Sve karte Franje Tuđmana

Prvi dio: Zagreb odrođava Hrvate od BiH još od ‘90.

Ivan Markešić, tadašnji generalni tajnik HDZ-a BiH, na ovaj “krvavo” razrađeni projekat podjele Bosne i Hercegovine i potpune depolitizacije naroda, oduzimanjem političkog subjektiviteta vlastitoj stranci kojoj je narod upravo dao legitimitet i vlast, iznosi sasvim drugačije mišljenje: “Jedinstvena je poruka (Nadbiskupije i Franjevačke provincije Bosne srebrene) i ja na tome stojim, da cjelovita, suverena i samostalna BiH je najbolje rješenje za hrvatski narod u BiH”.

Na ovom stajalištu je bio i Damjan Vlašić, zastupnik u Saboru HB i nekadašnji predsjednik HDZ-a Mostar, koji je na ovom sastanku (u Zagrebu 27. prosinca 1991. godine, predsjednika RH s delegacijom HDZ-a BiH) rekao: “Sada se pitam – to dobro za hrvatski narod, čemu tako ljubomorno kriti od drugih, u ljudskom smislu reći…” Time je Damjan Vlašić jasno izrekao suštinu političkog identiteta i subjektiviteta svakog naroda – dobro za narod može biti samo opće dobro i svaki posebni interes mora imati opći interes kao svoj cilj, a to se ostvaruje u državi javnom političkom djelatnošću.

Vojna organizacija

Rezime ovih razgovora ipak je dao Tuđman: “A ta opća politika jeste bila, znači, za čuvanje suverenosti do određenog momenta dok je to odgovaralo Hrvatskoj. Ali dalje ne odgovara… Prema tome, to je put na koji trebamo doći do Hrvatske države…” Drugim riječima, Tuđman Hrvate BiH izvodi na put gubitka vlastite političke supstancije koja je bila dana u Bosni i Hercegovini kao povijesnoj državi naroda.

Intervencija Jerke Doke, tadašnjeg ministra obrane BiH – “Nikada na ovakav način nećemo doći, predsjedniče” – nije pomogla. Depolitizacija i uništavanje političkog subjektiviteta Hrvata BiH su nastavljeni i drugim sredstvima.

Odlukom o formiranju HVO-a HZHB 8. travnja 1992. godine, dakle, u vrijeme međunarodnog priznanja BiH, uspostavljena je nova organizacija vlasti i novi mehanizmi njenog djelovanja. Posebnu ulogu HVO dobiva Statutarnom odlukom od 15. svibnja i izmjenama od 3. srpnja 1992. godine, kojima se utvrđuje ustroj izvršne vlasti i uprave na području HZHB. Temeljem ove odluke HVO postaje najvišim tijelom izvršne vlasti i uprave u HZHB. HVO i svaki njegov član su odgovorni za svoj rad Predsjedništvu HZHB. HVO je organiziran poput vlade, sa predsjednikom i dopredsjednicima, te odjelnim predstojnicima koji imaju status ministara – obrane, unutarnjih poslova, gospodarstva, financija, društvene djelatnosti, pravosuđa i uprave.

Dakle, cijela organizacija izvršne vlasti i uprave je provedena kao vojna organizacija sa strogom hijerarhijom i centralizirana u Predsjedništvu HZHB. Od “vrhovnog tijela obrane hrvatskog naroda u HZHB”, kako stoji u Odluci o formiranju HVO-a, ova institucija obrane i zaštite naroda prerasta za tri mjeseca u jedinstvenu i jedinu vlast. Tako je izbrisan i svaki trag političkog subjektivizma institucionaliziranog u političkoj stranci. S obzirom na to da su Predsjedništvo HZHB činili ljudi koji su svoj politički subjektivizam prenijeli na Franju Tuđmana, proces depolitizacije je dovršen i objektiviran u HVO-u kao vojnoj organizaciji. U međuvremenu, s čelnih pozicija HDZ-a BiH uklonjeni su svi koji su politički branili suverenitet BiH. Time su stvoreni svi kadrovski, politički i institucionalni uvjeti za rat protiv suvereniteta međunarodno priznate države BiH i otvorena mogućnost upotrebe svih sredstava o kojima je govorio Dario Kordić, na sastanku od 27. 12. 1991. godine.

