ČITANJE (U)SEBI: Filmovi su kao san o životu

”Jesi li snimio ovo?”, Rajko Grlić/Goran Marković, Laguna, 2026.

Još je Slobodan Šijan, u postjugoslovenskoj kulturi, uspostavio taj postupak da filmski autori u onom trenutku kad nisu u prilici da snimaju filmove, pronalaze načina kako drugim sredstvima ispričati svoje priče. Kroz njegove knjige “Filmski letak” ili “Filmus” dešava se upravo montaža, kolažiranje i sklapanje koje pisanim sredstvima nastoji ostvariti filmski naum. Dakle, nije rijetka stvar da filmski autori knjigama dopunjuju vlastiti filmski opus, a način na koji pišu mogao bi se podvesti pod jednu gotovo samosvojnu žanrovsku kategoriju.

Potraga za formom

Odlikuje je sažetost, te pokušaj da se tehnike montaže primjene putem teksta, da se u jednoj sekvenci zahvati što je moguće više. Naravno, to bi trebao biti motiv i svake uspjele književnosti, potraga za formom, ali ipak postoji određen specifikum u načinu na koji to u svom pisanju realizuju autori iz svijeta filma. Unutar prepiske vođene na portalu Velike priče tokom 2024. i 2025. godine, a sada objavljenoj kao knjiga pod naslovom “Jesi li snimio ovo?”, reditelji Rajko Grlić i Goran Marković idu, dojma sam, tim tragom, pokušavajući u jeziku prepiske naći pukotine kroz koje se može još uvijek dosegnuti filmičnost i filmsko mišljenje.

Treba podsjetiti, oba reditelja su već objavljivali knjige. Markovićevi romani “Beogradski trio”, “Zavod”, “Hamlet u paviljonu br. 6” ili “Doktor D.” dobar su primjer toga kako se jedan reditelj snalazi u polju literature, šta se pred njim otkriva, a šta skriva. Sa druge strane, Grlićeva knjiga “Neispričane priče” autentičan je melanž jednog umjetničkog puta, porodičnih naslijeđa i povijesnih okolnosti, te kao takva donosi svojevrsnu alternativnu istoriju druge polovine dvadesetog vijeka, na našem prostoru, ispričanu na zanimljiv način, putem onoga što nije ostvareno, a moglo je biti. Ono što je očevidno u oba slučaja, i kod Markovića i kod Grlića, jeste da su njihovi tekstovi htjeli da postanu film, ali su nužnošću prilika ostali realizirani samo na papiru.

Kada je posrijedi ova zajednička knjiga, neka vrsta epistolarnog dnevnika u četiri ruke, ona svakako sadrži znatan dio onoga na što smo od ovog dvojca navikli iz njihovih ranijih zapisa. Dosljednost, po-etičku nepotkupljivost, te istrajnost da se demaskiraju svi oni narativi koji nas već decenijama guše u našim despotijama. Dinamika, pak, prijateljske razmjene emailova, susret dva rediteljska imaginarija, dva intelektualna pogleda, koji se u mnogim svojim svjetonazorskim tačkama prepliću i podudaraju, daje jedan unutrašnji pogled, dakle, čitalac dobija priliku da, pomalo voajerski, prisustvuje ovom dopisivanju, prateći u tačno naznačenom vremenskom periodu ono što su preokupacije i egzistencijalna stvarnost ova dva umjetnika.

Najprije, knjiga “Jesi li snimio ovo?” donosi tekstove koji se bave propitivanjem snage unutar sebe, da li se još uvijek može i ima smisla snimati filmove. Reditelji, u svojim ozbiljnim godinama, jedan drugog, na neki način, dječački, hrabre da se može i dalje raditi. Iako obojica razumijevaju sva ograničenja, koja nisu samo pitanje odsustva želje, već i ideoloških mrakova koji su se zgusnuli, nastojanje da se ponovo pokuša, te da se neprestano odlaže onaj posljednji film, poslije koga više neće biti, pokazuje se kao dirljiva, ali i ironična strana ove knjige.

