Čelična protiv Željezne kupole

Oni koji su predviđali da će Republika Turska organiziranjem samita NATO-a 7. i 8. srpnja u Ankari pojačati svoj strateški položaj u ovom vojnom savezu i potvrditi se kao nezamjenjiv akter, čija važnost daleko nadilazi njezin geografski položaj, bili su u pravu. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan i ovog puta se pokazao kao pragmatičan i diplomatski vješt lider, premda su neki njegovi stavovi često predmet različitih tumačenja. Turska ima najveću vojsku u Europi, ali njen najveći adut je vojna industrija s 3.000 tvornica koje proizvode oružje za borbu na kopnu, zraku i na moru, a ova euroazijska zemlje izlazi čak na četiri mora – Sredozemno, Egejsko, Mramorno i Crno. Njena vojna industrija doživjela je eksponencijalni rast, transformirajući se od ovisnosti o uvozu do globalnog izvoznika s izvoznim volumenom koji premašuje 7 milijardi dolara. Dio svog naoružanja i vojne opreme zemlja domaćin samita u Ankari predstavila je na pratećem forumu kao doprinos većoj europskoj obrambenoj autonomiji.

U bogatoj paleti turske vojne industrije ipak najveći interes sudionika samita u Ankari, kao i u svijetu, izazvala je najava da će Turska, u okviru jačanja zračne i raketne obrane, uskoro u pogon staviti vlastitu Čeličnu kupolu, koja će, uz potporu vještačke inteligencije, detektirati nadolazeću raketu, određivati njenu putanju i presretati je. Ovakav sistem pod nazivom Željezna kupola, ima Izrael, budući da ga je 2011. proizvela njihova kompanija Rafael, a projekat su podržale Sjedinjene Američke Države sa 200 miliona dolara bespovratnih sredstava. Američkoj vojsci isporučene su dvije baterije Željezne kupole, a u Europi ih još nitko nema. Željezna kupola može se nositi s višestrukim raketnim napadima i ima stopu uspješnosti od 90 posto, ali je nedavno pod naletom 3.000 raketa Hamasa ispaljenih iz Gaze na Izrael popustila. Militanti su, ispalivši tako veliki broj projektila u brzom nizu, uspjeli preopteretiti sistem, te je on nakratko popustio, što je rezultiralo žrtvama na tlu. Takav baraž iz novog Hamasovog raketnog sistema Rajum izraelski presretači nisu mogli podnijeti, ali bi bez Željezne kupole broj žrtava na izraelskoj strani bio mnogostruko viši. Vjeruje se da su turski projektanti analizirali i slabosti Željezne kupole da bi unaprijedili svoju Čeličnu. Inače, Turska je još 2024. najavila planove za izgradnju Čelične kupole i taj projekat se sastoji od 47 komponenti, uključujući radare, rakete, elektrooptičke senzore, komandne i kontrolne centre i elemente protuzračne obrane različitih dometa. Direktor Turske obrambene industrije Haluk Görgün kazao je, u jednom intervjuu, da ugovori o ovoj kupoli uključuju borbene sisteme i njihove napredne verzije, koje razvija turski proizvođač Roketsan, dodajući da je taj sistem napravljen od potpuno domaćih elemenata.

Za razliku od Čelične kupole, koja tek treba da se pokrene, bespilotna letjelica Bayraktar je jedan od najšire kupovanih turskih obrambenih proizvoda u svijetu i izvozi se u 23 države. Cijenjen je budući da uz masu od 700 kg, ima nosivost od 150 kg, što mu omogućuje nošenje četiri laserski navođena projektila ili pametne bombe, a u zraku može ostati više od 20 sati s operativnim radijusom do 300 km. Nerijetko kad se pomene turski dron Bayraktar, pravi se komparacija s iranskom bespilotnom letjelicom Shahed, ali to se ne može porediti, budući da je riječ o potpuno različitim vojnim svrhama. Bayraktar je izviđačko-borbeni dron, skuplji i višekratno iskoristiv sistem dizajniran za precizne udare, dok je Shahed dron-samoubojica, jeftino, masovno oružje za udare na fiksne ciljeve na velikim udaljenostima. Kompanija Baykar prezentirala je dva noviteta – bespilotnu letjelicu Kamikaza K2 i lutajuću municiju Sivrisinek, koji su prikazani kako operišu u visoko koordiniranim rojevima pokretanim vještačkom inteligencijom tijekom nedavnog terenskog testa u ispitnom centru u Keşanu. Događaj je započeo polijetanjem pet kamikaza dronova K2, koji su letjeli u složenim formacijama, kojima se ubrzo pridružio roj od deset jedinica lutajuće municije Sivrisinek, a sve su pratile i odozgo snimale veće borbene letjelice Bayraktar TB2, TB3 i Akinci. Dronovi su uspješno izvršili pozicioniranje, navigaciju i ciljanje potpuno neovisno od globalnih navigacijskih satelitskih sistema, koristeći napredni softver za vizuelnu navigaciju, dok je lutajuća municija Sivrisinek iskorak u operativnoj dubini s dometom udara većim od 1.000 kilometara.

Na pitanje zašto Turska toliko razvija vojnu industriju i kontinuirano modernizira Oružane snage, odgovor je jednostavan – želi biti i ostati moćna vojna sila na raskrižju Europe, Azije i Bliskog istoka. Utoliko prije jer se graniči s više kriznih područja, tako da je za NATO od velike važnosti ne samo u vojnom već i u energetskom, ekonomskom i sigurnosnom smislu.