Odisej: Čovjek koji više ne može nositi teret onoga što je ostavio za sobom

- Why will the stories only be sung?

- Because songs will be all they have to remember those of us who could write.

- “The Odyssey” (2026)

Prije nego što je film “The Odyssey” konačno stigao u kina, oko adaptacije Christophera Nolana pojavilo se mnoštvo primjedbi na osnovu tada odgledanog trailera: od kostima i brodova do rasističke razularenosti zbog glumice u ulozi Helene koja nije bijela i evropskih korijena. Komentari na društvenim mrežama počinjali su uglavnom sa “nisam rasist, ali”, “nisam čitao/la Homera, ali” - a kad odbrana argumenta u sebi ima ovakvo “ali”, obično znamo da smo na polju neargumentovane opaske kojoj je jedini cilj biti što radikalnija. Većina usporedbi uostalom nije se ni odnosila na Homerov izvornik, nego na prethodne filmove (uglavnom na “Troju” iz 2004), što je bilo posebno suludo.

Pitanje adaptacije

Sve je to postalo nebitno onog trenutka kad se film završio, jer te primjedbe nisu bile utemeljene ni u logici Homerovog epa, ni u logici zdravog razuma. Nolan i ovoga puta u svom filmu gradi priču vraćajući se unatrag kroz vrijeme, slažući Odisejevu (Matt Damon) sudbinu posmatranu iz perspektive Telemaha (Tom Holland), Penelope (Anne Hathaway), Eumeja (John Leguizamo) i drugih saveznika i neprijatelja, dok se u posljednjem činu sve ne oblikuje u sasvim pristojno efektan epilog. Umjesto linearnog prepričavanja, reditelj koristi fragmentiranu strukturu koja uspijeva prenijeti osjećaj prolaska vremena i iscrpljenosti. Iako izostavlja ili skraćuje pojedine poznate dijelove epa, ta intervencija mu omogućava da sačuva njegovu emocionalnu i filozofsku srž.

Novo ostvarenje Cristophera Nolana/

Prije nego se detaljnije posvetim samom filmu, važno mi je i ovo. U eseju “Homerove verzije” (1932) veliki Borges razrađuje jednu od upornih zabluda književnosti: ideju da postoji konačan, savršen tekst kojem se svi prevodi i adaptacije mogu samo približavati. Za Borgesa “konačnost” pripada samo “religiji ili umoru”; svaki tekst je već neka vrsta značenja koja se mijenja kroz vrijeme, jezik i perspektivu onoga ko ga ponovo čita. Ni Homerova “Odiseja”, u tom smislu, nije neprikosnoveni original koji kasnije verzije mogu samo oskrnaviti, nego jedna od mogućih interpretacija priče koja je vijekovima mijenjala forme i kontekste.

Upravo iz te pretpostavke - da ne postoji jedan konačan tekst, nego niz mogućih čitanja - polazi i Christopher Nolan. On u Homerov svijet uvodi savremenije istorijske hipoteze o propasti civilizacije bronzanog doba: period ništavila nakon pada, migracije, invazije i ulogu takozvanih “Naroda s mora”, koji kod njega postaju ključni za to novo čitanje mita. Pitanja zabrinutih forumaša sa interneta o istorijskoj tačnosti i o tome šta pripada Homeru i antici, pokazaće se na kraju irelevantnim i poprilično dosadnjikavim, jer je cijela ideja filma da kroz priču o slomljenom Odiseju pokaže da velike civilizacije propadaju onog trenutka kad same odbace principe koji su ih održavali. Tako se u središtu Nolanove interpretacije nalazi pojam xenie, drevnog zakona gostoprimstva prema kojem se strancu, bez obzira na to ko je, pružaju hrana i zaštita, jer bi mogao biti bog prerušen u čovjeka; nad tim zakonom bdije sam Zeus. Rediteljska intervencija u mit jeste upravo ideja da se propast pokreće kršenjem tog principa: Grci tokom Trojanskog rata raskidaju sa Zeusovim zakonom, a trijumf u ratu gubi na svojoj veličanstvenosti jer ratnici prelaze granicu časne pobjede i zalaze u polje potpune destrukcije. (Narušiti mir zbog kontrole trgovačkih puteva i dobijanja sve veće moći ne prezajući od bilo čega kako bi to dobili, u isto vrijeme tvrdeći da to radimo kako bismo zaštitili svoj narod? Poznato?)

