Ta divna lakoća druženja

Kad Jajčani kažu idemo na branu, to znači odlazak na najatraktivnije kupalište do kojeg se dolazi cestom gdje stotine automobila parkiranih i stiješnjenih kao sardine, nagovještavaju sliku mravinjaka. Hiljade ljudi u ovim vrelim danima hodaju, sjede, plivaju u jezeru i svako sebi našao mjesto koje možemo slobodno nazvati: rahatluk.

Aldino, moj domaćin, zna otići ranije ujutro da zauzme mjesto na zelenom komadiću koje se naziva ostrvo. Nekoliko okolnih visokih stabala nudi hladovinu, ali moraš se pomicati za suncem. Okolo zelena voda, a na jedno mjesto, uz samo drvo i vodu, dolaze ribari. Uglavnom djeca, koja svako malo ulove manju ili veću ribicu i onda radosno trče da je pokažu svojima.

A popodne, ne baš tačan kao švicarski sat, ali prije ili kasnije neizostavan, pojavljuje se Fikret Julardžija. Asketsko tijelo, malo bradice i tamni čop duge kose vezane u rep. Voli Jajce, voli rijeku i Jezero i svojom misijom smatra angažman na očuvanju prirodnih ljepota, zato mi je i dao vizitku na kojoj piše “Čuvar rijeka Bosne i Hercegovine”. Kolega po profesiji, pisao za razne listove, a napisao i knjigu koja vrvi imenima i događajima iz bližnje i nešto dalje prošlosti.

Kad zauzme svoje mjesto, namjesti štap i udicu, obično smota jednu cigaru i onda se posveti ribolovu i djeci. Uči ih vještini lovljenja riba, objašnjava kako držati štap, kako baciti udicu... Ulovio jednom somića, nježno ga izvukao iz vode i vratio njegovom vodenom domu.

Onda mu se zakačila zmija, pa i oko nje deverao dok je nije oslobodio i pustio. Kasnije naišla možda baš ta, vijuga, a u ustima joj pogolema riba. Bezopasne bjelouške možeš svako malo vidjeti, ali ljudi i djeca navikli na njih, pa nema ni vriske ni straha.

U drugoj polovini jula, k’o prije, k’o kasnije, okuplja se u Jajcu stara raja. Nekadašnji dječaci na izvoru mladalačkih uspomena. Sad ih zovu dijaspora, a nema odakle ih nema: Dujmo stigao iz Amerike, Semir iz Švedske, Riki i Haris iz Maribora. Uveliko porodični ljudi, negdje pred pragom doba koje pripada starcima. Vrve uspomene, prepričavaju se doživljaji, zalijeva pivom iz obližnje kafane, koju donosi kako ko stigne.

Uveče će opet u Čaršiju, na večeru i dernek.

A jednog dana mi Aldino kaže da čeka prijatelja Raču.

“To ti je jedan neobično dobar i drag čovjek. Da ti ne pričam, upoznaćeš ga, pa sam zaključi”, kaže mi.

I evo nas, čekamo Raču pred ulazom u kupalište. Stiže taksijem, izlazi, širi ruke, grli Aldina, upoznaje se sa mnom, pa i mene grli. Odaje utisak hiperaktivnog djeteta, okreće se kao da nekog traži, stalno je u pokretu. Nakon njega, eto i drugog lika, mlađahan dečko, original Švabo, Kasper mu je ime.

Upoznali smo se, haj’mo sad nešto popiti.

“Račo ti nije ime?”

“Nije, ja sam Amir, a svi me zovu Račo. A znaš kako sam dobio nadimak? Kad sam bio mali, volio sam puno pričati, pričam, pričam, usta ne zatvaram. E, onda moj rahmetli otac jednom kaže, eto te pričaš k’o Račan... Račan je bio onaj poznati političar... I onda se to primilo i ja ostadoh Račo...”

“A rahmetli oca sam vidio zadnji put kad smo odlazili iz Prijedora, ispratio mene i majku, on odlučio da ostane i sad vidim njegov lik pored autobusa...”

Njemačka, izbjeglištvo. München. Prihvatila ga jedna porodica, nisu imali djece, pa im on postao kao sin. Vlasnici velikog, poznatog restorana. Kad je Rača dorastao do samostalnosti, dali mu da vodi i vlada poslom. Njima da da koliko im treba za život, a ostalo kako on hoće, zna i umije. I restoran radi savršeno. Oko četrdeset zaposlenih. A nema koga nema u toj Račinoj porodici: i Indijac i Afganistanac i Srbin i Hrvat i Muslimani i Nijemci...

“Kod mene nema veze ko je odakle. Glavno mi je da smo svi zadovoljni. I baš smo kao porodica. A ovaj Kasper, vidiš? On je isto kao i ja ostao bez oca, došao je kod mene sa 16 godina i od tada ja sam za njega kao otac. Završio je on fakultet, radi, ali svakoga dana poslije svog posla eto ga kod mene... I ja nigdje ne idem, a da on nije sa mnom...”

U Prijedoru se okupili njegovi ostaci porodice, a ima ih, ima. Nove generacije, rasute po svijetu, a ljeto im prilika koju koriste za susrete.

Kasper je prava momčina. Pristao, sportski građen i stalno nasmijan. A sa Račom je očito i bezbrižan:

“Hej, ja ovo nisam vidio u životu. Sjednemo u auto, on se zavali i ne prođe ni pet minuta, spava k’o top. I to spava do zadnje stanice...”

Račo je u Jajce došao prvi put. I oduševljen: “Hej, nisam ni sanjao da je ovdje ovako lijepo...”

Ali, tu je samo zbog Aldina, poželio starog prijatelja, jer nadružili su se dok je Aldino živio u Njemačkoj. A onda...

“Nisam ja mislio, ali zvala me raja iz Sarajeva, kažu - dođi i karte i spavanje i sve smo sredili, dođi na koncert... I šta ću, odoh na koncert...”

“A Kasper?”, pitam.

“Evo, pitaj ga ti, da ne misliš da izmišljam. Jedini pjevač koga voli i poznaje sa Balkana je Dino Merlin.”

“Kasper”, okreće se mladiću, “kakav je Dino pjevač?”

Kasper se nasmije i podigne palac na ruci.

U tom jednom danu sa Račom smo sjedili i na kupalištu i u motelu i u Omerebegovoj kući, noć već uveliko pala kad smo se umorni rastajali.

Pa se grlili kao na početku, obećali da ćemo njegovati tek rođeno poznanstvo. On i Kasper će ujutro prema Sarajevu.

Kad ujutro, eto opet Rače: “Hajmo još jednu kafu popiti”.

I opet sjedi i priča i na kraju opet se grlimo i obećavamo skori susret.

Jer, bilo nam je zaista lijepo.

I inače, lijepo je sretati lijepe ljude.