Amerika između demokratije i kulta moći

Sjedinjene Američke Države su kroz svoju historiju preživjela građanski rat, Veliku depresiju, Vijetnam, Watergate, rat u Afganistanu, pa sada u Iranu, ali i 11. septembar.

Svaki put Amerika je izlaz nalazila u snazi svojih institucija, a ne u snazi jednog čovjeka. Upravo zato riječi bivšeg američkog predsjednika Joea Bidena nisu samo još jedan obračun dvojice političkih rivala, njega i Donalda Trumpa. One predstavljaju upozorenje da se najveća demokratija svijeta nalazi na velikom raskršću.

Joe Biden je Donalda Trumpa nazvao narcisoidnim gubitnikom, optužio ga da je predsjedničku funkciju pretvorio u sredstvo ličnog bogaćenja i da urušava međunarodni ugled Sjedinjenih Američkih Država, da je donio drsku, bezobraznu i očitu korupciju kakva nikad nije viđena u Bijeloj kući, istaknuvši da je to njegova glavna motivacija za bavljenje politikom, a da je administracija saveznu vladu pretvorila u bankomat za Trumpovu djecu. Naravno da takve riječi nisu bez težine kada dolaze od bivšeg predsjednika države koja je decenijama predstavljala simbol ustavne demokratije.

Posebna je priča spoljna politika SAD-a. Biden smatra da Trump namjerno iskrivljuje i uništava NATO i bira Vladimira Putina umjesto američkih saveznika, čime ruši američki ugled u očima svijeta više nego bilo koji predsjednik u historiji... Frcale su tako neviđene i neizgovorene riječi.

Istovremeno, Trump vodi kampanju za kongresne izbore, svjestan da će oni biti svojevrsni referendum o njegovoj politici. Pred američkim biračima neće biti samo pitanje ko će imati većinu u Kongresu nego kakvu Ameriku žele u narednim godinama. Poslije sukoba s Iranom, unutrašnjih podjela i niza kontroverzi koje prate Trumpov predsjednički mandat, kao npr. sukob oko imigracijske politike, njegov rejting je pao ove godine na 37 posto.

Posebno zabrinjava utisak da se politika sve češće prelijeva u sfere koje bi morale ostati izvan njenog domašaja – od međunarodnih institucija sve do sporta. Ako građani steknu uvjerenje da pravila vrijede samo za slabe, a da se za moćne mogu mijenjati preko jednog telefonskog poziva kao na Svjetskom prvenstvu kada je Trump iznudio ignoriranje crvenog kartona za Baloguna, tada nije ugrožen samo ugled neke organizacije nego i povjerenje u samu ideju jednakosti pred pravilima.

Bosna i Hercegovina ovu promjenu američke politike osjeća možda snažnije od mnogih drugih zemalja. Dejtonski sporazum i američka uloga decenijama su predstavljali oslonac stabilnosti. Svako udaljavanje od tih principa, bez obzira na to dolazi li iz geopolitičkih interesa, lobističkih pritisaka ili kratkoročnih političkih kalkulacija, otvara prostor srpskom secesionisti Dodiku i hrvatskim nacionalistima, dakle, onima koji već godinama dovode u pitanje teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine.

Ipak, historija pokazuje da nijedna politička epoha nije vječna. Predsjednici dolaze i odlaze, administracije se mijenjaju, a države ostaju. Zato će i ovo razdoblje, ma koliko danas izgledalo burno, jednog dana biti tek poglavlje u dugoj historiji američke demokratije. Ostaje samo pitanje koliku će cijenu Amerika, ali i svijet, platiti prije nego što se ravnoteža između moći i odgovornosti ponovo uspostavi.

Jer, kada jedan predsjednik, kao Trump, povjeruje da je važniji od institucija, tada problem više nije samo u njemu. Problem postaje cijeli politički sistem koji mu je to omogućio. A upravo će o tome sud dati historija – mnogo strožiji i pravedniji od svakih izbora.