Odisejev povratak kod Nolana pokreće sjećanje, a ne volja bogova, čime se cijela logika epa pomjera iz sfere božanske providnosti u sferu psihologije i moralne odgovornosti. Iz tog razloga nestaju i Feačani, jedno od narativnih uporišta Homerovog teksta: u epu Odisej svoje pustolovine pripovijeda u njihovom dvoru, svjestan da od njihovog gostoprimstva zavisi njegov povratak, dok Nolan taj okvir uklanja i pripovijedanje premješta kod Kalipso (Charlize Theron) koja lotosom briše Odisejevo pamćenje; Nolan dokida Lotofage i njihovu funkciju prenosi na nimfu, čime pokazuje da je zaborav jedan od načina potiskivanja krivice. Dok je Odisej kod nimfe i polako se prisjeća rata i svoje porodice, Penelopa dotle na Itaci odolijeva navali prosaca koji se iz noći u noć goste u Odisejevom domu. Najistaknutiji među njima, oholi Antinoj (Robert Pattinson), nastoji pridobiti Penelopu, ali i kuje zavjeru da njoj i njenom sinu Telemahu otme prijestolje Itake.

Trajni osjećaj odgovornosti

Uvođenjem “Naroda s mora” Homerov mit se povezuje i sa savremenim hipotezama o kraju bronzanog doba, a Odisejev povratak dobija dodatni smisao jer se civilizacija nalazi pred mnogo većom prijetnjom. Zanimljivo je i to što film gotovo poistovjećuje Odisejeve ratnike upravo sa “Narodima s mora”: oni koji su pošli da odbrane svoj svijet vraćaju se kao njegovi tragičari. Klasična slika junaka kojeg odlikuju mudrost i lukavstvo tako dobija mnogo mračniju verziju, u kojoj se pokazuje da je njegova ideja - Trojanski konj - plan koji je Grcima donio pobjedu, ali istovremeno i pokazao da se rat može dobiti prevarom i dokidanjem svakog poštovanja i dostojanstva neprijatelja. Odisejeva krivica izraženija je posljedica Trojanskog rata, za razliku od Homerovog junaka, koji nakon Troje gotovo nikada ne pokazuje ozbiljno kajanje zbog pobijenih ljudi, a njegovo je žaljenje uglavnom rezervisano za poginule saborce. U filmu se, naprotiv, cijela priča gradi oko ideje da je Trojanski konj taj prelomni trenutak nakon kojeg pobjeda ostaje u sjećanju s trajnim osjećajem odgovornosti. Odisej se sve vrijeme pita zaslužuje li uopšte povratak kući nakon svega što je zadesilo njegovu posadu, nakon svega što su počinili slijepo slijedeći Agamemnona (Benny Safdie).

Mikenski kralj je u filmu predstavljen u crnom, veličanstvenom oklopu, nalik više Nazgulima iz “Gospodara prstenova”, modernom Batmanu ili Darth Vaderu, kao simbol neutažive želje za moći, koji progovara jedino u Hadu kada Odiseju govori kako je stradao od Klitemnestrine (Lupita Nyong’o) ruke po povratku iz rata. Prava krivica rata nije data Heleni (opet Nyong’o), “licu koje je pokrenulo hiljadu brodova”, nego Agamemnonovoj ambiciji i spremnosti da žrtvuje kćer za svoj cilj, i svakako Odiseju koji ga je bespogovorno pratio. Otud je i scena sa sirenama kod Nolana možda čak i važnija nego kod Homera: Odisej, pokušavajući pobjeći od čudovišta i bogova, izlaže sebe sirenama, a istovremeno se izlaže i krivici, i prihvata je. “...Rekle su mi da je ono što najviše želiš upravo ono što nikada ne možeš imati. I da je ono što najviše ne možeš imati zapravo ono što si već imao i izgubio. Bila je to pjesma o svim obećanjima koja nisam uspio da održim. I rekle su mi da se ja ne želim vratiti kući...”

