Kolumna Eldine Zolj Balenović: Vitezovi velikih porodičnih bitaka/Ilustracija/Benjamin Krnić

Ilustracija: Benjamin Krnić

Vitezovi velikih porodičnih bitaka

Nastavak vijesti ispod promo sadržaja

Moj heroj se razbolio, ali svaki heroj ima svog Superheroja.

Draga doktorice B..., hvala vam što čuvate i liječite moju mamu. Zahvaljujući Vama, moja mama će pobijediti rak i uskoro ozdraviti! Zbog toga Vas mnogo volim.

A. H.

 

Uz šareni, prelijepi crtež doktorice, sa plaštom vile čarobnice, očaravajućim osmijehom i bijelim mantilom, stoji ispisano na zidu jedne ordinacije na Onkologiji KCUS-a. Sjedim, čekam da ta doktorica, koja je i moj Superheroj, pregleda nalaze koje sam pripremila za kontrolu, gledam crtež i čitam, rečenicu po rečenicu, riječ po riječ, slovo po slovo i pred očima lete slike prvih dana, sedmica, mjeseci nakon dijagnoze, operacije, terapija. Tijelo počinje da se grči od preživljenog, od onoga što je ostalo iza nas, ali tragovi su još tu, živi, opipljivi. Suze koje vraćam nazad stežu grlo, gubim dah, ruke se znoje. Vrištala bih.

Nastavak vijesti ispod promo sadržaja

Mislim na djecu, na jutra kada su se budile, ustajale pa iz hodnika, bez riječi, tiho, najtiše, sa zebnjom i strahom provirivale jesam li još tu ili me je Hitna opet tokom noći odvezla na intervenciju, pregled, infuziju... A onda bi se ohrabrile mojim prisustvom, prilazile bi, opet beščujno i samo vrhovima prstiju me dodirivale da vide dišem li. I nijedan moj osmijeh, moja volja, moja snaga i želja nisu mogli pobijediti taj njihov strah. Priznaju, i danas se s tim bore. I ne samo one nego svi ljudi koji vas vole, kojima je do vas stalo. Koliki samo trag karcinom u našim porodicama ostavlja. Koliko samo tuge donese. Koliko briga i strahova probudi. Mislim na svu našu djecu koja su taoci naše bolesti. Koja trče poslije škole kući da vam pomognu, olakšaju, budu uz vas. Kada razgovarate na telefon, spuštaju olovke, knjige, sve što u tom trenutku rade da bi čuli nešto što im možda niste objasnili, a tom nekom drugom ćete ispričati. Ne žele na ekskurziju jer će se nekoliko dana odvojiti od vas, a i finansijski je teret, a vama novac treba za lijekove, terapije, suplemente, preglede, konsultacije, rehabilitaciju... Ne žele ništa, ne traže ništa. Svi i sve je regrutovano da bi zajedno bili jači u borbi protiv onog najgoreg. Jer, kod nas se još, kada izgovorite rak, ljudi pomaknu s mjesta, kažu da bolujete od najgoreg, a još više ih samo odmahne rukom kao znak da je kraj. I naša djeca žive u takvom okruženju, slušaju takve prognoze, osjećaju težinu naše bolesti, lomi im kičmu, snove, nadanja taj teret.

I niko ili rijetko ko ima razumijevanje za njih. Niko ili rijetko ko ih pita kako su. Niko ili rijetko ko razumije da naša djeca više nisu djeca. Umjesto bezbrižnih razgovora, planova, igre, zabave, videoigrica i odmora, vrijeme su provodili osluškujući majčin dah, analizirajući majčin osmijeh, brinući se za majčin korak, tražeći nadu u njenim očima, riječ optimizma i vjere. Kada sretnete dijete koje ne traži ništa, koje je tiho, ali se smiješi uprkos svemu kroz šta prolazi, ne želi da govori o tome, znajte da pred vama stoji vitez jedne velike porodične bitke. I ne, njima nije potrebno sažaljenje, nego razumijevanje. Ako ovo društvo nije pronašlo način da stane uz onkološke pacijente na pravi način, da nas podrži u našim borbama za adekvatno i pravovremeno liječenje, da li je puno što molimo i očekujemo da stane uz našu djecu i barem njima bude sigurno utočište? Može li ovo društvo stvoriti ambijent da bar naša djeca na trenutak spuste taj teški plašt odgovornosti pod čijom težinom bi se i kamen smrvio?