dok oni prebacuju loptice, na klinikama za onkologiju se gase životi koji nisu imali šansu, nije im pružena prilika, prelahko smo ih se odrekli, u tišini smo ih prepustili i napustili

Umjesto bezbrižnih razgovora, igre, zabave i odmora, naša djeca su vrijeme provodila osluškujući majčin dah, tražeći nadu u njenim očima, riječ optimizma i vjere