Formalno, sve ovdje pripada priči o Odiseju, ali emocionalno pripada i ženama koje ga čekaju, iskušavaju i podsjećaju na ono što je izgubio. Ženski likovi, naročito Penelope i Kirka, dobijaju više prostora i nijansiranije su, sa daleko jasnijim motivima nego u samom epu, gdje često postoje prvenstveno u odnosu prema Odiseju. Zendaya kao Atena donosi zanimljivu transformaciju božanskog lika pojavljujući se kao prividna Odisejeva saputnica, skoro kao savjest koja ga podsjeća na ono što je učinio i ono što nije. Kao ljubiteljki žanra, vrisak Kiklopa, tjelesni horor kod Kirke, Scila i Haribda, čak i mračna scena u Hadu, bili su mi primjer izuzetno dobro smišljenog užasa, filtriranog naravno kroz Nolanovu sklonost praktičnim efektima, ne “zelenom ekranu”.

Kao gotovo svaki film ovog reditelja, i ovaj odlikuje impresivna tehnička izvedba koja doprinosi tome da gotovo fizički osjetimo prostor, a zvuk i muzika Ludwiga Göransona dodatno pojačavaju tu iluziju, uvlačeći nas duboko među zidine Troje i Itake, ali i otvorenog mora. Trajanje od gotovo tri sata imalo je sve predispozicije da bude problematično, ali iznenađujuće nije, rekla bih zato što je gotovo svakoj epizodi posvećeno taman toliko vremena koliko treba. Od potencijalno problematičnih tačaka, ipak izdvajam taj izrazito holivudski okvir: savremeni engleski jezik s naglašenim američkim akcentima pomalo narušava iluziju antičkog svijeta, kostimi i scenografija oslanjaju se na stereotipne predstave antičke Grčke koje je oblikovao Hollywood, a činjenica da je film krcat velikim glumačkim zvijezdama današnjice zna otežati doživljaj samog lika kojeg igraju. Negdje sam pročitala i zamjerku da nam Nolan nije dao dovoljno totala kad je već IMAX kamerama sve snimio, već samo krupne planove. Ali ta je intervencija, ako pogledamo bolje, ipak smislena: ne izgleda da je ovdje cilj bio ispričati priču kroz parade brodova i bitaka, već se stalno vraćati licima ljudi koji nose teret tog iscrpljujućeg putovanja.

Reditelj svjesno ukida tradicionalnu hijerarhiju/

Banalnost i istinitost

Dijaloški, nema ovdje neke velike mitske uzvišenosti, ponekad smo čak i na granici banalnosti, ali ne mislim da je to nužno mana, jer ispod te površine Nolan pronalazi poruku koja pripada sadašnjem trenutku: ambicija, bijes, ponos i želja za kontrolom mogu uništiti ono što pokušavamo zaštititi, a na tom putu kući možda shvatimo da našu kuću više ne zaslužujemo, ni nju, ni porodicu, ni društvo, ni civilizaciju. Nekima je ta poruka, nazvana “amerikanizovanom”, višak i minus filma - ali ne vidim šta je sporno u tome da Odisej, toliko puta opisan i kao sebičan i gord, postane čovjek koji više ne može nositi teret onoga što je ostavio za sobom. Neke je stvari, koliko god zvučale banalno, potrebno izgovarati iznova, jer banalnost ne umanjuje njihovu istinitost.

Da se vratim i zaključim s Borgesom: ipak i uprkos svemu, ova “Odiseja” ne pokušava biti vjerna rekonstrukcija Homerovog epa i zato jezik kojim junaci govore nije arhaičan, a bogovi nisu nedodirljive figure. Nolan u filmu svjesno ukida tradicionalnu hijerarhiju između izvornika i prevoda i pokazuje da je njegov prevod interpretacija koja iz istog teksta izvlači drugačije mogućnosti. Nolanova intervencija - smanjivanje uloge bogova, pretvaranje mitskog junaka u figuru istorijske i moralne krivice, uvođenje savremenih teorija o padu bronzanog doba - samo je još jedan u nizu beskonačnih činova interpretacije, i ostvarenje koje je, rekla bih, opravdalo svoju ambiciju. U tom smislu film je i lijep omaž antici jer uspijeva pokazati zašto je taj svijet i dalje važan i zašto je sve što je ikad postojalo, prije svega, postojalo u svojoj punini baš tamo.