O knjizi "Krajina Mars" Faruka Šehića: Nasumični smo, nesređeni

”Kvarovi su na sve strane. Kvarovi su načini na koje živimo. Bio sam pokvaren i prije nego što je troslov počeo”

- “Krajina Mars”, Faruk Šehić, Buybook, 2026.

Faruk Šehić je u bosanskohercegovačku i regionalnu književnost stigao kao pisac koji je rat pretvorio u stalnu, gotovo neiscrpnu inspiraciju. Tako je i ostalo. Ta vrsta estetizacije je uspješno u njegovom pisanju izbjegla zamke jeftine glorifikacije iako je rat postao preokupacija koju svaka nova knjiga iznova pokušava raščlaniti. “Krajina Mars”, podnaslovljena kao roman-memoar, nastavlja istu priču, dvadesetak godina nakon “Knjige o Uni”, i u njoj pripovjedač aktivnije propituje svoju rekonstrukciju ratnih sjećanja: “Takvo je sjećanje, građeno od neznanja, proizvoljnosti, tamnih mrlja, crnih kutaka i zakutaka”, priznaje pripovjedač. Roman je podijeljen u dva dijela, nazvana po vremenima namaza u islamu – Akšam i Jacija (veče i noć). Istovremeno, Akšam je i naziv predratne kafane, odnosno zgrade koja tokom rata postaje mjesto gdje se okupljaju vojnici i odakle pripovjedač vuče veliki dio svojih uspomena.

Najlonske kese intimne arhive

Rat se ovdje ne imenuje, on je riječ od tri slova, skraćeno troslov ili 3slov, eufemizam, odnosno stilska intervencija koja se ponavlja stotinjak puta. Šehić ovim postupkom insistira na tome da je rat toliko izvan jezika da ga je moguće označiti samo posredno, nikada punim imenom. Slično postupa i s vremenom: pripovjedač razdvaja iskustvo na “tamo” (front, devedesete) i “ovdje” (sadašnjost pripovijedanja), pa čak sklapa i neologizme poput “tamou” i “ovdjeu” – gramatički nespretne konstrukcije koje pokazuju da su ratna trauma i sjećanje na nju nužno izmješteni u neku treću kategoriju koja izmiče našem poimanju vremena i prostora. (Je li to, ustvari, književnost, ta treća kategorija u kojoj je moguće istovremeno postojanje različitih vremena i ljudi?) Ovakva podjela svoje mjesto nalazi i na kraju knjige kroz dvije soundtrack liste: Soundtrack Tamo, ispunjen grungeom i alternativnim rockom devedesetih (Nirvana, Pearl Jam, Alice in Chains, Soundgarden), i Soundtrack Ovdje, nešto pitomijih tonova (Beach House, David Bowie, Trent Reznor i Atticus Ross s verzijom pjesme “Life on Mars?”, Nick Cave)

Pripovjedač čuva najlonsku kesu, “mitsku arhivu iz troslova”, sa ratnim pismima i fotografijama, a ta kesa ide i uz strukturu ovog romana – intimnu arhivu, zbirku fragmenata bez kontinuiteta jer je ratno iskustvo ono koje nikako ne može biti priča s početkom, sredinom i krajem, nego se može samo razastrijeti pred čitaoca u nizu nedovršenih dijelova koji nisu poredani hronološki, nego asocijativno (Akšam kao centralna topografska tačka sjećanja) ili prema logici predmeta (proteza Steve Bosančića, Zippo upaljač...) Takva urednost bila bi, kaže narator na jednom mjestu, jednaka pornografskoj fotografiji: “Troslov je bliži porno fotografiji koja je iscjepkana na stotine hiljada komadića. Bliži je porno fotografiji kao ruglu, ne kao sredstvu nadraživanja. I na svakom komadiću se sve jasno vidi, i previše jasno i previše gadno, samo što je kompletna fotografija, slika nemoguća. 3slov je u svakom gradu imao drugi vremenski početak, izgledao je drukčije.”

Razmišljala sam i kako protumačiti naslov romana, ipak je on prvi susret čitaoca s knjigom, i nisam sigurna imam li uopšte ispravno tumačenje. Krajina je svakako geografski pojam: radnja se odvija u Cazinskoj krajini, Bihaćkom džepu, opkoljenoj enklavi koja se u tekstu naziva “teritorija pod opsadom”, dok Mars nekako istovremeno priziva i daleku planetu, i boga rata, ali i ranjenika kroz čiju ranu “curi cijeli univerzum”. Možda je upravo to i najtačniji opis – rat kao stanje istrgnuto iz normalnosti, strano i nepoznato, baš poput Crvene planete.

Roman "Krajina Mars"/

Intertekstualni, unutrašnji dijalog

U romanu se pojavljuje lik Septimusa Warrena Smitha, pozajmljen iz “Gospođe Dalloway”, Virginije Woolf, uveden kao svojevrsni imaginarni saputnik pripovjedača, utjelovljen u ratnom upaljaču koji nosi njegovo ime. Septimus je kod Woolf ratni veteran kojeg je Prvi svjetski rat ostavio na vjetrometini, istrgnutog iz vlastitog tijela i vremena, i upravo tu figuru povratnika koji hoda kroz grad noseći u sebi front kao neizlječivu ranu, Šehićev pripovjedač prepoznaje u sebi. Kroz dijalog sa Septimusom, koji se pojavljuje i nestaje tokom cijele knjige, tekst poprima oblik unutrašnjeg razgovora sa sobom ili onim što je od “sebe” ostalo.

