Zagreb odrođava Hrvate od BiH još od ‘90.

Temeljni pojam od koga polazim je pojam depolitizacije. Njime želim objasniti sadašnji ustavnopravni položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, s tim što postavljam tezu da se Hrvati BiH nalaze u procesu depolitizacije još od devedesetih godina prošlog stoljeća, da je taj proces dijelom institucionaliziran u Dejtonskom sporazumu i da se danas nastavlja politikom dekonstitucije naroda.

Politički i teritorijalni separatizam

Pojam depolitizacije označava oduzimanje ili odricanje političkog subjektiviteta. Ukoliko se radi o oduzimanju, to znači da je nad narodom izvršena politička prisila ili pritisak neke druge vrste; ukoliko se radi o odricanju, to znači da je narod sam, u određenim okolnostima, politički subjektivitet prenio na nekoga ili svoju političku volju nije u stanju konstituirati.

Da bi se razumio politički subjektivitet, kao pojam i zbiljnost, smatram uputnim pozvati se na Hegelovu tezu sadržanu u njegovoj filozofiji države i prava, kojom se tvrdi da društva svoj umni identitet izgrađuju u državi. Bez ove “umnosti” društvo bi stagniralo ili atrofiralo u različitim i sukobljenim parcijalnim interesima. To znači da država i njene institucije predstavljaju interes cjeline, koji se onda mora realizirati kroz posebne ili čak pojedinačne interese građana. “Ukoliko ovo jedinstvo ne postoji, nije nešto zbiljsko, premda bi egzistencija mogla biti prihvaćena. Loša država je ona koja puko egzistira; bolesno tijelo također egzistira, ali nema istinski realitet” (Hegel, “Osnovne crte filozofije prava”, & 270. Dodatak, str. 395. izdanje Logos, “V. Masleša”– “Svjetlost”, Sarajevo, drugo izdanje 1989).

Dakle, sve dok se privilegiraju parcijalni interesi naspram zajedničkih, općih interesa države, država nije zbiljska, ona samo egzistira.

Umnost pojedinačnih i parcijalnih interesa, bilo da se radi o klasnim ili nacionalnim, bilo o onim temeljnim ljudskim, dana je u cjelini – državi. Ona je supstancija političke svijesti koja se mora pojaviti u svom realitetu kao subjektivna svijest pojedinaca i socijalnih skupina, uključujući i nacije. Država koja ne izražava subjektivnu političku svijest je apstraktna država, sa lošom egzistencijom, jer ne sadrži društvene interese. Umnost države kao supstancija političke svijesti mora imati svog zbiljskog nositelja, subjekta te svijesti; s druge strane, građani ili kolektiviteti svoj politički subjektivitet ostvaruju i potvrđuju samo u državi, a sve druge sadržaje identiteta u društvu. Ukoliko toga nema, nema ni zbiljske države, ali nema ni zbiljskog nositelja političkog subjektiviteta kao bitnog sadržaja identiteta.

Moja teza je da su Hrvati u BiH politički desubjektivirani, odnosno depolitizirani, da su ostali bez umne političke supstancije, u smislu u kome se ovdje o tome govori.

Politički je subjektivitet naroda vezan, dakle, prije svega, za njegovu konstitutivnost u državi; gubitak tog subjektiviteta je vezan za gubitak konstitutivnosti, odnosno državničkog identiteta. Niti jedan narod ne može živjeti u jednoj državi, a svoj politički identitet i subjektivitet tražiti u drugoj. Takva podvojenost je neprevladiva i vodi narod u šizofreno stanje, a njegovu političku praksu ka izolacionizmu ili iseljavanju

Proces depolitizacije Hrvata u BiH je, dakle, podudaran sa procesom odrođavanja Hrvata od BiH – to je jedinstven proces.

Ovaj proces je otpočeo 1990. godine, kada su Hrvati BiH formirali svoju prvu nacionalnu stranku, što je trebalo označiti početak političkog subjektiviteta naroda i njegove unutarnje demokratizacije u novim uvjetima.

