R kao reprezentacija, Z kao zemlja

Bila euforija i prošla. I sam sam joj svjesno doprinosio, ali nikad nisam shvatao ozbiljno sve te bombastične naslove i tekstove koji su neuvijeno poručivali kako ćemo zbog “repstacije” uskoro jesti zlatnim kašikama. Jedino će fudbaleri jesti njima, jer su im plate adekvatne luksuznom životnom statusu, dok će ostala boranija ili tarhana, znači većina stanovnika ove zemlje, preživljavati od plate do plate. Od penzije do penzije.

Za nekoliko centimetara

Uvijek su mi bili nerazumni ti ljudi koji su širili lažni optimizam, kao da jedan udarac u fudbalsku loptu može magično riješiti ono što niko nije riješio od potpisivanja Daytona do danas. Ponoviću po stoti put: onaj koji te je 1992. htio ubiti i danas isto misli. Nije se promijenio. Fudbal, bez obzira kakve moći imao izvan zelenog terena, nema takve moći da od zlikovaca stvori dobre ljude. To ne ide tako čak ni u bajkama. Ali ovdašnji ljudi su poznati kao oni koji začas padaju u euforiju, a nakon nje, slijedom medicinske logike, dolazi teška depresija, odnosno mahmurluk egzistencijalni.

I ovih skoro mjesec dana koliko je trajalo namješteno Svjetsko prvenstvo, a svaka nova utakmica pokazuje da FIFA radi onako kako joj se kaže, ipak je vrijedilo jer smo živjeli kolektivnu nadu i vidjeli smo ono što znamo i bez naše reprezentacije, a to je da nas do uspjeha razdvajaju centimetri, koliko je potrebno da lopta uđe u mrežu. Ali avaj, u stvarnosti naša lopta vazda prolazi kraj stative za nekoliko centimetara i odlazi u aut.

Zmajevi u Torontu: Nogometna reprezentacija nam je vratila vjeru u sebe /ANADOLIJA

Nije fudbal, a nije ni nogomet ujedinio ljude, jer u ovoj zemlji postoje ljudi koje su Amerikanci bombardovali 1995. a isti ti bombardovani ljudi su navijali za SAD kada je igrala protiv našeg tima. To je dokaz koliko takvi ljudi ne da nemaju kičmu, nego da su jednostavno ljudi koji ne žive u realnosti, nego u onoj koju oni izmaštaju vođeni politikom kako je oni vide. To su uglavnom deluzije. Što kaže omladina po mrežama: Delulu is the solulu. Deluzija je solucija.

Sutra će takvi mrzitelji ove zemlje i države, na kojoj svesrdno parazitiraju i žive više nego lagodno i luksuzno, biti najveći zagovornici onog što danas najviše mrze. Takav im je i vođa, Dodik. Kakva pastva takav i vođa.

Kad odbijemo nusprodukte ove zemlje, naša reprezentacija je dala sve od sebe na zelenom terenu i svi smo bili ponosni na njih. Halidova pjesma je postala himna nogometnog tima i navijača, kao što je to postala pjesma “Stari” Kemala Montena i Zlatana Fazlića Fazle navijačima košarkaške reprezentacije, barem u susretima protiv Hrvatske.

Uspjeh našeg tima je toliko golem ako samo uzmemo činjenicu da nakon Hrvatske jedino je naša zemlja ikada prošla u nokaut fazu od svih drugih zemalja nastalih raspadom Jugoslavije. I ima bezbroj drugih benefita. Njemački FAZ nas je nazvao najomiljenijom reprezentacijom na svijetu; turizam će porasti, interes za našu zemlju će porasti, a tu ćemo svi imati neku korist. A i korumpirana FIFA plaća izdašne sume novaca fudbalskom savezu za plasman u nokaut fazu etc.

Opet, najznačajnije što se desilo jeste taj osjećaj snage i moći koji smo imali kada bi gledali našu repku kako igra, brani se, gubi i pobjeđuje. Osjećaj samopouzdanja i hrabrosti koji je samo rastao iz utakmice u utakmicu. Zaista, u sportskom, ali i drugim smislovima ispisana je istorija.

