Bh. inovator probudio društvo uz pomoć aplikacija usmjerenih protiv kockanja i govora mržnje

Šira bh. javnost upoznala Vas je kroz borbu protiv kladionica, pogotovo nakon uvođenja novih komunalnih taksi po općinama. Nakon godina bezuspješnih pokušaja da se jedan takav zakon usvoji na nivou FBiH, ovim se nešto pokrenulo?

- Ovo nije zasluga jednog čovjeka. Godinama se čekalo da Federacija donese zakon. Mi nismo čekali. Otišli smo tamo gdje narod ima direktan pristup.

Nacionalni interes

U općine. Načelnik i vijećnik žive u istoj ulici s čovjekom kojem kladionica odnosi platu. Njima se ne može pobjeći.

Danas iza nas stoji oko 50 općina i gradova iz oba entiteta. Trećina države. Bihać je već naplatio milion maraka i mnoge druge općine. Uradili su to ljudi s petljom. Bez centrale. Bez marke iz budžeta. Kladionica ne pita za ime. Njoj je svejedno je li dijete Marko, Jovana, Emir ili Merjema. Njemu je to plijen. Nama je to dijete. Dijete ove države.

Šta očekujete od općina u konačnoj odbrani prava na taksu na Ustavnom sudu BiH, koji će reći zadnju riječ? Čudi li Vas to što je na strani kladioničarskog lobija ministar finansija FBiH Toni Kraljević?

- S obzirom na armiju ovisnika i sistemsko siromašenje naroda, odbrana ovih odluka pred Ustavnim sudom više nije samo lokalno pitanje. To je danas prvorazredni nacionalni interes. Zlo ne bira naciju, pa ne smije ni naša odbrana. Zato tražimo da oba saveza općina i gradova sjednu za isti sto i pred Ustavni sud izađu jedinstveno. Ko ne dođe za taj sto, sam je odabrao stranu. Ministar Kraljević nas ne čudi.

Nacrt sveobuhvatne reforme i Prijedlog dopune zakona sa pravilom od 100 metara poslanika Admira Čavalića sigurno će dočekati novu vlast. Šta biste strankama i prije samih izbora poručili?

- Narod je svoje odradio. Zakon o 100 metara od škola godinama je bio mrtvo slovo. Kada smo građanima dali alat (aplikaciju za online prijavu prekršaja, op. a), za tri dana su Poreznoj upravi poslali 14.500 prijava. Više nego što institucija dobije za cijelu godinu. Odgovor je bio: “Nismo nadležni”. To je slika naše države u dvije riječi. Zakon postoji, prijave postoje, a niko nije nadležan.

Očekivano, ali ipak ste došli do nekih rezultata?

- Tako sam našao rupu u zakonu: kladionica bukvalno sama sebi potvrđuje uslove. Znate kako to u praksi izgleda? Oni sami napišu izjavu da su udaljeni 100 metara od škole, odnesu je notaru koji im ovjeri samo potpis, jer notar ne izlazi na teren da mjeri ulicu i onda im ministarstvo na tu njihovu “časnu riječ” produži dozvolu. To nije procedura, to je legalizovana prevara. Admir Čavalić bio je naš glas u Parlamentu. Ne svoj, naš: glas trećine države koja želi kladionice dalje od škola, vjerskih objekata i svojih porodica. Ova dopuna i mnoge druge nastale su iz tih hiljada prijava. Kad zakon prođe, po procjeni i poznatim podacima najmanje 600 kladionica bit će izmješteno ili zatvoreno već pri prvom sljedećem produženju dozvole. Poziv da nas podrže otišao je na 48 stranačkih adresa. Muk. Zato im danas poručujemo: Okupit ćemo one koji ne glasaju. Svu frustraciju ove države. Doći će dan kad će stranke dolaziti nama. A tada mi diktiramo pravila. Naš borba nije protiv ljudi u strankama. Naprotiv. Znamo da u svakoj stranci postoje pojedinci koji duboko osjećaju ovo što radimo. Ljudi s kojima smo rame uz rame vodili bitku protiv kladionica na lokalnom nivou i pobjeđivali. Njihove ruke su nam trebale tada, trebaju nam i sada. Mi tražimo sagovornike u svim strankama. Ne zanima nas boja vašeg dresa, zanima nas vaša kičma. Ti ljudi znaju ko su. Vrijeme je da u svojim redovima podignu glas i budu naš most.

Vaše nove inicijative vezane su za platforme putem kojih je moguće prijaviti negiranje genocida Registar 145a i Košnica. Šta nam o njima možete reći?

- Registar 145a je dokaz da je nemoć laž. Član 145a Krivičnog zakona BiH postoji od 2021, a do danas imamo svega dvije osuđujuće presude. Sistem je šutio, pa je progovorio narod. Nekoliko klikova. Krivična prijava pod imenom i prezimenom pravo u Tužilaštvo BiH.

