ADAMIR JERKOVIĆ: Rat i mir na Bliskom istoku

Bliski istok ulazi u novu fazu neizvjesnosti. Odnosi između Turske i Izraela svakim danom postaju oštriji, a posljednji izraelski napad na sirijsku zračnu bazu Abu al-Duhur, koju Ankara pomaže opremati, pokazuje koliko je malo potrebno da se regionalna kriza pretvori u direktan tursko-izraelski sukob. Damask tvrdi da na bazi nije planirano stalno tursko vojno prisustvo, ali sama činjenica da Izrael preventivno udara tamo gdje vidi mogućnost jačanja turskog uticaja dovoljno govori o velikoj strateškoj nervozi.

Upravo zato novi odbrambeni sporazum Turske, Saudijske Arabije i Pakistana treba posmatrati mnogo šire od onoga što se na prvi pogled vidi. Sporazum potpisan 7. avgusta u Meki predviđa da se oružani napad na jednu od tri države smatra napadom na sve tri. Istovremeno, Ankara, Rijad i Islamabad naglašavaju da pakt nije usmjeren protiv bilo koje države. Šef turske diplomatije Hakan Fidan izričito je rekao da Iran nije određen kao zajednička prijetnja. Zato ovaj aranžman ne bih nazvao muslimanskim NATO-om, iako će ga tako svijet vjerovatno još dugo opisivati, a posljednji je to poslije Oslobođenja učinio The Independent. Njegova najveća snaga upravo je u tome što nije nastao iz jedne ideologije. Turska u njega ulazi zbog vlastitog regionalnog položaja i sigurnosti, Saudijska Arabija želi smanjiti zavisnost od samo jednog zaštitnika, Pakistan u njemu vidi prostor za vlastiti strateški interes (sukobi sa Indijom). To nisu iste države i nemaju iste prioritete. Ali imaju zajedničku spoznaju: više nije dovoljno oslanjati se na jednog velikog zaštitnika (SAD). Tu dolazimo do onoga što smatram najvažnijim. Amerika ne mora napustiti Bliski istok da bi izgubila dio dosadašnje kontrole nad njim. Dovoljno je da njeni saveznici počnu praviti vlastite sigurnosne oslonce. Saudijska Arabija danas istovremeno razgovara s Washingtonom, razvija odnose s Kinom i produbljuje saradnju s Turskom i Pakistanom. To nije antiamerikanizam. To je realizam.

Pakistan je nekada bio dio američkog antikomunističkog sistema containmenta (CENTO i SEATO), ali je i tada vlastite saveze posmatrao kroz vlastiti sukob s Indijom. Danas je razlika još veća: Pakistan učestvuje u sigurnosnoj strukturi koju Washington nije stvorio.

A Izrael se nalazi upravo na mjestu gdje se ova promjena najosjetljivije dodiruje sa starim poretkom. Decenijama je njegova strateška prednost počivala na kombinaciji vlastite vojne snage, američke podrške i fragmentiranog arapskog svijeta. Sada se pojavljuje mogućnost regionalne mreže koja nije pod direktnom američkom kontrolom. To još nije antiizraelski vojni blok i bilo bi pogrešno tako ga tumačiti. Ali jeste nova okolnost koju izraelski stratezi ne mogu ignorirati.

Posebno je važna Turska. Ankara je istovremeno regionalna vojna sila, članica NATO-a i diplomatski akter u pokušajima da se pronađe izlaz iz rata u Gazi. Turska politika prema Izraelu postaje sve tvrđa, a Ankara je ovih dana otišla toliko daleko da je najavila traženje Interpolove crvene potjernice za premijera Benjamina Netanyahua u vezi s domaćim krivičnim postupkom koji se odnosi na napad na aktiviste humanitarne flotile za Gazu.

U isto vrijeme Washington pokušava ostati posrednik. Trumpov zet Jared Kushner je nedavno razgovarao i s Hamasom u Egiptu i s Netanyahuom u Izraelu, ali bez proboja u pregovorima. I to je možda najbolja ilustracija nove situacije: Amerika još ima ogromnu moć, ali više ne može jednostavno zaobići Ankaru, Kairo, Dohu i druge regionalne aktere.

Moja je procjena da će upravo to biti najveća vrijednost novog pakta ako se bude razvijao odgovorno: odvraćanje, a ne rat, sigurnost - a ne sektaštvo. Ako bude shvaćen kao sunitski front protiv Irana, napravit će novu podjelu muslimanskog svijeta i otvoriti prostor za novu utrku u naoružanju. Ako, međutim, bude služio tome da nijedna regionalna sila ne može nekažnjeno napasti drugu, onda može postati stabilizirajući faktor.

I zato je važno ono što se sada događa između Turske i Izraela. Svaki novi izraelski udar na prostor u kojem raste tursko prisustvo nosi rizik da se granica između posrednog i direktnog sukoba počne brisati. Izrael ispituje dokle može ići, a Turska pokazuje da više nije spremna prihvatati regionalni poredak u kojem se o njenim sigurnosnim interesima odlučuje bez nje.

Ne mislim da je ovo početak novog velikog rata. Mislim da je nešto drugo mnogo važnije: početak borbe za novu arhitekturu sigurnosti.

Bliski istok se više ne nalazi između samo dva pola. Washington, Ankara, Rijad, Islamabad, Teheran i Tel Aviv sve više postaju zasebni akteri koji pokušavaju oblikovati vlastiti prostor. A pitanje koje će odlučiti budućnost regije više nije samo ko će koga napasti.

Pitanje je: ko će ubuduće određivati pravila sigurnosti na Bliskom istoku - velike sile izvana ili države tog prostora same? Od odgovora na to pitanje zavisit će i budućnost Izraela, Turske, Saudijske Arabije, Irana, Palestine - ali i američkog uticaja u svijetu koji se ubrzano oslobađa jednog jedinog sigurnosnog centra.