Subordinacija HVO-a kao vojno-upravne organizacije nije završavala kod Predsjedništva HZHB, nego se protezala do Ministarstva obrane RH, koje je preuzelo za HZHB svu vojnu logistiku, financijsku pomoć, humanitarnu pomoć, kadrovsku politiku i ostalo. Koji je obim te pomoći bio, dovoljno je vidljivo iz činjenice da je preko Ministarstva obrane RH, kojim je rukovodio Gojko Šušak, u HB dolazilo oko 30 mil. DM mjesečno, osim vojne opreme i naoružanja, te da je cijela vojna struktura HVO-a HB-a postavljena iz Hrvatske.

Proces depolitizacije Hrvata u BiH se nije zaustavio na uspostavi institucija koje su narod udaljile od BiH i koje su njegovu jasno iskazanu političku i državničku svijest za obranu države BiH i hrvatskog naroda u njoj od velikosrpske agresije preokrenule u napad na suverenitet te države. HVO je u trenutku formiranja bio plebiscitarno prihvaćen od naroda kao vojska obrane, čak je A. Izetbegović dao proglas Muslimanima pozivajući ih da se uključe u HVO jer je to i njihova vojska.

Depolitizacija se nastavlja kroz proces tuđmanizacije hrvatske politike u BiH, što je bilo izrazito u bilateralnim i međunarodnim pregovorima o BiH. U ime HZ-a, odnosno HRHB-a, te pregovore je vodio Franjo Tuđman i pozivao se na legitimitet koji mu nikada nisu dali Hrvati srednje Bosne i Posavine, niti njihove ključne vjerske, kulturne, znanstvene i ostale nacionalne institucije.

Temelji iz Karađorđeva

Svi pregovori koje je Franjo Tuđman vodio u ime Hrvata BiH i u ime RH, bili su zasnovani na njegovoj temeljnoj političkoj ideji o potrošenom suverenitetu BiH, o nužnosti etničkog razgraničenja, koje se mora dogovoriti sa Srbima (Muslimani se ne spominju kao politički faktor i kao politički narod), te na JNA kao zalogu tog razgraničenja.

Prvi i temeljni dogovor o tome postignut je između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu 26. marta 1991. godine. Usprkos upornog nastojanja Tuđmana i njegovog političkog kruga da se taj dogovor ospori (ta nastojanja su i danas snažna), postoji cijeli niz neoborivih dokaza o tom dogovoru i njegovom sadržaju. O njemu se indirektno može zaključiti iz rukopisa raznih autora iz Hrvatske i Srbije (M. Minić, Šarinić, B. Jović), a direktno iz svjedočenja samih sudionika dogovora u Karađorđevu – Stipe Mesića, Dušana Bilandžića, Josipa Šentije, Smilje Avramov. Mesić je bio posrednik u zakazivanju ovog sastanka, a Bilandžić, Šentija i Smilja Avramov su uz Zvonku Lerotića, Kostu Mihailovića i Vladana Kutlešu bili članovi mješovite komisije za “razgraničenje”. Šentija i Bilandžić su odmah na početku istupili iz ove komisije, a da je komisija imala zadaću utvrditi etničke teritorije u BiH radi razgraničenja, svjedočio je Bilandžić u svom intervjuu za Nacional 25. oktobra 1996. godine. Dogovori o podjeli BiH su nastavljeni 15. aprila 1991. godine u Tikvešu, te vođeni u kontinuitetu na raznim mjestima i u raznim prilikama. Preciziranje ovih dogovora, sve do praktičnog provođenja, nastavili su zastupnici te politike u BiH dogovorima u Gratzu – Mate Boban, Radovan Karadžić, Franjo Boras, Momčilo Kraišnik, te predstavnici tzv. vlada HB-a i RS-a i vojnih postrojbi HVO-a i Vojske RS-a na raznim nivoima. Treba podsjetiti na dva zaključka u dogovoru Bobana i Karadžića u Gratzu 5. maja 1992. godine, kojima se precizira “da sva sporna pitanja, uključujući razgraničenje dviju konstitutivnih jedinica – hrvatske i srpske u BiH, riješe miroljubivim sredstvima i dogovorom”, te “da se u razgraničenju dviju konstitutivnih jedinica na području Kupresa, kao i u Bosanskoj Posavini (Odžak, Derventa, Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Orašje, Modriča i Brčko), vodi računa o kompaktnosti prostora i komunikacija”.