Međutim, taj proces je vođen u suprotnom smjeru – nacionalna politika je usmjeravana ka nacionalizaciji teritorija, tj. ka političkom i teritorijalnom separatizmu i izolacionizmu. BiH kao društveno-politička zajednica se napušta kao tlo i okvir političkog identiteta hrvatskog naroda u BiH.

Livanjsko referendumsko pitanje

Činjenica je da su Hrvati u BiH, kao i drugi narodi u republikama tadašnje zajedničke države, svoj politički subjektivitet izražavali dvostruko – identificirajući se sa Bosnom i Hercegovinom i sa Jugoslavijom. Međutim, sa narastanjem srpskog nacionalizma koji je tu državu pretvarao u državu jednog naroda, politički subjektivitet drugih naroda se snažno usmjerava ka nacionalnom i republičkom identitetu. Da bi se stvorilo novo vezivno tkivo nacionalnog identiteta, politički subjektivizam naroda kao dio tog identiteta se poticao drugim nacionalnim sadržajima – povijesnim, kulturnim, vjerskim…

To je bilo jako izraženo i kod hrvatskog naroda u BiH koji je inače imao najdublje povijesne korijene u toj zemlji, duboko ukorijenjenu svijest u kulturi, narodnoj tradiciji i vjeri, te najstarije i najrazvijenije narodne institucije na koje se mogao osloniti. To se pokazuje već u prvom koraku iskazivanja hrvatskog političkog subjektivizma u BiH: Hrvati su najglasniji i najodlučniji u zahtjevu o samostalnosti BiH, njenoj nezavisnosti od jugoslavenske države. HDZBiH je u tom zahtjevu dobio plebiscitarnu podršku naroda od svog osnutka i postao nova jasna politička svijest. Njen politički subjektivizam se ispoljavao u snažnom identitetu sa mogućnošću osamostaljenja BiH kao države. To što je ta politička stranka formirana uz pomoć HDZ-a Hrvatske, kao dio jedinstvene HDZ organizacije sa sjedištem u Zagrebu (Statut HDZBiH, čl. 4), u svijesti Hrvata BiH se percipiralo kao politička pomoć bratske stranke, koja u BiH ima iste političke interese, odnosno koja potiče hrvatski politički subjektivizam i državnički identitet sa BiH.

Nesuglasje koje će voditi do rascjepa javlja se na razini ozbiljenja političkih interesa kada predstavnici HDZ-a BiH u Skupštini BiH donose odluku o referendumu koji je put u osamostaljenje države BiH i njeno međunarodno priznanje, i time legitimiraju svoj politički identitet. HDZ Hrvatske, koji je već preuzeo vlast i osamostalio Hrvatsku, pokušava delegitimirati tadašnje vođstvo HDZ-a BiH i promijeniti referendumsko pitanje na livanjskom sastanku, te time osamostaljenje BiH od Jugoslavije odvojiti od njenog konstituiranja kao zasebne države, ravnopravne Hrvatskoj i Sloveniji, koje su te akte već obavile.

Pokušaj da se nametne livanjsko referendumsko pitanje je značio jasnu političku poruku Hrvatima BiH – možete se izjasniti za izlazak BiH iz Jugoslavije, ali ne možete konstituirati BiH kao samostalnu državu. To je bio jedan od prvih vidljivih oblika političkog pritiska na Hrvate BiH i neuspjeli pokušaj njihove depolitizacije. Ovaj odnos HDZ-a Hrvatske prema HDZ-u BiH potvrđuje i tadašnji glavni tajnik stranke Ivan Markešić u svojoj knjizi “Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu”, izdanje Synopsis Sarajevo i HNVBiH, 2004. godine. On tvrdi kako HDZBiH pod utjecajem HDZ-a Hrvatske nije pozvao Hrvate BiH na referendum, nego je on svojevoljno to uradio kao glavni tajnik stranke.

Usprkos tome, Hrvati su izašli na referendum i izjasnili se za nezavisnu i suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu, državu građana i naroda: Muslimana, Srba i Hrvata i drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive, kako je glasilo referendumsko pitanje. Prema izvještaju Republičke izborne komisije, na referendum se odazvalo 64,31% birača, sa preko 99% onih koji su glasali za (63,95%). To pokazuje da su gotovo svi Hrvati s pravom glasa izašli na referendum i glasali ZA; na referendum je izašao i dio Srba, iako je SDSBiH pozvao narod na bojkot.