Knjiga "Jesi li snimio ovo?"/

Rajko Grlić u jednom od svojih pisama, tu dilemu, ovako sažima: “Kako polagano, gotovo neprimjetno, gasiti motore, a istovremeno i dalje uživati u letu? (…) Ukratko, ja jednostavno ne znam stati, i to vjerovatno iz straha da ako jednom stanem više nikada neću moći upaliti motore, da će letenju biti kraj. Taj strah je vjerovatno moj najveći pokretač i očito čuči u pozadini svega što još uvijek radim.” Otuda, u ovoj prepisci, pred čitaoca se iznosi razgovor o filmu koji iz središta same laboratorije iskustva predočava neke od ključnih oznaka ove umjetnosti u poimanju dva reditelja. Mi vidimo, kroz ovaj razgovor, kako se uloga filma kroz vrijeme mijenjala, počevši od njihovih praških studentskih dana pa do ovovremenosti, šta ih je oblikovalo, ali i to šta još uvijek za ove autore jeste film.

Ono što je, pored prijateljskog razumijevanja, evociranja zajedničkih uspomena, povremene posljedične neobaveznosti diskursa, te malog filmskog leksikona, druga strana ovog dopisivanja odnosi se na društveno-politički kontekst u kojima se Grlić i Marković nalaze u aktuelnoj zbilji. On je zapravo neodvojivo prisutan cijelim tokom knjige, bilo da se razgovara o jugoslovenskom razdoblju ili devedesetim – bilo da Grlić iz svoje američke perspektive oslikava skretanja trumpističke Amerike ili suženja aktuelne hrvatske zbilje, bilo da Marković prenosi iskustva studentskih protesta i tiranije vlasti u Srbiji – permanentno se želi istaći ono što je temeljni poziv umjetnika u vremenu opšte smutnje. Potreba da se opire kolektivističkim terorima naciona i mitomanskim fantazmama naroda.

Istina, Rajko Grlić je u tom smislu nešto relaksiraniji, mada sa preciznim uvidima i jasnim kritičkim stavom prema onome što se događa, dok je Goran Marković u većini svojih poslanica duboko uronjen u političke potrese koji trenutno oblikuju život u Srbiji. Oba autora demaskiraju one već poslovične lomove hrvatskog i srpskog društva, njihovu nemogućnost da izađu iz procesa nastavka ratova populističkom propagandom i revizionizmom, sva ta maligna insistiranja da se dugotrajno ostane u zatvorenom krugu van kojeg se ne može domisliti bilo kakva drugačija paradigma supostojanja.

Borba protiv mraka

Marković to, ističući da živimo u vremenu pornokratije, objašnjava sljedećim riječima: “Uzmimo jedan običan televizijski dnevnik nekog kanala sa nacionalnom frekvencijom i uporedimo ga sa bilo kojim pornićem. Ono što spaja voditelje dnevnika i protagoniste u pomenutom delu jeste javna, nemaskirana hipokrizija. Baš kao što glumci zdušno dahću, tako voditelji sasvim ozbiljno izgovaraju svoje opscene tekstove. I jedni i drugi znaju da je sve laž, i mi to znamo, ali mirno sedimo i posmatramo očigledni falsifikat, surogat koji treba da nam zameni potrebu za istinom, odnosno za ljubavlju. Prepuštamo se niskim strastima.” Dalje poentirajući: “Moje životno uverenje je da je borba protiv mraka važnija od svetlosti na kraju tunela (uostalom, postoji gledište kako je ta svetlost u stvari voz koji dolazi u susret). Na kraju, šta imam da izgubim? Nekoliko mirnih penzionerskih godina u kojima će vlast budno paziti da slučajno ne snimim još nešto. Takođe, držim se definicije cilja borbe koji kaže da je on sastavljen od sredstava kojima smo stigli do njega. Stoga, nemam nameru da odstupim ni korak. Pa, šta bude…”

Ali, bez obzira na tmurnu stranu svega što nas okružuje, knjiga “Jesi li snimio ovo?” svojom je suštinom opiranje svakom ukalupljivanju, potreba da se uprkos svemu još uvijek u sebi pronađe razloga za igru. Zbog toga, moglo bi se zaključiti, kakva god da stvarnost jeste imaginacija i kreativnost traži načina kako stvoriti nužan prostor individualne slobode. Ili, riječima Rajka Grlića: “Pokušavamo li filmovima otkriti i onda oslikati naše potisnute svjetove i kao takve ih prikazivati u mračnim kino-dvoranama, nadajući se da će naši potisnuti svjetovi, naše nesvjesno, naći put ka gledaočevim potisnutim svjetovima, ka njihovom nesvjesnom? Jesu li filmovi, ispod površine, ispod svog nužnog realizma, zapravo dijalog nesvjesnih svjetova? Pokušavajući naći odgovor na sva ta pitanja, pomislio sam, i to mi se svidjelo, da filmovi nisu samo zgusnuti dijelovi života, da su oni puno više od toga, da su oni san o životu.”