O romanu "Okamenjena straža" Izedina Šikala: Između sjećanja i šutnje

Izedin Šikalo, “Okamenjena straža”, Sarajevo, Dobra knjiga, 2026.

Nakon romana “Velike avlije” (2023), koji je Izedina Šikala predstavio kao autora izrazitog pripovjedačkog dara i izazvao pozitivne reakcije književne kritike i šire čitalačke javnosti, roman “Okamenjena straža” potvrđuje kontinuitet njegove književne zrelosti, ali istovremeno otvara novu, tematski iznimno značajnu stranicu njegova stvaralaštva. Objavljen 2026. godine u izdanju sarajevske Dobre knjige, ovaj roman vraća se u prošlost, ali ne ostaje zarobljen u njoj. Premda se po tematici i historijskoj podlozi može odrediti kao historijski roman, “Okamenjena straža” svojim značenjskim slojevima nadrasta granice konkretnog vremena i prostora, te postaje roman o pamćenju, traumi, zločinu, šutnji i potrebi čovjeka da se suoči s vlastitom prošlošću.

Snažna ljudska priča

Posebnu vrijednost romana predstavlja činjenica da se Šikalo neposredno i cjelovitije suočava s jednim od bolnih i nedovoljno književno tematiziranih poglavlja bošnjačke historije: stradanjem Bošnjaka u istočnoj Bosni tokom Drugog svjetskog rata, posebno na području Gornjeg Borča. Historijska podloga romana zasniva se na stvarnim lokalitetima, događajima i dokumentiranim činjenicama. Među njima posebno mjesto zauzima napad na Borče, u kojem je, prema historijskim podacima na kojima roman počiva, ubijeno oko 180 Bošnjaka (M. Šadinlija). Zločin, partizanski, izvršen je uz ideološko konstruirano opravdanje prema kojem je riječ o “ustaškom leglu”.

Međutim, Šikalo historiju ne pretvara u puki dokument. U tome i leži jedna od temeljnih vrijednosti “Okamenjene straže”. Historijske činjenice nisu same sebi svrha, nego temelj za izgradnju snažne ljudske priče. Pisac ne pripovijeda samo o tome šta se dogodilo nego nastoji osvijetliti šta se događa s čovjekom nakon zločina: kako trauma prelazi iz jedne generacije u drugu, kako šutnja postaje naslijeđe i kako se potisnuta porodična i kolektivna sjećanja nakon desetljeća vraćaju sa svom svojom težinom.

U tom smislu posebno je značajna autobiografska dimenzija romana. Saznanje o vlastitoj porodičnoj tragediji, o kojoj autor ranije nije znao ništa, predstavlja snažan pokretač pripovijedanja. Lično i kolektivno ovdje se međusobno prožimaju: porodična priča postaje dio šire historijske tragedije, dok historijska tragedija dobija ljudsko lice kroz iskustvo pojedinca i porodice. Tako roman govori i o konkretnom stradanju i o univerzalnoj potrebi čovjeka da sazna istinu o vlastitom porijeklu i prošlosti.

Šikalo pri tome izbjegava zamku dokumentarističkog pripovijedanja. Umjesto pukog nizanja činjenica, događaji se prelamaju kroz unutrašnje svjetove likova, njihove strahove, dileme, nade i moralne izbore. U središtu romana nije samo historijski događaj nego čovjek suočen s nasiljem i ideologijom. Zato “Okamenjena straža” nije samo roman o žrtvama nego i roman o ljudskosti: o pitanju šta čovjeka čini čovjekom u vremenu kada ideologija pokušava poništiti njegovu individualnost i svesti ga na pripadnost naciji, vjeri ili političkoj zajednici.

Jedan od najvažnijih slojeva romana jeste odnos prema ideologiji. Šikalo pokazuje kako ideološke konstrukcije mogu proizvesti lažnu sliku stvarnosti, a potom tu laž pretvoriti u opravdanje za nasilje. Kada se čitava zajednica proglasi neprijateljskom, granica između političke parole i zločina postaje opasno tanka. U tom smislu roman ne govori samo o jednom historijskom vremenu. Njegova poruka ostaje savremena jer upozorava na mehanizme koji su, u različitim oblicima, prisutni i danas.