Referendum je bio jedna od rijetkih prilika u novijoj povijesti BiH da se Hrvati slobodno, iskazujući svoju političku volju, odrede prema svojoj domovini i državi.

Intervencije bratske partije

Međutim, proces depolitizacije Hrvata BiH je vođen u kontinuitetu. Vođstvo HDZ-a Hrvatske je mijenjalo čelništvo HDZ-a BiH sve dok nije dobilo onu kadrovsku postavu koja je neutralizaciju političkog subjektiviteta bh. Hrvata pretočila u svoj politički program.

Zbiljski interes naroda za samostalnošću BiH i njenim državnim suverenitetom podržava se samo u mjeri u kojoj je taj interes usmjeren protiv velikosrpske politike iz Beograda o stvaranju velike Srbije. Politički entuzijazam Hrvata u BiH služi HDZ-ovoj državnoj politici u Zagrebu samo kao paravan iza koga će se stvarati uvjeti za osamostaljenje “hrvatskih krajeva” u BiH u funkciji “hrvatske državne politike”.

Tako se u zaključcima druge redovne sjednice Predsjedništva HZHB, proširene članovima Predsjedništva HDZ-a BiH sa terena HB i zastupnicima u Skupštini BiH, održane 23. prosinca 1991. godine, navodi:

“2. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna još jednom potvrđuje volju cjelokupnog hrvatskog naroda HB izraženu 18. studenog 1991. godine u Grudama, donoseći povijesnu odluku o uspostavi HZHB, koja predstavlja pravnu podlogu za ulazak ovih teritorija u Republiku Hrvatsku.

Hrvatska zajednica Herceg-Bosna daje puni legitimitet gospodinu dr. Franji Tuđmanu, kao predsjedniku Republike Hrvatske i predsjedniku Hrvatske demokratske zajednice da zastupa interese Hrvatske zajednice Herceg-Bosne kod međunarodnih čimbenika, kao i kod međustranačkih i međurepubličkih dogovaranja o utvrđivanju konačnih granica Republike Hrvatske”.

Iz ovih Zaključaka je jasno da čelnici HB smatraju granice RH i BiH nezaključenima iako se u tom vremenu nije uopće o tome raspravljalo, niti je netko te granice dovodio u pitanje. Sve rasprave su vođene o međunarodnom priznanju RH. Drugo, oduzima se legitimitet predsjedniku HDZ-a BiH, koji je ujedno bio i član Predsjedništva BiH, izabran voljom naroda na demokratskim izborima, i prenosi na predsjednika druge države.

Na sastanku u Zagrebu, 27. prosinca 1991. godine, predsjednika RH-s delegacijom HDZ-a BiH, uz nazočnost dužnosnika RH, Franjo Tuđman je objasnio svoju dvostruku politiku prema BiH i HDZ-u BiH. On tu kaže:

“Prema tome, sa perspektivom suverenosti BiH nema nikakvog izgleda… Mi smo bili u onim uvjetima kada smo razgovarali, mi smo bili za politiku održanja suverene BiH, baš zato što je velikosrpska politika postavila problem izdvajanja srpskih krajeva iz Hrvatske.

Prema tome, u tim i takvim okolnostima bilo bi politički nepromišljeno da smo mi sami otvarali problem razgraničenja u BiH, ali smo kao što se sjećate, još 1989. godine u svom proglasu, povijesnom proglasu HDZ-a kazali da smo za suverenu BiH, ali ako se postavlja njezin opstanak da onda sa gledišta interesa hrvatskog naroda moramo postaviti pitanje, pitanje granice Hrvatske.

U današnjim okolnostima, gospodo, nama sa općeg hrvatskog gledišta više odgovara razgraničenje, sa općeg hrvatskog gledišta i sa gledišta hrvatskog puta u BiH… iz taktičkih razloga mi nismo (to) postavljali, jer nismo htjeli da budemo ti koji će postaviti pitanje granica”. (Citirano prema stenogramu snimka sastanka.)