Ovaj dogovor o “razgraničenju” je faktički značio dogovor o etničkom preseljenju, što je za Hrvate značilo izgon iz Bosanske Posavine, a za Srbe izgon iz Kupresa, Glamoča, Grahova i Drvara. Enigma i šutnja glavnih aktera ovog dogovora iz Karađorđeva je skinuta u Daytonu. Na plenarnoj sjednici, pred svim sudionicima pregovora 8. studenog, Slobodan Milošević je otvoreno priznao da se o ovome “s Franjom davno dogovorio i da više nema nikakvih pregovora oko Posavine”. Tako su u Daytonu “razgraničenja” i “kompaktnosti prostora i komunikacija” postali povijesne činjenice zapisane u međunarodni sporazum i nacrtane na karti.

Što je praktično značila depolitizacija Hrvata BiH, moglo se vidjeti golim okom u Posavini – tisuće potpuno uništenih imanja koja su izgrađivale generacije, srušen most preko Save između dva Broda, oko dvije stotine tisuća prognanih, tisuće ubijenih i iznakaženih. Posebno tragično i dojmljivo je poniženje vojske HVO-a koja je Posavinu bila obranila od srpske agresije. Kada je već bila došla do sela Rudanke, nadomak Doboja, i kada ju je od Armije RBiH s druge strane Doboja dijelilo samo tri kilometra, Tuđman je povlači “na odmor”, uvodi svoje “svježe snage” na njihove položaje i onda ih iznenada povlači preko Save. Iznenađenje je bilo takvo da se ni sav HV nije uspio povući, te se u panici, zajedno s narodom prebacivao preko rijeke.

Da je Dejtonski sporazum bio samo legalizacija tuđmanizacije hrvatske politike u BiH, svjedoči još jedan važan detalj.

Neposredno nakon Oluje, a oko dva mjeseca prije Dejtonskih pregovora, kada su združene vojne snage HV-a, HVO-a i Armije RBiH zauzele oko 65% teritorije BiH, te kada su “hrvatske snage” bile nadomak Banje Luke i držale pod kontrolom teritoriju od Livna preko Drvara, Šipova, Mrkonjića do Manjače, Franjo Tuđman je izradio kartu novog-starog razgraničenja teritorija u BiH. Na prvi pogled činilo se da ova karta nema veliku vezu ni s postojećim stanjem, ni s budućnošću BiH, jer se nije poklapala niti s jednim predlaganim rješenjem. Ona je čak odudarala i od plana Kontaktne skupine koja je već dala prijedlog o objedinjavanju Posavine u jedan kanton koji bi se priključio Federaciji BiH. U tom prijedlogu jedini je problem bio koliki će biti koridor prema Banjoj Luci kroz Posavinu i hoće li ga uopće biti. Karta je odudarala i od postojećeg kantonalnog uređenja Federacije jer je u tzv. hrvatske krajeve uključivala Cazinsku krajinu u kojoj Hrvata uopće nije bilo, i jedan dio zaleđa Dubrovnika koji je vojno držao Karadžić. Karta je posebno odudarala od stanja koje je nastalo nakon Oluje, a koje je u dejtonskim pregovorima bilo polazna osnova razgraničenja. Međutim, kako su pregovori u Daytonu odmicali, hrvatsko-bošnjačka vojna prednost se topila na karti i polako svodila na ono što je Tuđman davno ucrtao. On je konačno sve što su osvojili HV i HVO vratio Miloševiću – povukao vojsku ispred Banje Luke, iz Mrkonjića, Šipova, s Manjače, od Jajca. Zadržao je Drvar, Glamoč i Grahovo, mjesta koja je u svojoj karti označio kao hrvatska.

