Kolektivni imaginarij beskrajnih hodnika izvan poznate stvarnosti

”Ovo je... Svako mjesto koje je ikad postojalo.”

- “Backrooms” (2026)

“Twin Peaks”, “Silent Hill” i “The Blair Witch Project” u isto vrijeme, a opet možda sličnije “Kući listova”, velikom (u svakom smislu) romanu Marka Z. Danielewskog. Naravno, riječ je o filmu “Backrooms”, a reference na “Kuću listova” - jednu od neobičnijih priča o ukletoj kući, slojevito ispripovijedanom romanu u kojem se prepliću glasovi više naratora - bit će i eksplicitno navedene u nastavku. U središtu romana nalazi se Navidsonov zapis, navodni dokumentarac o fotoreporteru Willu Navidsonu i njegovoj porodici koji useljavaju u kuću čija unutrašnjost prkosi zakonima prostora. Ono što počinje kao anomalija, ubrzo prerasta u susret s beskrajnim, mračnim hodnicima koji kriju nešto nepoznato. Ovu priču tumači slijepi samotnjak Zampano u obliku pseudoakademske studije, koju nakon njegove smrti pronalazi lutalica Johnny Truant. Dok uređuje rukopis, on postaje sve opsjednutiji pričom, pa njegove bilješke i ispovijesti postepeno brišu granicu između stvarnosti i paranoje.

Sa interneta u kino-dvorane

Ovakav uvod mi je bio potreban jer ću se u nastavku referisati upravo na taj paranoidni odnos prema prostoru, koji je jedan od važnih motiva i knjige i filma, uz neraskidive veze s načinima na koje upravo prostor reflektuje čovjekovo iskustvo i psihu. Nisam sigurna da je Kane Parsons, talentovani mladi reditelj, imao ovaj roman na umu - tim bolje ako nije, jer sam nakon gledanja shvatila da su beskrajne mogućnosti učitavanja različitih tumačenja ono što “Backrooms”, između ostalog, čini zanimljivim. U trenutku pisanja teksta na internetu su se već pojavila predviđanja da bi ovaj film mogao postati jedan od najvećih komercijalnih uspjeha u istoriji A24 studija, čime se pridružuje novom talasu filmova koji izrastaju iz internet-kulture, poput “Opsesije” Curryja Barkera. Iza Parsonsa već stoji serija kratkih filmova objavljenih na YouTubeu, izgrađena oko ideje beskrajnih, praznih prostora koji postoje negdje izvan naše stvarnosti. “Backrooms” je dobio budžet od deset miliona dolara, profesionalnu glumačku postavu predvođenu Chiwetelom Ejioforom i Renate Reinsve, te velika očekivanja koja je, uz sve moje oduševljenje filmom, ipak djelimično ispunio.

Krenimo redom. “Backrooms” svoje početke duguje jednom od zanimljivijih fenomena novije internet-kulture, a priča je započela 2019. godine anonimnom fotografijom objavljenom na jednom forumu: na njoj su prazne kancelarije osvijetljene hladnim fluorescentnim svjetlom, prostor koji je istovremeno izgledao banalno i duboko uznemirujuće. Iz jedne slike nastao je čitav kolektivni imaginarij beskrajnih hodnika i mjesta koja kao da postoje izvan poznate stvarnosti - tzv. liminalni prostori koji nisu ni potpuno javni ni privatni nego svojevrsni međuprostori koji su postali dio savremenog internet-iskustva.

Kane Parsons, na internetu poznat kao Kane Pixels, bio je jedan od ključnih autora koji su taj motiv pretvorili u audiovizuelni fenomen. Kao tinejdžer, Parsons je počeo stvarati kratke filmove koji su prikupili milione pregleda i pokazali da ideja koja je naizgled bila samo digitalna dosjetka može postati izuzetno potentan oblik (savremenog) horora. Ova njegova dugometražna filmska adaptacija sada pokušava prevesti taj internet-mit u klasični kino-format, a da pri tome ne izgubi njegovu suštinu sadržanu u osjećaju da se iza vrata naše svakodnevice nalazi još jedna, skrivena stvarnost.

Konačno, konkretna radnja filma smještena je u 1990. i prati Clarka (Ejiofor), nekadašnjeg arhitektu, a sada prodavača jeftinog namještaja i razvedenog alkoholičara. Clark ubrzo otkriva da iz svoje prodavnice, u kojoj ujedno živi, može kroz zid ući u prostor koji izgleda kao beskrajni lavirint napuštenih kancelarija, dugih hodnika, požutjelih zidova i gomile nabacanog namještaja. Dok pokušava mapirati njegove beskrajne prolaze, Clark počinje primjećivati prisustvo nečega naizgled ljudskog, ali ne sasvim, a što prevazilazi racionalno objašnjenje. Nakon što nestane, njegova terapeutkinja Mary Kline (Renate Reinsve) ulazi u isti svijet kako bi pronašla svog pacijenta i pokušala razumjeti prirodu prostora koji se nalazi negdje između stvarnosti i noćne more.

