Ova vlast neće Evropu
Nije da se ne hvalim, kako god to zvuči, ali spadam među one, kojima su – još na sredini mandata aktuelne vlasti, otprilike prije dvije godine – raspršene zablude o tome da njom dominiraju i da presudnu snagu, moć i uticaj imaju oni koji su iskreno i stvarno za evropski put naše zemlje. U tome pravim razliku između onih koji čine njen ipak manjinski i nemoćniji dio iz rubrike probosanske snage, šta god da to znači, i dokazano efikasnijeg, djelotvornijeg i jačeg bloka, s nepoderivim bratskim partnerstvom, betoniranim u dvojni pakt HDZ-a BiH i SNSD-a. Zablude su hlapile kako su se množili argumenti, kojima se to da ilustrovati, a koji sada, dva mjeseca uoči novih izbora, brišu i posljednji tračak nade u to da je moguće išta svjetlije od tekuće tame, koja nas je, u redu onih koji čekaju evropsku budućnost, gurnula i iza Moldavije.
Sve duži je spisak dokaza i potvrda sve očiglednijeg opstruiranja, blokiranja i, s vremena na vrijeme, otvorenog satanizovanja, pa i ruganja Evropskoj uniji. Na vrhu tog spiska su, uz ostalo, i manipulacije državnog ministra finansija, drčnog Srđana Amidžića, poput one o parama iz Plana rasta, koje nam, po njemu, ne trebaju, jer zna da se ne mogu trošiti od čibuka i bez kontrole onih koji ih daju. Tu je i mrcvarenje sa Reformskom agendom i, posebno, dva famozna evropska zakona, koji se i dalje bezumno uspješno miniraju u Parlamentu BiH. U isto vrijeme, čini se sve što je u moći pakta HDZ-a i SNSD-a da se to prikaže, osobito u HDZ-ovoj licemjernoj interpretaciji, kao zakletva u evropski put, a i ptice na grani znaju da je zrakoprazni europejac Dragan Čović na istoj deredži sa Miloradom Dodikom, koji o Evropi misli i radi sve najgore. Što se vidi u svakoj lakrdiji, što je najbolje ime za sjednice državnog Parlamenta, posebno Doma naroda.
U to smo se uvjerili i minulog jula. Najprije, očekivano, u igrokazu u državnom Domu naroda i u farsi sa Zakonom o VSTV-u i Zakonom o Sudu BiH: naoko je napravljen korak naprijed, ali i obećana hrpa amandmana, što njihovo usvajanje čini, blago rečeno, nemogućim. Pa je uslijedila igranka sa usvajanjem državnog budžeta za 2026. godinu, uz “normalno” kašnjenje od 263 dana i sa sramnim izostankom stavki za Javni RTV servis i ustanove kulture od državnog značaja, ali sa podrškom Fudbalskom/Nogometnom savezu BiH, kome, valjda, nije dovoljna gomila para, koje je zaradio učešćem naše reprezentacije na Mundijalu. Nije dovoljno reći ono što bode oči – da je to defetistički ustupak SNSD-u i njegovoj paranoji protivljenja svemu državnom. Ne smije se zaboraviti da to i HDZ hinjski podržava. Kao što je, kad god se zapne kod nekog važnog pitanja, u glasanju u oba državna doma, ustaljena saglasnost ovih stranaka unatoč tome što trojka, a tu i tamo i neko iz opozicije, misli drukčije.
Kako se bliže izbori, kojima se sve podređuje, još je očitije da se ova matrica rušilačkog, antidržavnog i antievropskog garda, pretvara u krajnje otužan bilans tekuće vlasti. Kad su nam, prije neki dan, javili da su državni parlamentarci za cio mandat usvojili samo 37 zakona, ne uspijevajući dobaciti ni do 10 godišnje, to je spoljni, vidljiv znak nerada. No, kad znamo to da se svako sastajanje poslanika i delegata pretvara u novi čin njihovog naciopatskog, destruktivnog i besprizornog, pa i uličarskog iživljavanja i s onim što im je posao – a za šta su astronomski dobro plaćeni – i sa nepoželjnom državom, nema mjesta čuđenju zbog svega toga. Kao kad se zagužva zbog sjedišta Apelacionog suda i VSTV-a, pa SNSD-ov veteran Sredoje Nović poruči: “Ako neki misle da je Republika Srpska u Bosni i Hercegovini”(?!), onda nema nijednog razloga za strah od toga gdje će biti njihovo sjedište. Ili kada se SNSD-ov drugi senior Nikola Špirić ugrize za jezik zato što je nekoć podržao Sarajevo kao sjedište Apelacionog suda, a sada bi da to bude Banja Luka. Na šta njegov stranački kolega Radovan Kovačević najavi 17 amandmana i, ne trepnuvši, zaprijeti da, ako ne bude onako kako oni hoće, neće biti nikako.
Uz pogubne posljedice ovih i sličnih primjera, na šta se uzalud odavno ukazuje, još je besmislenije i plitkoumnije to što i dalje ima onih koji vjeruju u to da će presipanje iz šupljeg u prazno i jeftina demagogija aktuelne većine u vlasti, uz kooperativno sekundiranje dijela opozicije, uroditi onim što obećavaju, dok polomiše noge čineći sve suprotno. Još je nejasnije postojanje onih koji ne vide (neće da vide?) da je protivljenje Evropi, zapravo, projekat bijega od nje, zasnovan na patološkom strahu naciopatske bratije od onoga što su dobro procijenili i u čemu su u pravu: od toga da bi život i rad po evropskim pravilima, uljuđivanje odnosa i vlasti, uspostava reda, zakonitosti i kontrole, značilo sasijecanje grane na kojoj opstaju, direktno im ugrozilo kožu, raskrinkalo i obuzdalo korupciju, kriminal i široku lepezu drugih nezakonitosti, a protagoniste te filozofije smjestilo tamo gdje im je jedino mjesto.
U blažoj varijanti – u muzej starina, a u potrebnijoj i boljoj – u dobro zabravljene sobičke, s rešetkama na prozorima i vratima.