O filmu "Hokum" reditelja Damiana McCarthyja: Uhvaćeni u zamci priče

”Znaš li da sve ove stvari stvarno postoje? Ali ih ljudi zatvorenog uma ne vide.”

- “Hokum” (2026)

Filmovi o piscima koji dolaze na ukleta mjesta, pokušavajući pronaći inspiraciju za svoju književnost, prestali su me zanimati još od one mršave adaptacije priče “1408” Stephena Kinga, u režiji Mikaela Håfströma i sa Johnom Cusackom u glavnoj ulozi. Razlog je što se, manje-više, oslanjaju na istu radnju i isti smisao, pa ne doprinose nečemu naročito inovativnom kada je riječ o žanru.

Mitologija i nepouzdana stvarnost

Struktura sižea gotovo je uvijek ovakva: pisac dolazi u navodno ukleti hotel/kuću, sumnja u svaku priču koju mu ispričaju o porijeklu te ukletosti, nešto neobično počinje da se dešava, on to pokušava racionalizovati, da bi se kasnije potpuno uvukao u nadnaravno koje ga, eto, opsjeda jer ima nerazriješene traume iz prošlosti. Taj je narativni niz u redu, ali je uglavnom do samog kraja predvidiv, i ističem da su nerijetko nezanimljive i mitologije kojima se pokušavaju objasniti sile s onu stranu.

Ostvarenje u režiji Damiana McCarthyja/

Dugo najavljivani “Hokum”, sa Adamom Scottom u glavnoj ulozi i u režiji Damiana McCarthyja (“Oddity” i “Caveat”), uglavnom se uklapa u navedeno, pokušavajući izmaći ustaljenim idejama koristeći ponešto magije koja pripada irskom folkloru. Pisac je ovaj put Ohm Bauman i on dolazi u zabačeni irski hotel Bilberry Woods Inn, mjesto na kojem su njegovi roditelji proveli medeni mjesec, želeći prosuti njihov pepeo pokraj drveta sa slike na kojoj je njegova majka. Uz to pokušavajući pronaći izgubljenu inspiraciju. Kada u hotelu poželi vidjeti apartman za mladence, saznaje da je on već godinama zaključan jer je, prema lokalnoj legendi, u njemu zarobljena četiri vijeka stara vještica. Naravno, uz spisateljski, rekli bismo urođeni cinizam, Ohm odmah pokazuje nepovjerenje prema toj priči. “Bude li te ikada progonila vještica, nacrtaj krug oko sebe. Zaštitit će te”, reći će mu Fiona, uposlenica hotela. Na to će Ohm odgovoriti: “Bude li me ikada progonila vještica, potražiću psihijatra, a ne kredu.”

Da se vratim filmu “1408”, sa kojim “Hokum” dijalogizira kroz motiv prostora uklete sobe koja postepeno kolonizuje svijest glavnog junaka i počinje određivati samu logiku njegove percepcije. Kako priča odmiče, postaje sve manje važno postoje li vještica i čudovišta koja pohode ukleti prostor, a fokus se premješta na ono što Ohm vidi i veze koje to ima sa smrću njegove majke, te natprirodno tako postaje i ostaje simptom svijesti koja više nije sigurna u svoj sud. McCarthy, pri tome, ne pravi jasnu granicu između različitih načina pripovijedanja, pa gledalac postepeno gubi sigurnost u to šta pripada objektivnoj stvarnosti filma, a šta nastaje unutar protagonista ili kolektivne imaginacije mjesta. Dakle, ni u jednom trenutku nismo na polju istine, već želje da nam se pokaže kako upravo priče oblikuju stvarnost. I premda se rediteljsko odbijanje logike savremenog horora zasnovanog na stalnim obrtima i trenucima šoka često hvali u brojnim kritikama filma, rekla bih da se ovdje prije radi o scenarističkoj neodlučnosti. Odgađanje ključnih otkrića i kontinuirana gradnja napetosti u jednom trenutku zaista postaju pomalo naporni i ostavljaju uglavnom samo takav utisak. Pohvalno jeste to što horor i jeza postepeno ispunjavaju prostor, ali se postavlja pitanje do kojih granica je ta sporost opravdana.

