Ispovijesti za stolom: Ovo je moj život, i zato sam nesretan

”Do you even remember a time when you were not miserable?”

- “The Invite” (2026)

Nakon filmova “Booksmart” (2019) i “Don’t Worry Darling” (2022), Olivia Wilde se sada posvetila znatno intimnijoj priči u kojoj se naizgled bezazlena večera pretvara u vrlo intenzivno razotkrivanje bračnih i emocionalnih problema. Njen novi film “The Invite” je predstavljen na Sundance festivalu i američki je remake filma “The People Upstairs” (2020) Cesca Gaya – podatak koji bi mogao ostati tek fusnota da se upravo u tom premještanju iz španskog u američki kontekst ne krije jedna od zanimljivijih intervencija filma. Gay nas je u svom filmu suočio sa prljavim i vrlo neugodnim istraživanjem bračne intime, a Wilde je ipak napravila uredniju, znatno pitomiju priču o tome šta se događa kada ljudi nakon godina zajedničkog života ustanove da više ne znaju šta bi jedno drugome rekli. Film je, dakle, o braku, ispričan jezikom koji je do kraja razumljiv: sve je izgovoreno, objašnjeno, psihološki motivisano i na kraju dovoljno pristojno zaokruženo.

Nezadovoljstvo u braku

Olivia Wilde u filmu glumi Angelu, uz Setha Rogena kao njenog supruga Joea, a kao rediteljka radnju smješta u stan u San Franciscu. Angela i Joe već dugo funkcionišu po inerciji: njihov brak je u krizi jer je naprosto postao navika. Jedne večeri odluče u svoj stan pozvati drugi par, Hawka i Piñu (Edward Norton i Penélope Cruz), i vrlo brzo po njihovom dolasku za stolom će se otvoreno postavljati pitanja o tome šta svako od njih zapravo želi – u braku i u životu, a ono što je trebalo biti jedno od onih uobičajenih druženja odraslih vrlo brzo prerasta u demonstraciju svega onoga što se u pristojnom razgovoru inače prešućuje. Na tom mjestu film otvara pitanje koliko je dugo moguće održavati vlastitu predstavu o braku prije nego što se pojavi neko izvana ko će je dovesti u pitanje. Seks je pritom tek okidač za niz drugih nezadovoljstava koja isplivavaju u drugoj polovini filma. Hawk i Pina su zajedno tek nekoliko mjeseci i vode bogat, swingerski orijentisan seksualni život. Wilde pritom nije naročito zainteresovana za velike priče o monogamiji, niti pokušava od likova napraviti megafone bilo kakvih precizno definisanih životnih modela. Koliko god ta tema pred Angelom i Joeom stvara nelagodu jer njihov intimni život nije ni izdaleka tako spokojan, ono što ih suočava jedno s drugim jeste spoznaja da su odavno prestali doživljavati svoj brak. Ono potisnuto u svakodnevicu vraća se kroz razgovor, i što se više likovi trude ostati pristojni, to postaje očiglednije da je ta uljudnost zapravo odbrambeni mehanizam kojim se izbjegavaju konkretna pitanja i problemi.

Formalno, film se gotovo u potpunosti oslanja na razgovor u kojem se testira izdržljivost bračnih konvencija. Wilde dobro razumije da je zatvoreni prostor stana u koji smješta svoje likove u isto vrijeme i praktično produkcijsko rješenje i dio dramaturgije, skoro pa blisko pozorišnoj: stan je i saveznik i neprijatelj jer što supružnici više govore i otvaraju se, to manje ostaje prostora za povlačenje. Kamera uglavnom ostaje dovoljno blizu da prati promjene raspoloženja, ali ne insistira na njima jer Wilde ta vrsta melodrame ne zanima. Rediteljska su rješenja uglavnom pedantna i u funkciji onoga što sam istakla na početku: sve je protumačeno, ničega nagoviještenog, i to je uredu, premda pomalo previše naklonjeno i likovima i nama kao gledateljima. “The Invite” je, u tom smislu, gotovo terapeutski transparentan: svaka scena mora završiti s nekim uvidom i makar naznakom pomirenja. Nesumnjivo je da rediteljka dobro razumije da ovoj priči ne trebaju ni spektakl ni velika vizuelna rješenja, ali ponekad kao da nema dovoljno povjerenja u dijalog pa ono što je već izgovoreno dodatno potcrtava.

Ovdje, a za usporedbu, moram spomenuti film “Carnage” (2011) Romana Polanskog koji postavlja gotovo identičnu scensku situaciju: dva bračna para, jedan zatvoren prostor i banalan povod za susret – u tom slučaju tučnjava djece na igralištu – koji postupno prerasta u potpuni raspad građanske pristojnosti. Polanski, međutim, nema strpljenja za Wildeinu vrstu empatije; on likove želi dovesti do krajnjih granica njihove strpljivosti i pristojnosti. “Carnage” se odvija u realnom vremenu, u jednom stanu, i njegova izuzetnost leži upravo u odbijanju likova da odu: svaki put kad gosti krenu prema vratima, nešto ih ponovo uvuče nazad za sto, u novi krug pristojnosti iz koje žele izaći. Ta koreografija odlazaka koji se ne dogode možda je i najbolja filmska metafora za brak u kojem ljudi ostaju zato što im nedostaje hrabrosti da konačno odu.