“Prirođeni asketizam se samo dodatno učvrstio. Mogao sam biti na liniji beskrajno dugo, da nikad ne dobijem smjenu. Nisam se žalio ni na šta. Ni na splačine od hrane, žeđ. Jedino cigare su bile važne za opstanak tijela. (...) Ljudi su ti bliski u troslovu, voliš ih na drugačiji način nego za vrijeme mira. Postoji bratska i sestrinska ljubav među mladim bićima. Među nama. Svaki čovjek na ulici ti može biti najbliži na svijetu, a pri tome ne moraš biti pijan da bi ga tako doživio. Možda je to nešto kao kosmička ljubav. Već vidim troslovni univerzum kako mi se smije iz prikrajka, ismijava moju naivnost i vjeru u čovjekoljublje. “To ti je”, moj Septimuse, “kako je biti u fizičkom tijelu. Sad znaš odgovor.”

Intertekstualnost se ovdje ne iscrpljuje. Tu su Hemingwayeva “Fiesta”, Šolohovljev “Tihi Don”, Španski građanski rat kao ogledalo bosanskog, i spomenuta grunge i britpop diskografija devedesetih, sažeta na kraju knjige u doslovnu playlistu. Ovakvo gomilanje referenci može ponekad djelovati kao da se narator razmeće poznavanjem književnosti i popularne kulture, ali mnogo češće funkcioniše kao vjerodostojan portret generacije koja je rat proživljavala upravo tako, podnoseći brutalno nasilje uz MTV i književne klasike. S tim motivom knjige kao skloništa lijepo komunicira i naslovnica Aleksandre Nine Knežević, na kojoj se čovjek sklanja u knjigu: u “tamou” knjiga je zaklon od stvarnosti (“Bolje je čitati, sakriti se u knjigu”, napisaće Šehić), dok se u “ovdjeu”, u činu pisanja memoara, knjiga izlaže vatri.

To je onespokojavajuće

Sve je u ovom romanu gusto, slikovito, u mnogim svojim dijelovima sasvim dobro u tom spajanju krajiškog dijalekta, surovosti ratne svakodnevice, jednostavnosti koja je svojstvena onima koji moraju sačuvati goli život. Istina, nekada ta gustoća, ponavljana kroz stotinjak epizoda slične dužine i sličnog ritma, na momente proizvodi zamor. Slično, insistiranje na figuri ratnika-pjesnika, komandira voda koji između bitaka čita Hemingwaya i Lalićevu antologiju moderne američke poezije, krade knjige iz biblioteke, koji je “natprosječno inteligentan” po vlastitom vojnom dosjeu, nosi opasnost da čitaocu nametne lik izuzetnog pojedinca u polju u kojem su, kako i sâm u romanu priznaje, postojali i silovatelji, kukavice, oportunisti i obični ljudi bez ikakve posebnosti: ravnoteža između svjedočanstva pojedinca i kolektivne slike ponekad naginje u korist prve.

Ideološki, Šehićev pripovjedač uglavnom ostaje suzdržan i ne zauzima eksplicitno strane. Neprijatelja najčešće naziva “gestapovcima”, povremeno analizira mehanizme ratne mitologizacije, ali se najviše zadržava na svojim sjećanjima, za koja će i sam reći da su krivotvorina koju iznova ispisujemo sa svakim novim “ovdje”. S tim u vezi, u romanu i nema naročite dinamike i svi opisi su ustvari sličnog ritma (bitke, ranjavanja i anegdote su tretirani formalno gotovo jednako), pa i osjećaj fragmentarnosti, koji čitaoca naviklog na zaokružene romane može povremeno izbaciti iz ritma, za šta pripovjedač nalazi opravdanje i stavlja ga pred nas: “Ovaj fluidni memorijal zbivanjem mora ostati u tamou, iako se njegove posljedice šire zrakasto kao sunčevi zraci po našim tijelima i životima do današnjeg dana. Iz tamoa u ovdje. Mora ostati u Akšamu. U tijelu ranjenog brke; progutana trešnja. U ljubavnim pismima djevojke iz Njemačke. U njenom krasopisu i mom očajnom rukopisu na salveti kada joj pijan pišem ljubavno pismo. Na vrhovima prstiju umjetne noge Steve Bosančića. Za volanom Žagine Dijane koja tone i tone. U suzama radosnicama, podjednako i u krvi. Mora ostati nezavršen kao dan u kojem fizički osjećam šta znači sevdah dok Sajo pjeva za naše duše.”

Odsustvo patetike

Ono što razlikuje “Krajinu Mars” od velikog broja regionalnih knjiga koje se ratom bave – ako je ta usporedba uopšte fer, a mislim da na tematskom, pa i formalnom nivou jeste – odsustvo je patetike u trenucima kad bi je čitalac očekivao, i, obrnuto, prisustvo humora tamo gdje bi očekali da ga ne smije biti, a što pokazuje da Šehić razumije da je rat, promatran izbliza, jednako toliko groteska koliko i tragedija, i da insistiranje isključivo na lamentu ne čini dobru književnost.

Kako god, “Krajina Mars” jeste pokušaj da se haotično iskustvo prevede u prozu, da mu se dâ oblik iako obliku samom izmiče, pa je možda i naprikladnije završiti ovaj tekst rečenicom iz knjige, umjesto mojim zaključkom, jer ona ipak najbolje sažima čitav pripovjedni poduhvat ove knjige: “Nauka to zove krivicom preživjelih, ja bih to nazvao prirodnim stanjem duše”.