Čelopek, mediji i kiseli krastavci

U Hercegovini su ljeta oduvijek bila vrela. Podnevnu žegu, koju je bilo teško podnositi, narod je nazivao čelopek (kovanica od čelo i peče). Ta riječ se upotrebljava samo u hercegovačkom kraju. Posljednjih godina, klima se promijenila u cijelom svijetu. Evropa se ovog ljeta bori sa velikim vrućinama, koje postaju ozbiljna smetnja normalnom životu. Sunce prži ljude i životinje, prži šume, voćnjake i plantaže povrća, presušuje izvore i nanosi veliku štetu ekonomiji. Francuska i Njemačka su već izračunale da će ih u narednih deset godina vrućine, ovakve i još veće, zajedno koštati više od 200 milijardi eura. Sve to piše u novinama. Naša država se ne bavi time, jer nije u stanju da riješi ni probleme koji se tiču životne svakodnevnice. Odbrana od velikih vrućina svedena je na upozorenje meteorologa da predstoje novi toplotni udari i na šture preporuke naših doktora kako da se ponašamo kad sunce žeže. Preporučuje se da se hvatamo hladovine i da idemo u planine, da pijemo što više vode i jedemo laganiju hranu, a da oni koji imaju kardiovaskularne probleme ne izlaze iz kuće u periodu između deset i sedamnaest sati. Na kraju nam saopšte pravu istinu – da je svako lično odgovoran za svoje zdravlje. Iz čega se može zaključiti da nam u ovakvoj situaciji zdravstveni sistem nije od bogzna kakve pomoći, pošto je i sam u velikim problemima. Sve bi to narod rekao mnogo jednostavnije: “Čuvaj se, pa će te i Bog čuvati”. Da je ovo neka država, da postoji njena briga o javnom zdravlju, medicinske ustanove bi bile u mobilnom stanju, a u medijima bi se svakodnevno pojavljivali liječnici i drugi stručnjaci i apelovali na građane da se sklone sa sunca kako ih ne bi pržilo.

Da, preporučuje se takođe da oni koji pate od visokog krvnog pritiska izbjegavaju svako nerviranje, jer srce zna podivljati i izdati te.

E, kad bi se to moglo.

Život je za većinu ljudi u Bosni i Hercegovini postao frustrirajući iz mnogo razloga. Najviše trpe oni koji gledaju kako da prežive. Sarajevski penzioneri gunđaju čim zakorače na pijacu, u neki od marketa ili u gradsku Tržnicu, jer ih stalno dočekuju nove cijene. Tako je i u drugim mjestima. Mediji prenose njihovo gunđanje, ali im ne mogu pomoći, jer vlast ne voli čuti ničiji glas koji je uznemirava. Ali i vlast je često nemoćna – nezadovoljnih građana je i previše, od komunalaca, do zaposlenih u zdravstvu, školstvu, policiji i državnoj birokratiji, a sve je toliko zapušteno i poharano da će trebati decenije da se stvari dovedu u red. Stanje je takvo da nam se čini da ne može biti gore, ali kompetentni ljudi tvrde da naša kriza još nije dostigla vrhunac. Ipak, ljudi i dalje imaju potrebu da gledaju televiziju, čitaju novine i slušaju radio, premda znaju da ih u medijima čekaju sve same teške teme, koje ih čine rezigniranim i zabrinutim. Ne moramo gledati užasne prizore rata na Bliskom istoku ili u Ukrajini, niti da slušamo o tome kako se Evropa naoružava i kako je puklo istorijsko prijateljstvo našeg kontinenta i Amerike, dovoljna nam je stvarnost naših balkanskih prostora, gdje uz ostalo vlada pravi hladni rat između naših najbližih susjeda Srbije i Hrvatske, koje se prijeteći utrkuju u gomilanju sve modernijeg oružja, iako baš nije sasvim jasno protiv koga misle ratovati. Kako god, nije ugodno biti u takvom okruženju.

Na početku ove kolumne je vrelo ljeto, još jedna nevolja pokraj svih drugih nevolja. Nekad su ljeta bila bezbrižna i radosna, odlazak na more bio je masovna pojava, a novine i magazini su svoju tematsku sušu, poznatu kao “sezona kiselih krastavaca”, preživljavali tako što su objavljivali tekstove relaksirajućeg, bizarnog i zabavnog sadržaja. Prema pisanim izvorima, sintagma o kiselim krastavcima potječe iz Njemačke devetnaestog stoljeća i u svom izvornom značenju nije imala nikakve veze sa novinarstvom. I opet je ljeto bilo krivo za sve. Ovaj neobičan izraz, tvrdi se, stvorili su berlinski trgovci i obrtnici koji su u julu i avgustu ostajali bez ikakve zarade. Da bi preživjeli težak i siromašan ljetni period, jeli su najjeftiniju hranu – ukiseljene krastavce. Kasnije su i njemački novinari usvojili taj izraz i njime opisivali ljetno pomankanje važnih vijesti, naročito onih koje su objavljivane na naslovnim stranama dnevnih listova. Da bi nekako u njima popunili prostor, počeli su pisati o manje važnim, ali neobičnim događajima i ljudima iz zemlje i svijeta. Fenomen “sezona kiselih krastavaca” širio se Evropom, a početkom dvadesetog stoljeća preuzeli su ga američka i britanska štampa, preinačivši ga u “sezonu glupih vijesti”. Njegov izvorni naslov bio je udomaćen i u listovima i magazinima bivše Jugoslavije, kao metaforički sinonim za uređivačku praksu tokom jula i avgusta, kad su političari odlazili na odmor i kad većina institucija nije radila. Ljetna suša je preživljavana tako što su čitaocima nuđene reportaže sa ljetovanja, razgovori sa filmskim i kazališnim glumcima i zvijezdama iz svijeta estrade. Bilo je i drugih zabavnih tekstova, često obojenih žutilom.

Ta vremena su prošla, sve se promijenilo i poprimilo posve drugačiji smisao i oblik. To važi i za medije. Događaji u svijetu su takvi i tako nepredvidivi i brojni da novinari imaju posla tokom cijele godine. U Bosni i Hercegovini ista priča. Živimo u državi koja ne radi svoj posao. Živimo u lošoj sadašnjosti u kojoj je više prošlosti nego budućnosti. Živimo u lošem susjedstvu. Živimo među negatorima genocida u Srebrenici, ovima ovdje i onima s druge strane Drine. I koliko će još vremena trebati da sve to prođe? Čitav demokratski svijet, uključujući i veliki broj ljudi iz svih krajeva nekadašnje Jugoslavije, je i ovog 11. jula odao počast srebreničkim žrtvama. Italijanski ministar odbrane Guido Crosetto je tim povodom rekao: “Srebrenica nije istorija, Srebrenica je savjest.” Ali, to Vučića i Dodika i njihove sljedbenike ne dotiče. Zato ovdje i nakon užasnog rata traje rat, sada drugim sredstvima, i trajaće sve dok se najbrojniji narod na Balkanu ne suoči sa istinom iz devedesetih godina prošlog stoljeća. A to će možda biti moguće tek kad se Srbi oslobode Vučićevog nasilničkog režima, koji ih drži zarobljene u lažima. A neka onda i drugi izmire račune za svoja zlodjela.

Bez toga neće biti ugodnog mira na ovim prostorima ni bezbrižnih ljeta, kad je odlazak na more bio masovna pojava.