Film se u potpunosti oslanja na razgovor/

Tretiranje prostora

“The Invite” posuđuje tu logiku, ali je razvodnjava, a zanimljivo je i kako oba filma tretiraju prostor. Kod Polanskog je stan gotovo klaustrofobičan do granice apsurda; Wilde stan više zanima kao neutralan teren na kojem se odvija razgovor – iako se osjeća da je riječ upravo o zatvorenom prostoru iz kojeg se, teoretski, može otići u svakom trenutku. Bračni par(ovi) kod Wilde neće ostati u stanu jer ih zadržava zaglavljeni lift kao kod Polanskog, ali će to nesumnjivo učiniti znatiželja o tome što bi mogli čuti ako ostanu.

Ono što oba filma ipak dijele, a što ih izdvaja od prosječne komedije o braku i srednjoj klasi, jeste uvjerenje da je pristojnost najveći neprijatelj istine. Kod Polanskog se sve raspada u nizu sve grubljih ispada, uz alkohol kao katalizator koji cijeli proces ubrzava do karikaturalnih razmjera. Kod Wilde je taj raspad sporiji, usklađeniji s američkom terapeutskom kulturom koja je ljude naučila da govore o osjećajima, pa tako ovdje dolazi do niza priznanja i ipak nekakvog mirenja sa situacijom; Polanski pred nas stavlja bijes koji ne jenjava. “The Invite” stoga ima znatno više umirujućih završnih scena jer su likovi oblikovani tako da ih se na kraju ipak ne ogoli kao one koji ne mogu oprostiti ili se promijeniti. Film donosi tezu da je brak sastavljen od sitnih, prešutnih sporazuma i da se želja lako pretvara u rutinu umjesto manje očekivanih odgovora. Wilde priču zatvara oprezno, ostavljajući malo prostora za dublja i kompleksnija propitivanja – kao da je u posljednjem činu odlučila zaštititi svoje likove od filma u kojem su. U završnom dijelu se pokušava izaći iz precizno omeđene komorne situacije i konfliktu pridati još emotivniji epilog. Nažalost, zbog te intervencije i ritam postane neujednačen, a neke ranije pažljivo postavljene tenzije počinju djelovati previše uredno razriješeno.

“The Invite” se ipak i time zaokružuje kao sasvim funkcionalna i glumački dobro postavljena drama/komedija čija pitanja imaju potencijal za mnogo neugodnije odgovore, a mjestimično u njoj ima nečeg simpatičnog, ali i pomalo konzervativnog: film koji tematizira pukotine suvremenog braka na kraju najviše vjeruje upravo u to da se te pukotine mogu popraviti iskrenim razgovorom. “Carnage” bi vjerovatno na ista pitanja odgovorio sarkastičnim smijehom, nazdravljajući još jednom čašom viskija, prepuštajući likove da se uguše u vlastitim netrpeljivostima i manama. Wilde je odabrala sigurniji put – umjereno duhovit, dovoljno blizak da pokaže jednu od mogućih dinamika pucanja, ili barem analiziranja bračne zajednice, ali u mnogo trenutaka ipak nedovoljno na strani koja vjeruje kako neke stvari možda uistinu ne mogu biti popravljene. A i Angela i Joe će se gotovo u svakom trenutku ponašati kao da zaista ne žele spasiti svoj brak niti da ga kao takvog uopšte zaslužuju. Joe je čovjek koji je pristao na vlastitu rezignaciju.

Pravo na nezadovoljstvo

U jednom trenutku, obraćajući se Angeli, on gotovo očajnički insistira: “Ne razumiješ? Ja sam promašaj, Angela. Živim u stanu svojih roditelja, što je ponižavajuće. Predajem u lošoj školi, učim gomilu djece da sviraju obou, a njih za to uopšte nije briga. I ništa se uskoro neće promijeniti. Dakle, ovo je moj život. I zato sam nesretan. Da, nesretan sam. Zašto me jednostavno ne možeš pustiti da budem nesretan? Zašto ne možeš prihvatiti da nisam sretan i pustiti me da ne budem sretan?” I Joe i Angela na neki način traže da im se prizna pravo na nezadovoljstvo, i to je situacija gdje je “The Invite” mogao postati mnogo neugodniji i dalje se time šta kada ljudi ponekad ne žele promjenu, čak ni onda kada su očigledno nesretni. U konačnici, a svakako u prilog pristojnoj ocjeni, ovaj film uglavnom smisleno govori o romantičnim vezama i društvenim očekivanjima koja ih oblikuju, ali i o emocionalnoj iscrpljenosti koja nastaje kada pokušavamo živjeti prema tuđim mjerilima. Istovremeno, bavi se protokom vremena i našom gotovo neizbježnom potrebom da naše živote neprestano uspoređujemo sa životima drugih, kao da se njihova vrijednost uopšte može izmjeriti tek u odnosu na ono što su drugi postigli.