Odlično se toga utorka sjećam

Približava se 24. juni. Ove godine je srijeda, prošle godine je bio utorak. Odlično se toga utorka sjećam. Sa strepnjom, tugom, očajem, ljutnjom, bespomoćnosti ga se sjećam. Sa mukom u želucu, prazninom u duši. Sjećam se informacije koja je prostrujala kao strujni udar našim dušama da je preselila Selma.

Moja drugarica, saborkinja, ona koja je palila svjetlo i u najcrnjim mrakovima, koja je obasjavala ljepotom, ljubavlju, toplinom najhladnije dane, ona kojoj država nije dozvolila da se liječi, ona koja je zauvijek zatvorila najljepše oči na svijetu daleko od svoga rodnog Maglaja, voljenog Sarajeva, obala Bosne i Miljacke, padina Ozrena i Trebevića. Na Klinici u Istanbulu gdje je otputovala sa ogromnom nadom i željom da živi. Još malo. Bar još nekoliko dana. Ona koja je najglasnije na svijetu vrištala u borbi za svaku ženu, za lijek na koji nije imala pravo. Nije njoj falio jedan papir. Nije joj nedostajao ni novac. Znala je i nadležnosti. Imala je i dijagnozu. I preporuku ordinirajućeg onkologa.

Nedostajala joj je država. Sistem. Oni koji su hladno, šutke, bez imalo osjećaja, saosjećanja, svijesti i savjesti osudili na smrt Selmu i stotine selmi koje i danas koračaju njenim stazama. Osudili na vječnu bol roditelje, djecu, supružnike, prijatelje, kolege, jer svi ovi brojevi na listama su ustvari ljudi, majke, kćerke, sestre, rodice, drugarice. One koje su voljene i koje su voljele cijelim srcem. Osudili ste nas svojim pravilnicima, raspoređivanjima budžeta, komisijama, indikacijama, šarenim lažama.

Od tada do danas, zauvijek su zaspale Irena, Jasna, Aida... i znate šta se promijenilo? Ništa! I dalje stotine ljudi na listama čekaju lijek, i dalje stotine onkoloških pacijenata čekaju da se prošire indikacije da uopće dođu na neku listu, i dalje stotine pacijenata čekaju mjesecima i godinama da se neki lijek registruje u Bosni i Hercegovini iako je u primjeni u cijelome svijetu, i dalje odlazimo do Metkovića ili Malog Zvornika da kupimo deficitarne citostatike. I dalje stotine pacijenata odlaze na liječenje u države regije. I dalje se patimo, i dalje strahujemo, odbrojavamo dane i minute, i dalje želimo da živimo još malo, bar još nekoliko dana.

I dalje se o stanju u onkologiji ne razgovara na mjestima na kojima treba, tematske sjednice se odgađaju bez ikakvih razloga i bez novog datuma, i dalje se ministar zdravstva FBiH “pravi mrtav”, i dalje u budžetima nema dovoljno novca za nas, i dalje smo otpisani, dosadni, preglasni pa smetamo raznim politikama. I onim jučer i ovim danas, jer problem je star, situacija je ista desetinama godina i svi oni koji odluče krivicu pripisati onima jučer ili ovima danas su istovremeno u krivu i u pravu, jer su i ovi danas i oni jučer u ovih 20 godina bili i gore i dolje, i pozicija i opozicija i mogli i nisu mogli učiniti nešto za nas.

Zato dragi ljudi, možemo li umjesto priče o jučer početi pričati o sutra? Možemo li umjesto o greškama pričati o njihovom ispravljanju? Možemo li umjesto o nerealizovanim planovima planirati bolje, uspješnije? Možemo li predahnuti barem na dan, na sat od razmišljanja o idućoj terapiji, novcu, transportu, refundaciji? Možemo li se adekvatno i pravovremeno početi liječiti bez da prodajemo automobile, vikendice, smrtno bolesni dižemo kredite?

Možete li shvatiti da i mi, obični smrtnici volimo život i želimo živjeti? Možete li shvatiti da kršite zakon? Uskraćujete osnovno ljudsko pravo na život i liječenje? I možete li povjerovati da ćete biti pitani, ako ne danas, sutra, prekosutra... Duboko vjerujem u pravdu, jedinu pravdu, i da ćete se naći u situaciji kada će vam pred očima lebdjeti osmijesi majki koje ostaviše djecu u kolijevkama, sestara koje bratu na diplomski ne stigoše doći, supruga koje ne uspješe ni 10. godišnjicu braka doživjeti, ljudi koji su osuđeni na smrt čim im je dijagnosticiran rak.