Kada sam imao promociju nove knjige na festivalu Bookstan u Sarajevu, dok sam pričao s moderatoricom sjetio sam se kako sam ja 1992. imao godina koliko Mahmić ili Muharemović, malo stariji od Bajraktarevića. Mi smo s puškama tada igrali na mnogo značajnijem terenu, bili smo veliki reprezentativci u borbi za biološki opstanak i opstanak naše zemlje, države. Tada je bilo igrača koji su sa šesnaest, sedamneast godina nosili pušku i dali svoje živote za ovu zemlju. Niko od nas nije žalio ni života ni dijelova tijela u toj sudbonosnoj utakmici našeg života.

Toga sam se sjetio dok sam promovisao novi roman “Krajina Mars”, koji se i bavi tom našom sudbonosnom utakmicom.

Tako nam je nogometna reprezentacija vratila vjeru u sebe, premda ja tu vjeru nisam nikad ni gubio, niti ću. Vratila nam je vjeru u to da postoji supstanca koja veže ovu zemlju na jasan način, i na onaj pomalo metafizički način. Postoji duh zajedništva koji krasi nas kao ljudska bića, iako smo skloni cinizmu i individualnoj borbi. Bez zajedništva ni mi ne bismo pobijedili u onoj sudbonosnoj utakmici naših života, a to je znao i Sergej Barbarez jer je od mladih igrača kovao ratnike na fudbalskom terenu, i uspio je. Nastranu što je Bosna po broju selektora u odnosu na broj stanovnika jača čak i od Brazila, koji je milijardu puta veći i brojniji od nas, kod nas je svaki stanovnik zemlje selektor i svi sve znaju bolje od Sergeja Barbareza, iako mnogi od nas nisu nikad zaigrali ni u šaban ligi, u Krajini bi se reklo šežbež ligi – a to je ona najniža u galaksiji.

Sergej Barbarez u San Franciscu: Ono što je obećao prije odlaska u Ameriku, on je i ostvario/Phil Noble/REUTERS

U tom smislu naš selektor i igrači zaslužuju sve počasti. Pogotovo selektor koji je stalno govorio kako sve što radi radi za državu i narod. Njegova nogometna državotvornost je puno veća od političara kojima su puna usta države, a nisu u stanju da riješe problem finansiranja državne televizije, pa nam susjedna država daje milostinju omogućavajući prenos i gledanje utakmica tokom trajanja svjetskog. Ono što je Sergej Barbarez obećao prije odlaska u Ameriku on je to i ostvario. Za razliku od “državotvornih” političara iz političkog Sarajeva koji su obećali stotine stvari, a ostvarili jedva nekoliko. Ima stranica Istinomjera gdje tačno piše šta je ostvareno od predizbornih obećanja.

Toplina srca

Vredniji je jedan potez našeg igrača i selektora od političkog učinka mnogih naših političara. Vrijedni su ti potezi na terenu jer u njima možeš uživati, može ti duša biti puna. Taman da su oni kratkotrajni, ali moraćemo ih staviti u sjećanje i vaditi odatle po potrebi kad nam nadođu crni i beznadežni dani. Pišem ovo bez trunke cinizma.

Država ovdje postoji samo zbog populizma i demagogije, ličnog ega, i kod većine ona postoji samo kao bankomat, kasica-prasica odakle će uzimati pare kad god im zatreba, a vazda zatreba.

Zastave i dalje stoje na haubama automobila, još vise s prozora u mojoj mahali, ne možda onako gordo kao kad smo nastupali na zelenom terenu, ali gordost je u oku posmatrača. Do nas je, ne do zastava.

Kao bivši reprezentativac, koji je igrao četrdeset i četiri duga mjeseca u utakmici za opstanak na ovom svijetu, mogu samo skinuti kapu i čestitati svim igračima i njihovom komandantu s velikim srcem – selektoru, i stručnom štabu.

Vratio se kult reprezentacije i kult zemlje. Ona toplina oko srca se vratila. Osjećaj da smo svoji na svome i da nas niko nikad neće otjerati iz domova taman oni bili u zgarištima.