Ono što “Hokum” održava iznad prosjeka jeste ipak samo ta atmosfera. McCarthy uspijeva prostor ukletog apartmana učiniti trajnim izvorom nelagode, ali problem nastaje onda kada se od nas traži da povjerujemo u očite pukotine u unutrašnjoj logici priče. Neke od njih odaju utisak scenarističke improvizacije, kao na primjer objašnjenje da policija godinama nije pretražila mladenački apartman u hotelu zato što je “uvijek bio zaključan”, što je teško prihvatiti čak i unutar žanrovskih konvencija. Slično se dešava i sa završnim obrtom koji naravno neću otkrivati, ali koji zaista izgleda kao naknadno ubačen kako bi retroaktivno pokušao opravdati niz prethodnih događaja.

Ohm Bauman ostaje emocionalno i interpretativno središte filma, a njegovo putovanje usmjereno je prema postepenom raspadu mehanizama kojima je godinama uspijevao da vlastitu prošlost drži pod kontrolom. Ali ni njegova karakterizacija nije sasvim uvjerljiva. Film ga predstavlja kao ciničnog i neprijatnog čovjeka, ali rijetko nudi dovoljno razloga da njegovo ponašanje razumijemo kao posljedicu unutrašnje traume. Zbog toga njegov kasniji emocionalni slom nema težinu kakvu bi mogao imati da je film ranije izgradio jasniju vezu između njegove ličnosti i gubitka koji ga određuje.

Ono čega nema

Ali, zanimljivo i nimalo slučajno jeste da McCarthy za protagonista bira upravo pisca horora, čovjeka kojem je profesija da stvara strah i da neizrecivo prevodi u priču. Ipak, pred iskustvom ličnog gubitka ni pisanje više ne funkcioniše kao zaštitni mehanizam, već postaje prostor u kojem se trauma vraća u svom izvornom obliku. Kako film odmiče, sve je manje jasno da li Bauman razotkriva tajnu ukletog hotela ili hotel razotkriva njega. U tom procesu razotkrivanja i samootkrivanja, sporedni likovi ostaju pomalo zanemareni, skicirani, pa rijetko uspijevaju da prerastu u zaokružene karaktere, iako imaju predispozicije za to.

Adam Scott u glavnoj ulozi

Da se ovo moje pisanje ne pretvori samo u isticanje loših stvari, audio-vizuelni aspekt “Hokuma” moram pohvaliti, posebno fotografiju Colma Hogana. Enterijeri su ispunjeni prigušenim svjetlom koje nikada ne dopušta potpunu preglednost prostora. Hodnici djeluju duži nego što jesu, sobe su progutane sjenama, pa stalno imamo osjećaj da je neko prisutan u njima. Neko koga ne vidimo, ali ga naslućujemo.

Time gledalac postaje paranoičan, gotovo kao i glavni junak, jer smo neprestano pozivani da pogledom tražimo ono čega možda nema. Jednako važnu ulogu ima i zvuk, odnosno njegova minimalistička upotreba. Često odsustvo zvuka ili njegova disonantnost u određenim scenama dodatno pojačavaju osjećaj sumnje u stvarnost i iščekivanja nečega nepoznatog ili makar nedovoljno definisanog. Tu je naslov “Hokum” zapravo veoma zanimljiv jer uvodi jednu vrstu ironijskog ključa za čitanje tog dijela filma. Ako se uzme značenje riječi - hokum kao besmislica - naslov se može interpretirati kao komentar na samu priču: šta je zapravo istina, a šta samo dobro ispripovijedana obmana?

Sagledano u cjelini, najveći raskorak u filmu se dešava između režije i scenarija: dok McCarthy iza kamere gradi zaista uvjerljiv svijet u kojem vreba natprirodno, scenarij ga povremeno podriva rješenjima koja često zanemaruju elementarnu logiku. Zbog toga “Hokum” ostavlja pomalo paradoksalan utisak: dok se oslanja na atmosferu, uvjerljiv je, a kada počne objašnjavati svoje misterije, gubi upravo taj dio pažljivo izgrađene uvjerljivosti.