Neobična priča o ukletoj kući/

“Kuća, hodnici i sobe svi zajedno postaju sopstvo - urušavaju se, šire, naginju, zatvaraju, ali su uvijek u savršenom skladu s mentalnim stanjem pojedinca”, stoji u romanu “Kuća listova”, a ova rečenica se izuzetno dobro može primijeniti na ulogu prostora u Parsonsovom filmu. Od trenutka Clarkovog ulaska s onu stranu, “Backrooms” postaje i istraživanje unutrašnjih prostora čovjeka. Prodavnica i hodnici prestaju biti samo fizički prostori; što duže Clark ostaje tamo, oni sve više postaju projekcije njegovih sjećanja i potisnutih strahova, naseljeni njemu poznatim likovima. On ih ovako objašnjava:

“Ovo je... Svako mjesto koje je ikad postojalo. - Ko su ovi ljudi? - Ovo mjesto ih gradi. Zapravo, više je kao da ih se sjeća. I što se više puta nečega sjeti, to se manje toga sjeti. Negdje vani je muškarac u prugastoj majici. Ali ovdje je zapamćen. Samo malo pogrešno. Negdje vani su čovjek u invalidskim kolicima i lampa. Prilično sam siguran da tako sve ovo dobiješ. Sva ta mjesta, sobe i zgrade pogrešno pamte sami sebe. U nekim aspektima oni su poboljšanje u odnosu na originale. Za početak, ne osjećaju ništa. Možeš li zamisliti koliko je dobar taj osjećaj? Nema misli. Nema boli, nema ega...Nema straha. Oni jednostavno postoje. Kao namještaj.”

Dakle, roman i film polaze od iste ideje: čovjek ne živi samo u svijetu koji ga okružuje nego i u unutrašnjem prostoru koji neprestano gradi i pregrađuje. “Tvoja svijest je soba ispunjena uspomenama koja se neprestano mijenja. Ali dok prolaziš kroz život, neuvježban um može početi da gradi zidove, da podiže prepreke kako bi se zaštitio od spoljnog svijeta.” Ova rečenica iz “Backroomsa” direktno opisuje psihički prostor kao svijest koja nikada nije nešto stabilno, nego prostor u stalnom haosu. Sjećanja su njene prostorije i hodnici, a strahovi zidovi koje podižemo kako bismo ograničili prodor spoljnog svijeta. “Svi mi stvaramo priče da bismo se zaštitili”, stoji, pak, kod Danielewskog, pa razumijemo da je, kao i u “Backroomsu”, čovjek arhitekta sopstvenih skloništa. Priče postaju mentalni ekvivalenti kuća: daju nam oblik i osjećaj kontrole nad haosom. Ali i kuće i priče nose istu opasnost - mogu postati lavirinti i u njima se možemo izgubiti. U tom smislu, “Backrooms” i “Kuća listova” govore o istom paradoksu: čovjek gradi prostor da bi u njemu pronašao sigurnost, ali svaki prostor koji izgradi nosi mogućnost da ga zarobi. Kod Danielewskog kuća fizički odbija da bude stabilna jer se prostor širi i mijenja, dok su u filmu beskrajni hodnici i prostori vizuelna metafora uma koji je izgubio sposobnost da razlikuje sklonište od zarobljeništva.

Beskrajni prostor praznine

Vizuelno i narativno, film priziva različite tradicije savremenog horora: od klaustrofobije hotela Overlook iz “Isijavanja” (1980) Stanleya Kubricka i spomenute poremećene stvarnosti “Twin Peaksa” ili čak serije “Severance” (2022), preko estetike found footagea i internet-horora, do nelagode koju proizvode naslovi poput “V/H/S” franšize, filma “Skinamarink” (2022) ili “Vivarium” (2022). Međutim, čini se da je Parsonsova ambicija da horor pomjeri prema samom prostoru: da predstavi strah koji nije nužno rezultat čudovišta koje se pojavljuje pred kamerom, već same ideje da iza našeg uređenog svijeta postoji beskrajni prostor praznine. Film se pritom gotovo potpuno udaljava od klasičnih pravila horora (tjelesni horor ovdje je minimalan, kao i oslanjanje na šokantne preokrete) i prepušta atmosferi i logici koja je negdje svima nama poznata, ali nikada do kraja objašnjena. (A i ono što jeste će se zasigurno činiti pomalo banalnim) Zbog toga će dio publike sigurno biti razočaran, jer će ono što su očekivali biti u raskoraku s onim što su zapravo dobili.

Ipak i zbog toga, postoji posebna vrsta iskustva kada u kino uđemo bez unaprijed formiranih očekivanja, kada filmu dopustimo da se sam otvori pred nama i da postepeno pokaže šta jeste i šta želi biti. Upravo takvo iskustvo nudi “Backrooms” - film koji se ponaša kao prostor kroz koji se treba kretati, često mnogo više oslonjen na slike nego na fabulu i dijalog. Na kraju ostaje još samo pitanje može li ovaj fenomen, rođen iz internet-kulture i videoigara, prerasti u novu fazu filmske industrije, onu koja će biti prepoznata i priznata, a ipak ostati ono što mora ostati: subkultura iz koje će nastajati dobre stvari.

P. S. “Exit 8” (2025), koji je režirao Genki Kawamura, primjer je možda smislenije upotrebe liminalnih prostora u svojoj radnji te, iako ne bez mana, može biti dobra preporuka za publiku koju ova tema zanima.