O filmu “Disclosure Day” Stevena Spielberga: Neočekivano bezlično ostvarenje

[In alien language] - Don’t be afraid of what you don’t know.

- “Disclosure Day” (2026)

Steven Spielberg je snimio novi film znakovitog naslova “Disclosure Day”. U središtu ove sada priče nalazi se Daniel Kellner (Josh O’Connor), stručnjak za cyber bezbjednost koji odlučuje da objavi povjerljive informacije o organizaciji WARDEX koja decenijama skriva dokaze o postojanju vanzemaljskog života. Njegov bivši nadređeni Noah Scanlon (Colin Firth) pokušava da ga spriječi, uvjeren da čovječanstvo nije spremno da se suoči s istinom takvih razmjera.

Istina je tamo negdje

Dok Scanlon bude tražio Daniela i njegovu partnericu Jane (Eve Hewson) koji se skrivaju i u stalnom su bijegu, u priču se uključuje Margaret Fairchild (Emily Blunt), meteorološkinja iz Kansas Cityja, čiji se život iz temelja mijenja kada počinje da doživljava neobične pojave povezane s inteligencijom koja nije sa ovog svijeta. Njihove se priče postepeno prepliću i približavaju dok iščekujemo konačno razotkrivanje.

I sve bi bilo uredu s ovakvom premisom, dovoljno intrigantnom i zanimljivom da je riječ o filmu snimljenom prije dvadeset ili trideset godina, kada su teme okupljene oko istine o vanzemaljskom životu još mogle izazvati interes i oduševljenje, a Spielberg se želio dokazati kao dobar reditelj. U gotovo dva i po sata trajanja suočeni smo, međutim, sa strahovito banalnom, a razvučenom misterijom koja neprestano insistira na veličini onoga što se događa, na istorijskim posljedicama otkrića koje se približava, ali rijetko uspijeva da tu važnost zaista prenese na gledaoca.

“Disclosure Day” je nesumnjivo ambiciozan Spielbergov povratak naučnofantastičnom spektaklu, ali istovremeno film koji svoju širinu često plaća rasutošću i nedosljednošću. Priča o hakeru Danielu koji razotkriva organizaciju i njenu vezu s vanzemaljskom tajnom, te o Scanlonu i meteorološkinji Fairchild, žanrovski pokušava ujediniti triler, političku alegoriju, porodičnu dramu i klasični susret s Drugim. Spielberg pritom ponovo insistira na ideji da je empatija važnija od straha, i da Drugog moramo razumjeti jer je to produktivnije od potrebe za kontrolom. “Oni vide empatiju kao evolucijsku prednost. Glavnu evolucijsku prednost. Suštinu živog postojanja. Naše odbacivanje tog shvaćanja vodi nas u izumiranje”, reći će Hugo (Colman Domingo), odmetnuti visoki zvaničnik WARDEX-a koji pomaže u razotkrivanju osam decenija stare zavjere povezane s vanzemaljskim životom. I opet, sve je to uredu, osim što se ta poruka povremeno izgovara previše direktno, dok su likovi nedovoljno razrađeni da bi njena emocionalna težina zaista prodrla ispod površine spektakla. Još važnije, pojava vanzemaljaca je pritom manje intrigantna i gotovo da smo i mogli bez njih, jer bismo tada imali koherentniju priču o dezinformacijama i kolektivnoj paranoji, što je ipak nešto više tema našeg doba od one o “Area 51”.

U filmu se pojavljuju reference na druge filmove ovog reditelja, kao što su “Close Encounters of the Third Kind” (1977), “E.T. the Extra-Terrestrial” (1982), “Minority Report” (2002) i “War of the Worlds” (2005), pa čak i “The Post” (2017). Tu su i tragovi brojnih trilera iz devedesetih godina prošlog vijeka u kojima su tajne institucije i njihove tajne operacije, skriveni arhivi i likovi koji kroz priču idu uvjereni da istina, kakva god da je, mora ugledati svjetlo dana. Ništa od toga samo po sebi ne bi predstavljalo problem jer se veliki autori često iznova vraćaju temama koje su obilježile njihove karijere.

Još jedno Spielbergovo rediteljsko djelo/

Nedovoljno inventivne teme

Neobično je to što ovdje svi ti elementi nikada ne uspijevaju da se pretvore u stvarnu sintezu i više djeluju kao sekvence različitih filmova koji pokušavaju da koegzistiraju unutar iste priče. Dolazimo tako do problema nagomilavanja tema, pa je film istovremeno priča o prvom kontaktu, paranoidni triler, propitivanje uloge medija, akcijska potjera, naučnofantastična avantura, a svaka nova ideja potiskuje prethodnu prije nego što ona dobije priliku da se u potpunosti razvije.

