Možda nije uvijek najbolji, ali sasvim sigurno je pred nama jedan od vrijednih debitantskih filmova koji pokazuje da kombinacija nesigurnosti i autorske samosvijesti može biti najbolji mogući spoj, bez ikakvog rizika da se njegovog reditelja proglasi za pretencioznog

U “Eddingtonu” se Asterov senzibilitet pretvara u nešto šire i politički preciznije: film u kojem klaustrofobija više nije samo unutrašnje stanje već ona oslikava postojeću društvenu klimu

“Weapons” ostaje zaglavljen između alegorije i horora, između intimne ispovijesti i društvene kritike, šoka i emocije, urušavajući se pod težinom vlastitih nedorečenih simbola

“Eden” se, umjesto da gradi intrigantnu kriminalističku priču, razvija kao dosta neuvjerljiva imitacija klasika ovog žanra, a napetost koja bi trebalo da drži gledaoca u neizvjesnosti, ustvari, služi samo da produbi pukotine u samoj priči

“Dangerous Animals” dosta uspješno kombinuje dvije prijetnje – prirodni instinkt predatora i destruktivnu ljudsku psihopatiju – balansirajući između animal horora i trilera

Na kraju imamo film koji nesumnjivo otvara neka pitanja i obećava, ali za sada ne uspijeva u potpunosti zadovoljiti (svoja) velika očekivanja