Roman "Okamenjena straža"/

Posebnu umjetničku snagu romanu daju dijalozi. Oni su živi, prirodni i uvjerljivi, oslobođeni artificijelnosti i pretjerane knjiške stilizacije. U njima se prepoznaje govor ljudi, njihova iskustva, mudrost, strahovi i način razmišljanja. Fragmenti narodne i vjerske mudrosti organski su utkani u pripovjedni tok, pa dijalozi istovremeno karakteriziraju likove i nose dublja značenja. Njihova uvjerljivost dodatno je naglašena odsustvom nepotrebne vulgarnosti i lascivnosti, čime se postiže mjera između autentičnosti i književne stilizacije.

Jezik je, uopće, jedna od najvećih vrijednosti “Okamenjene straže”. Mjestimično arhaični bosanski jezički izraz ne predstavlja samo stilsku dekoraciju. On čitaoca vraća u određeni prostor i historijsko vrijeme, ali istovremeno oživljava mentalitet i senzibilitet ljudi o kojima roman govori. Jezik tako postaje svojevrsni čuvar vremena: u njemu ostaju riječi, obrasci mišljenja i iskustva jedne zajednice.

Naslov romana dodatno dobija značenje upravo u kontekstu odnosa prema prošlosti. “Okamenjena straža” može se čitati kao metafora prošlosti koja nepomično stoji pred savremenim čovjekom i zahtijeva da bude viđena. To je straža nad mrtvima, ali i nad istinom. Ono što je bilo potisnuto, prešućeno ili zaboravljeno ne prestaje postojati; vraća se kroz porodična sjećanja, prostor, jezik i priče koje čekaju da budu ispričane.

Istovremeno, roman ne ostaje u prostoru isključive viktimizacije. Iako govori o teškom stradanju, Šikalo u prvi plan postavlja i čovječnost, solidarnost, vjeru te međuljudske i međuvjerske odnose. Time izbjegava jednostranu crno-bijelu sliku svijeta. U najmračnijim historijskim okolnostima postoje pojedinci koji biraju humanost, a upravo takvi postupci pokazuju da čovjek, čak i suočen s velikim historijskim silama, nije lišen moralnog izbora.

Historijski i porodični roman

Zbog toga se “Okamenjena straža” može čitati na više razina: kao historijski i porodični roman, ali i kao roman o traumi, identitetu, vjeri i čovječnosti. Iznad svega, to je roman o odnosu prema prošlosti. Šikalo pokazuje da zaborav nije isto što i oprost, kao što ni samo sjećanje nije dovoljno. Potrebno je razumjeti, imenovati i priznati ono što se dogodilo. Tek tada prošlost može prestati biti nijema trauma i postati dio svjesnog kolektivnog pamćenja.

“Okamenjena straža” stoga predstavlja značajno književno ostvarenje ne samo zbog teme koju otvara nego i zbog načina na koji je oblikuje. Šikalo historijsku građu pretvara u književnu priču, dokument u ljudsko iskustvo, a pojedinačnu porodičnu tragediju u univerzalno pitanje pamćenja i odgovornosti. Njegov roman podsjeća da historija nije sastavljena samo od velikih datuma i imena nego i od života običnih ljudi, njihovih kuća, porodica, strahova, smrti i sjećanja. U vremenu u kojem se prošlost često pokušava prešutjeti, relativizirati ili instrumentalizirati, “Okamenjena straža” ima i važnu etičku dimenziju. Ona insistira na pravu žrtve na sjećanje, ali i na odgovornosti živih da to sjećanje sačuvaju. Upravo zato Šikalov roman nadilazi granice historijskog romana: njegova najvažnija tema nije samo ono što se dogodilo nekada nego pitanje kako danas živimo s onim što se dogodilo.

“Okamenjena straža” ostaje, naposljetku, roman o ljudima koje je historija pokušala pretvoriti u broj, ali ih književnost vraća u život. U tome se nalazi njegova najveća vrijednost. Šikalo ne piše samo da bi podsjetio na mrtve nego da bi pokazao koliko je važno razumjeti žive posljedice njihovog stradanja. Njegova “straža” zato nije okamenjena u potpunom smislu: dok god postoji priča, sjećanje i književnost, ona i dalje govori.