Daniel je tu da kroz cijeli film ponavlja kako istina pripada svima i da mora biti otkrivena bez obzira na posljedice. Nasuprot njemu, Scanlon utjelovljuje suprotan stav: uvjerenje da postoje saznanja s kojima čovječanstvo možda još nije spremno da se suoči. Tako postavljen sukob između njih dvojice ima ogroman dramski potencijal, ali priča se nikada dovoljno dugo ne zadržava na tom sukobu da bi zaista istražila implikacije njihovih stavova. Tim više što njih dvojica nikada ne dobijaju dovoljno prostora zajedno na ekranu da bismo zaista čuli šta to oni zagovaraju. Daniel uglavnom stoji uz svoje stavove, dok Scanlon neprestano oscilira između negativca i paranoičnog državnog službenika. Kada konačno u tom iskonstruisanom sukobu ideja zauzmemo stranu, priča je već izgubila veliki dio svog potencijala. Nešto slično događa se i s Margaret koja u pojedinim trenucima zaista djeluje kao da bi mogla postati središte cijelog filma, ali scenarij joj nikada ne daje dovoljno dubine da iznese težinu koja joj je povjerena. Blunt nesumnjivo uspijeva pronaći trenutke uvjerljivosti, ali razvoj lika ostaje nedovoljan da bi se uspostavila emocionalna veza koja je priči potrebna.

U tom kolopletu, jedna od aktuelnijih ideja filma pojavljuje se u načinu na koji zamišlja ulogu medija pred otkrićem takvih razmjera. Postoji nešto gotovo romantično, čak i naivno, u povjerenju koje film polaže u malu lokalnu televizijsku stanicu, a koja na kraju postaje posrednik događaja sposobnog da promijeni čitav svijet. Uz to, religijski podtekst je važan i možda najbolje izveden od svega. Colinova saputnica Jane se u prošlosti gotovo zaredila i ostala je u svijetu tih uvjerenja. Scena ispitivanja kojem je podvrgnuta pred Scanlonom koji se teleportuje kod nje koristeći vanzemaljski mehanizam, reditelju pruža priliku da uvede još jednu naznaku ranije pomenutog podteksta: sukob između mehanizma koji drži jedna ruka i krsta koji drži druga. Završetak te scene jedna je od naznaka očiglednog pokušaja reditelja da, nezavisno od toga šta lično misli o sumnjama koje film postavlja, uspostavi dijalog s važnim dijelom publike. Rediteljeva želja da ne ulazi u sukob s gledaocem oko onoga u šta ovaj vjeruje ili ne vjeruje – bilo da je riječ o postojanju Boga ili postojanju vanzemaljaca – takođe je očigledna jer Spielberg želi da nas navede da postavljamo pitanja.

Priča o emaptiji

Sažimajući napisano, nedostatak originalnosti se tako na kraju nameće kao veći problem nego što bi se očekivalo. Osim pojedinih konkretnih obrta, teško je pronaći zaista novu ideju unutar priče sastavljene od motiva kojima se naučna fantastika bavi već decenijama. Vladina zataškavanja, masovna curenja informacija, vanzemaljski posjetioci u tajnim objektima, oni koji žele da otkriju istinu: sve smo to već mnogo puta vidjeli. Takođe neočekivano, ali ni vizuelna strana filma ne uspijeva da nadoknadi te nedostatke. Postoji nekoliko uspjelih sekvenci i pojedini trenuci u kojima Spielberg pokazuje da je i dalje izvanredan vizuelni pripovjedač, ali u cjelini riječ je o iznenađujuće generičnoj produkciji za standarde reditelja koji je decenijama oblikovao veliki dio moderne ikonografije naučne fantastike. Dizajn vanzemaljaca gotovo je lišen misterije i vizuelne osobenosti koje karakterišu mnoga najpoznatija bića iz Spielbergove filmografije, dok pojedine sekvence oslonjene na digitalne efekte čak proizvode suprotno od željenog, neprestano podsjećajući na artificijelnost onoga što gledamo.

Na kraju, ipak, samo ostaje priča o empatiji i nadi da uvijek pokušamo prevazići naše podjele. A možda to i nije tako loša posljedica ovog filma, pogotovo danas.