Uništavanje rudnika - od Nikšića do Nikšića: Godine guranja problema pod tepih dolaze na naplatu

Problemi u poslovanju rudnika iz Koncerna Elektroprivrede BiH, ukoliko se način upravljanja nad njima radikalno ne promijeni, uskoro bi mogli eksplodirati, što bi, ujedno, bio kraj njihovog poslovanja. Godine guranja problema pod tepih već uveliko dolaze na naplatu, što se najbolje ogleda u drastičnom padu proizvodnje električne energije.

Formiranje Koncerna

Što je najgore, sve je moglo biti bitno drugačije. Naime, u novembru 2009. godine formiran je Koncern Elektroprivrede BiH i rudnika, u čiji sastav je ušlo sedam rudnika uglja u FBiH. Ideja je bila da se provede reorganizacija rudnika, kao i modernizacija opreme, s ciljem povećanja produktivnosti, a time i proizvodnje uglja. Nijedno ni drugo nije urađeno kako treba.

Jedan od ciljeva restrukturiranja rudnika je bilo smanjenje broja radnika, prije svih neproizvodnog dijela, odnosno administracije. To se trebalo provesti postepeno, dijelom čekajući da i biologija uradi svoj dio posla, odnosno kroz penzionisanje dijela zaposlenih. Međutim, umjesto rudara koji su odlazili u penziju zapošljavani su ljudi u administraciju, tako da se došlo do toga da na jednog uposlenog čovjeka u proizvodnji dolaze tri ili četiri administrativca, što je omjer koji teško da može podnijeti bilo koja proizvodna firma na svijetu.

Ovaj problem je bio posebno izražen u vrijeme prvog mandata aktuelnog federalnog premijera Nermina Nikšića, od 2010. do 2014. godine. Tačnije, u periodu kada je na čelu Elektroprivrede BiH bio partijski kadar Elvedin Grabovica.

Mnogi će možda reći da je u vrijeme dok je Grabovica stolovao u Elektroprivredi BiH ostvareno rekordno investiranje u rudnike. Od planirana 204 miliona KM, realizovana su 143 miliona maraka. Međutim, bez provedenog restrukturiranja rudnika sav taj novac je bačen u jamu bez dna.

Jedan od ilustrativnijih primjera kako se proteklih godina pogrešno investiralo u rudnike je i nabavka mehanizovanog širokog čela za RMU Zenica. Ova oprema je nabavljena 2016, a u pogon je puštena godinu kasnije. Sve se to radilo iako se unaprijed znalo da se planira zatvaranje RMU Zenica.

- Najveća šteta rudnicima mogu reći da je nanesena poslije restrukturiranja, jer se to pogrešno shvatilo kao stranački plijen. Dolaskom Grabovice je napravljena katastrofa u rudnicima. On se uopšte nije bavio svojim poslom, nego poslovima koji su bitni za njegovu stranku. SDA je isto tako poslala svog nekog tamo, koji je radio za njih. Stranke su postavljale u uprave svoje članove koji nisu bili stručni, niti su se ikad bavili tom problematikom i to je bio prvi znak da će rudnici strmoglavo otići dolje. Niko se nije bavio tim stvarima, čak i sudstvo i tužilaštvo se nisu bavili problemima koji su ugrožavali sigurnost rudnika, ispričao nam je Ćamil Zaimović, bivši direktor RMU Breza, koji se i sam godinama borio sa upravama Elektroprivrede BiH i sazivima federalne Vlade.

S druge strane, ekspert iz oblasti energetike Edhem Bičakčić, koji je svojevremeno bio premijer FBiH, ali i direktor Elektroprivrede BiH, na čelo liste odgovornih stavlja federalne vlade, a ne čelnike Elektroprivrede.