Klikom do Tužilaštva

Za tri dana, građani su poslali više od 50.000 prijava. SIPA postupa po naredbi Tužilaštva BiH. Svjetski mediji izvještavaju. Nisu to uradile institucije. Uradili su to obični ljudi sa svojih telefona. Sada neki pokušavaju ovo podmetnuti kao progon Srba. To je jeftina laž. Krivični zakon ne poznaje naciju. Ne piše u njemu da on važi samo za bosanske Srbe. Važi za svakoga. Razmislimo čistom logikom: Kako prijava protiv pojedinca koji urla “Nož, žica, Srebrenica” ili javno piše “Opet bih vas sve pobio” može biti napad na cijeli jedan narod? Koji to normalan čovjek može braniti? Zar će neka nacija reći da je to njen nacionalni interes?

Ne, mi ovim ne napadamo Srbe. Mi ovim izolujemo ekstreme. Čistimo društvo od onih čiji je jedini cilj da prave razdor i drže narod u strahu. Tek kada takve izolujemo i prepustimo sudovima, u ovoj zemlji normalan život može da počne.

Šta je tačno Košnica i ko može biti njen dio?

- Košnica je struktura. Nije stranka, nije pokret, ne traži ni marku, ni članarinu, ni glas. Traži samo da postojiš: da se zna ko si, gdje si i šta znaš raditi, te da te ima onog dana kad zatreba tačno ono što ti znaš. Najveća pljačka u ovoj zemlji ne piše ni u jednom budžetu: ona stoji ponedjeljkom na autobuskoj stanici, s dvije torbe i pasošem u džepu. Nisu nam ukrali novac, novac se vrati. Ukrali su doktora iz doma zdravlja, majstora iz radionice, učiteljicu iz sela. A otišli su, ne zato što je zlo jako, nego zato što je dobro bilo raspršeno: sam čovjek pred sistemom ne mijenja ništa, pa šuti, pa kupi kartu. Košnica je kraj te računice. Kad se pojavi nepravda, pred njom više ne stoji jedan čovjek. Stoji struktura. Svaki član je jedna ćelija: pravnik, ljekar, inženjer, programer, novinar, student, radnik. Doktori nauka i profesori u istoj košnici s radnicima, jer se strategija piše znanjem, a provodi rukama. Prvu košnicu od hiljadu ljudi punili smo tri dana. Drugu manje od tri dana. Dok pišemo ove odgovore, u Košnici je tačno 2.186 ljudi, puni se treća. Jednog dana će Košnica poslati poruku na desetine hiljada uređaja u istoj sekundi: poziv na izradu državne strategije. Pisat će je znanje, a ne interes, ljudi koji državu svaki dan nose na leđima, pa jedini znaju kako se liječi. I neće završiti u ladici, jer će u svakoj pori države sjediti neko iz Košnice. Zato Košnica nije ničiji privatni projekat, nego državni i nacionalni interes: ne radi protiv nikoga, radi za državu tamo gdje su institucije zakazale. Država iznad stranaka. Ko se prepoznao, treba mu 30 sekundi na registar145a.com/kosnica.

Jeste li u nekoj stranci i kako gledate na predstojeće izbore uz sve glasniji otpor stranaka poput SNSD-a, SDA i HDZ-a na biometriju i skenere u izbornom procesu?

- Nisam član nijedne stranke i nisam ni na jednoj listi. Nije da nisu zvali. Otkad su općine počele naplaćivati, a Registar brojati prijave, stizale su ponude koje ovdje mnogi čekaju cijeli život: stavi na papir koliko želiš, biraj funkciju, evo ti stranka. Odbio sam sve, jednu za drugom. Ne zato što sam bolji od drugih, nego zato što ova borba vrijedi tačno onoliko koliko ostane ničija. Onog trena kad bilo šta od ovoga dobije stranačku boju, pola zemlje prestaje vjerovati, i to s pravom. Šta time rizikujem, znam.

Lice i sijalica

Ali, građani treba da znaju: postoji neko ko nije na prodaju. Opredijeljen jesam: za pravnu državu. To je stranka bez centrale i budžeta, a s najviše članova u zemlji. A o skenerima ću kratko, jer svi pitaju o njima, a rijetko ko postavlja pravo pitanje. Skeneri neće prebrojati ono što je jedino bitno: koliko je ljudi otišlo otkad su svi na funkciji. Zato, kad osvanu plakati, ne gledajte lice na plakatu, nego ulicu oko njega. Banderu bez sijalice. Rupu koju znaju i djeca i amortizeri. Fabriku zaključanu otkad je on na funkciji. Konkurs riješen prije nego što je raspisan i dijete koje je na njemu imalo bolju diplomu, a danas radi u Stuttgartu. Pogledajte oko sebe: skoro je završio i ono najvažnije. Ovoj zemlji ne trebaju novi spasitelji, spasitelji su joj došli glave. Trebaju joj institucije koje rade svoj posao, a njih ne prave lideri, prave ih građani koji ne odustaju. Sve što je gore nabrojano, općine, prijave, milion maraka, zakon u proceduri, nije uradio čovjek s funkcijom. Uradili su to obični ljudi: vijećnik, majka, nastavnik, čovjek s telefonom u ruci. Svako je dao malo, i to malo je pomjerilo ono što se 30 godina nije dalo pomjeriti. Nemoć je posljednja laž koju su nam prodali. Nemojte je više kupovati.