Da se radilo o već dovršenom političkom projektu podjele BiH i političkom vezivanju bosanskohercegovačkih Hrvata za Hrvatsku, svjedoči daljnje Tuđmanovo obrazloženje tog projekta na istom sastanku. On kaže:

“Prema tome, čini mi se da, kao što smo iskoristili ovaj povijesni trenutak da stvorimo samostalnu Hrvatsku međunarodno priznatu, tako mislim da je vrijeme da iskoristimo, da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama.

Da li bi to bilo baš i 30 općina ili 28 – to je čak sa toga gledišta od manje važnosti.

Prema tome, meni se čini, da sa jednom pametnom politikom možemo čak dovesti do toga – sa jednim pametnim razgraničenjem, sporazumom sa Srbima u Bosni – da možemo dovesti do toga, da umjesto rata koji prijeti ovakvom neriješenom pitanju i sa tim gomilanjem armije – da čak ta armija bude zalog provedbe takvog razgraničenja”. (Citirano po istom stenogramu.)

Kordićev duh

Ove stavove potvrđuje i Božo Raić, dopredsjednik HZHB, u svom izlaganju na istom sastanku, s tim što objašnjava politički sukob unutar HDZ-a BiH, tvrdeći da su oni (misli se na vrh HZHB) “na tragu informacija koje daje Vrhovništvo stranke RH”, te da je to kontinuitet, a ne zaokret politike iz Zagreba prema suverenitetu BiH. On je nedvosmislen: “Da ne možemo prihvatiti one tvrdnje, koje polaze od toga da je trenutna etnička slika na prostorima HB meritorni faktor po kojemu će se sve odlučiti. Mi polazimo od povijesnog prava hrvatskog naroda, o državnosti, koja je postojala 1939. godine, kao minimuma i od promatranja etničke slike u kontinuitetu”. (Isti stenogram) – Radi jasnoće treba podsjetiti da se misli na Sporazum Cvetković - Maček.

U nastavku svog izlaganja na ovom sastanku, Božo Raić jasnije od ostalih formulira stav o depolitizaciji Hrvata u BiH. On kaže: “Naime, naša je ocjena da se radi o jednom pokušaju, da se pod okriljem HDZ-a BiH instalira takozvana autonomna hrvatska politika, odvojena od hrvatskog korpusa i odvojena od jedinstvene politike HDZ-a i u tome jeste najveća opasnost”.

Na istom sastanku, Martin Udovičić, član Predsjedništva HDZ-a BiH i predsjednik HDZ-a Travnik, nakon istupa B. Raića, konstatira: “Međutim, nismo nikada isticali da smo protiv suverene BiH i zato smo imali suradnju sa Muslimanima, odličnu, vrlo dobru”.

Da se radi o kontinuitetu Tuđmanove politike depolitizacije Hrvata BiH, potvrđuje i Dario Kordić na istom sastanku: “Šest mjeseci smo krvavo razrađivali našu ideju od 13. i 20. lipnja koju ste nam ovdje iznijeli… Hrvatski narod u travničkoj ovoj regionalnoj, subregionalnoj zajednici, živi sa idejom konačnog priključenja hrvatskoj državi i spreman je da to ostvari svim sredstvima i u mladićima vrije hrvatski duh”.

Treba podsjetiti da se Kordić poziva na sastanke koji su održani sa predstavnicima regionalnih organizacija HDZ-a srednje Bosne i Hercegovine 13. i 20. juna 1991. godine, na kojima nije sudjelovalo bh. vođstvo stranke, i na stavove koje im je Tuđman tom prilikom izložio. Pet mjeseci prije ovog sastanka, a samo pet mjeseci nakon preuzimanja vlasti u BiH, dio HDZ-a BiH je dobio zadaću da razgrađuje državni suverenitet BiH i njene Hrvate politički identificira sa RH. – Na tome se “krvavo radilo”.

(Sutra: Sve karte Franje Tuđmana)