Hrvati koji su bili članovi bosanskohercegovačke jedinstvene delegacije u ovim pregovorima, osim Jadranka Prlića, bili su protiv ovakvih rješenja, ali je problem bio u tome što su i posrednici ovih pregovora prihvatili Tuđmanov legitimitet koji je još 1991. godine dobio od HB-a. Dejtonski sporazum je u velikoj mjeri posljedica depolitizacije Hrvata BiH i Tuđmanove politike prema suverenitetu BiH. Može se izvjesno utvrditi da je ustavni položaj Hrvata u tom sporazumu direktna posljedica toga.

Entitetska podjela

Drugi važan činilac tog položaja je RS koji je od osnutka imao Tuđmanov blagoslov i bio pozitivna činjenica njegove politike prema BiH, i koji je konačno legalizirao A. Izetbegović preko tadašnjeg ministra vanjskih poslova RBiH Muhameda Šaćirbegovića, bez znanja i pristanka Predsjedništva BiH i drugih institucija. Ova legalizacija se desila u Genevi, nepuna dva mjeseca prije dejtonskih pregovora, 8. septembra 1995. godine, i predstavljala je neoborivu činjenicu u tim pregovorima. Tako je Dejtonski sporazum završio entitetskom podjelom umjesto kantonizacijom i federalizacijom BiH, što je američka administracija bila obećala još 1994. godine, u toku vašingtonske izgradnje Federacije BiH.

Ova izmjena političke strategije američke administracije najteže se odrazila na položaj Hrvata u državi. Hrvati BiH su hrvatsku paradržavnu tvorevinu Vašingtonskim sporazumom ugradili u zajedničku državu koja je trebala u nastavku političkih pregovora i uz vojne pritiske biti proširena i na područja RS-a, kao srpske paradržavne tvorevine u BiH. Stvaranje Federacije BiH nije, dakle, bila privremena mjera zaustavljanja rata između Armije RBiH i HVO-a, nego je to bilo uspostavljanje novog modela uređenja države na principu regionalnog ujedinjenja, a ne razgraničenja, te strateška osnovica u pristupu rješavanja tzv. srpskog pitanja u BiH. Dejtonski sporazum je promijenio i jedno i drugo, federalizacija države je ostala na 51% teritorije, a na ostalom dijelu teritorije BiH je legalizirana i uspostavljena ratna tvorevina RS, nastala na etničkim progonima, zločinu i genocidu.

Također, Federacija je ostala složen entitet i po etničkoj i po državničkoj strukturi, RS je ostao jednonacionalan i centraliziran. Sa takvom svojom strukturom svaki entitet je ugrađen u zajedničku državu BiH koja je ostala bez određujućeg atributa da je republika. Ove nejednake entitetske strukture su se odrazile na položaj naroda u državi i ta nejednakost je institucionalizirana kao neravnopravnost naroda u samom Ustavu. Ključno mjesto te neravnopravnosti je Parlament BiH koji je pretvoren u dvoentitetsko tijelo na oba svoja nivoa, dakle, i u Zastupničkom i u Domu naroda. Zastupnički dom je samo prividno, po svom višestranačkom sastavu, demokratsko zakonodavno tijelo, ustvari je entitetsko tijelo u kome su zastupnici procedurom glasanja entitetski razvrstani. Drugim riječima, Federacija i RS “preseljavaju” svoje entitetske parlamente u državni parlament i nastavljaju entitetski a ne jedinstveno djelovati. To praktično znači:

Prvo, niti jedna odluka u Parlamentarnoj skupštini BiH se ne može donijeti dok je posebno ne prihvate zastupnici iz RS-a, posebno zastupnici iz Federacije.