- Krivicu snose i prethodne i posljednja vlada. One prethodne, nakon formiranja Koncerna, odgovorne su za neadekvatno ulaganje i modernizaciju rudnika, jer to što su oni uložili, nije dalo nikakve efekte. Treba to preispitati, šta se tu sve radilo. A ova nova vlada, nadalje nije našla načina da zaustavi bar smanjenje proizvodnje uglja, što je neophodno i mi moramo sa ugljem računati do 2050. godine, minimum. A to omogućava da se nabavi nova oprema, da se ona koristi, iskoristi i vrati. Jednostavno, uglja ima, ali mi ga ili sad ne znamo kopati ili ga ne kopamo. Naravno, cjenovni odnos treba da bude uređen, ugalj se mora pošteno platiti, kao što se plaća ovaj uvozni iz Češke ili onaj iz Kamengrada. Tako treba da bude plaćen i ugalj iz Banovića, Kaknja, Kreke i slično, jasan je Bičakčić.

U prilog Bičakčićevoj tvrdnji ide i podatak da su rudnici bili oslobođeni plaćanja doprinosa na plate usposlenih, uz koliko-toliko redovnu isplatu plata, čime se kupovala njihova poslušnost, odnosno smirivali rudarski štrajkovi. Prethodni sazivi federalne Vlade su instruirali Poreznu upravu FBiH da ne blokira račune rudnicima uprkos višemilionskim dugovima po osnovu neplaćenih doprinosa. Sada su već ti dugovi narasli do tog nivoa da se više ne mogu ignorisati i mjere se desetinama miliona maraka.

Poseban dio cijele priče u uništavanju rudnika je cijena po kojoj je Elektroprivreda BiH kupovala ugalj, a koja je, prema tvrdnjama stručnjaka, bila daleko niža od tržišne. Zahvaljujući tome, Elektroprivreda BiH je, od Grabovice, preko Bajazita Jašarevića do Admira Andelije, uspijevala zadržati nisku cijenu električne energije prema domaćinstvima, čuvajući tako socijalni mir. Međutim, s druge strane, gubitak koji su u radu ostvarivali rudnici je neprestano rastao, što je dovelo do pada proizvodnje, koja je u proteklih nekoliko godina prepolovljena.

- Samim ulaskom rudnika u Elektroprivredu, ona se postavila u maćehinski odnos prema njima. Elektroprivreda je nabila svoju cijenu. Prvobitna cijena je već bila mala i iznosila je pet maraka po gigadžulu energije. Poslije je ta cijena, umjesto da bude korigovana, dodatno smanjena na 4,7 maraka po gigadžulu. Osim toga, uvedena je i skala prema kojoj Elektroprivreda može da otpiše kompletnu ili dio proizvodnje. Dešavalo se da bude otpisana određena količina uglja kao nekvalitetna, što znači da ta količina nije ni plaćena rudniku, a poslije je trebala da se iskoristi u termoelektrani, rekao nam je Zaimović.

U prilično ironičnom tonu opisao je odnos koji Elektroprivreda BiH ima prema rudnicima iz sastava Koncerna, dok istovremeno poštuje uslove koje postavljaju rudnici od kojih sada mora dokupljivati ugalj za potrebe termoelektrana.

Nepopravljiva šteta

- Sada je bolje imati rudnik uglja, nego rudnik zlata. U periodu 2010-2020. godine cijena uglja, kao što sam rekao, bila je 47, 50 ili 60 maraka po toni. Sad je cijena uglja po novom cjenovniku, vidim za Elektroprivredu, veća od 200 maraka po toni, a 300 maraka za komercijalni izvoz. Kada analizirate prihod, recimo, Rudnika Breza, tada je bio oko 3 miliona maraka, 3,2 miliona KM najviše, sa tadašnjom mjesečnom proizvodnjom. Sada bi taj prihod najvjerovatnije bio 15 do 16 miliona maraka mjesečno, istakao je Zaimović.

Da je napravljena nepopravljiva šteta, pokazuje i činjenica da je, prema Zaimovićevim riječima, veliki broj stručnjaka iz oblasti rudarstva napustio rudnike, pa čak i otišao iz države. Sada kada bi se rudnici i pokušali staviti na zdrave osnove, nema dovoljno ljudi koji bi to uradili.