Drugo, odlučivanje u Parlamentarnoj skupštini BiH je svedeno na entitetski paritet i konsenzus, jer svaki entitet ima faktički jedan glas bez obzira na broj stranačkih zastupnika. To znači da zastupnici iz RS-a – Srbi imaju jedan glas, a Bošnjaci i Hrvati dijele jedan glas.

Treće, Srbi i Bošnjaci mogu u ovakvoj proceduri glasanja donijeti ili blokirati donošenje zakona ili bilo koje odluke (o budžetu, ratifikaciji međunarodnih sporazuma, financijskim aranžmanima i sl.). Ovo jedino ne mogu napraviti Hrvati, bez obzira na interes, jer u entitetskom glasanju oni ne mogu osigurati potrebnu trećinu glasova iz svoga entiteta, bez koje se ne može donijeti odluka. Ustavni položaj Hrvata je dakle takav da mogu biti uvijek nadglasani. Ovo je posljedica sadašnje strukture stanovništva u Federaciji i RS-u, jer se ona izborima direktno preslikava u zakonodavno tijelo BiH. Broj Hrvata u toj strukturi je posljedica Tuđmanovih dogovora sa Miloševićem o “razgraničenju”, s jedne strane, i politike osporavanja suvereniteta BiH koja je dovela do rata s Armijom BiH, odnosno s Bošnjacima, s druge strane. (Naravno da u proizvođenju ovog stanja Tuđman nije jedini odgovoran).

Četvrto, Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH koji se sastoji iz predstavnika političkih stranaka, gubi svoj politički smisao jer se zastupnici faktički razvrstavaju po entitetskoj pripadnosti, a to u konačnici znači da se razvrstava etnički. Tako se indirektno i Zastupnički dom pretvara u svojevrsni dom naroda, a parlament BiH u cjelini u etnički složeno tijelo.

Peto, rad Parlamentarne skupštine BiH je faktički stavljen u funkciju nacionalnih stranaka i njihovih elita a ne u funkciju svih građana države BiH, bez obzira kom narodu pripadaju. Zakonodavno tijelo države, a time i Ministarsko vijeće kao izvršni organ su taoci nacionalnih stranaka i njihovih lidera. Organi države su Ustavom BiH pretvoreni u poligone za odmjeravanje nacionalnih utjecaja i interesa, odnosno oni su postali generatori nacionalizma u BiH, nacionalnih sukoba i kriza.

Lideri HDZ-a i RS-a

Ovakav ustavno-pravni položaj je proces depolitizacije Hrvata u BiH usmjerio ka njihovoj dekonstituciji. Konstitutivnost naroda garantirana dejtonskim Ustavom BiH, HDZBiH kao vodeća i vladajuća hrvatska stranka nastoji svesti na ograničeni prostor nekog zamišljenog entiteta, a ne provesti u cijeloj BiH, tj. u oba entiteta. Linijom manjeg otpora ova stranka se vraća na politiku iz 1991. godine, politiku razgraničenja koja uvijek uključuje politiku ograničenog suvereniteta države. I sada, kao i 1991. godine, lider HDZ-a u BiH kao glavnog partnera za svoju politiku ima lidera RS-a, te poput Franje Tuđmana, uzda se da će mu on jačanjem svog entiteta i oduzimanjem suvereniteta državi BiH, indirektno izvršiti to razgraničenje. Razlika je samo u tome što lider RS-a danas nema vojsku koja je Tuđmanu bila zalog tog projekta.