Jadi provincijskih giganata

Znamo, uglavnom, dobro svi, ali se ne usuđujemo o tome iz različitih razloga otvoreno govoriti, da je naša kulturna scena uglavnom provincijska kafančuga, uz povremene bljeskove, s puno fanfara i malo stvarnih dometa, unutar koje je sve korumpirano jednako kao i država sama. Ali, kako već rekoh, to nema ko da kaže. Odnosno, malo ko želi pristati da se zamjera, da prihvati na sebe krunu izopštavanja jer papagajski ne ponavlja idiotarije koje su se ukotvile u ovu kulturu kao jedini njen stvarni domet i obrazac postojanja. Odsustvo svake kritičke revalorizacije, problematiziranje određenih fenomena ili opštih mjesta sa jasnim naumom da se postave neki estetski kriteriji, halo efekat da je sve što napravimo, najbolje i najuspješnije, doveli su nas u stanje gdje su krokodili jako gladni i bijesni, a bara je sve manja i ona sama halapljiva. Navijači tu i tamo zapale neku baklju podrške, ali to brzo raznese vjetar. Sve je toliko ojađeno različitim vidovima burazerstva, koje odnjegovano u ideološkim klupama naše postranzicijske feudodemokratije hara i prostorom kulture, da se u podzemnim odajama njenim zrcale dosljedno sve one pogubnosti u kojima smo zarobljeni i kroz sve druge vidove društvene egzistencije.

Ono što je poznato iz rudimentarne žabokrečine parlamentarnih sala preliva se jednako i u polje kulturnog stvaranja. Prosto, ne može biti drugačije. Tamo gdje se neprestano kalkuliše istinom, izvjesne su opšta papazjanija i banalnost. Vulgarne društvenomrežne, portalske, pljuvačine postaju tako vrhunski dometi svake estetike i dijalektike, prilika da se jedni čude, a drugi zgražavaju, bez bilo kakvog stvarnog problematiziranja onoga što je posrijedi; a posrijedi je zakulisno pitanje mažnjavanja novca, koji se može iz ovog kadavera od države još uvijek preliti za “našu malu porodičnu sreću”. Činjenica da se na ključna mjesta kulturnih institucija, ako ih uopšte ima, najčešće postavljaju oni koji su spremni praviti različite kompromise i autocenzure kako bi udovoljili ideološkom ćudoređu političkog momentuma, sama po sebi govori dovoljno jasno. Ne idealiziram, dakako, i svjestan sam gdje živimo, ali da bi se napravio korak naprijed, nužno je jednom podvući liniju ispod samozavaravanja i neopravdane hvalisavosti. Ne tražiti u potpunom pojeftinjenju svega svoju jedinu priliku.

Znamo iz prakse da, u ovom svakako suženom prostoru, koji se po svaku cijenu nastoji dodatno getoizirati trućajući neprestano iste fraze o našoj vajnoj prošlosti, na čijim ruševinama još uvijek mamuza mrtvog konja svoje sadašnjosti, postoje oni koji su jednakiji od jednakih. I to, svakako, nije samo odlika ovog našeg aktuelnog (ne)sistema vrijednosti. Baštinimo mi takvu vrstu posebnosti, koja je prvorazredni mentalitetski krik koji smo odnjegovali, još odvano, ali ovo što sada oko nas postoji, sva ta gramziva sujetnost koja na dnevnom nivou ruinira svaku zamisao da se kroz kulturu i umjetnost nešto može oplemenjivati, pokazuje nam specifično dno do kojeg smo došli. Jer smo svikli na konformizam prosječnosti, na odsustvo svakog suočavanja sa sobom. Opetovano je neko drugi kriv, eto mi bismo htjeli, ali nam ne daju. No, to je permanentna laž, alibi za nečinjenje, koji nas amnestira od svake odgovornosti. Vodeći nas u potpunu dezintegraciju, dok brod tone, mi plivamo na gumene mišiće.

Ono što bi trebalo biti suštinska brana pred opštim rasapom, kulturna produkcija i umjetničko stvaranje, jednako je kontaminirano svim onim bolećivostima, da ne kažem odvratlucima, koje gledamo na dnevnopolitičkom nivou. Ponekad se čini da svi kulturnjaci jednako učestvuju u predizbornim cirkusima, a da se preko kulture jedino prelama sitan lični šićar. Dakle, da budem posve jasan, decenijama već mi slušamo jadikovke unutar tog društvenog sektora, vrlo često s punim pravom, jer ovo je društvo potpuno destruirano u pogledu svijesti čemu kultura služi, ali se u samoj branši pokazalo u minulom vremenu toliko nedosljednosti i narcizama malih razlika da gotovo ništa osim toga i nije o(p)stalo. U trenucima kada se ukaže prilika da se stvari promijene, da se bar unutar tog prostora napravi kakav-takav kontrapunkt opštem rasulu, događa se da svjedočimo jednoj estradnoj pljuvačni koja kulturu srozava na nivo seoske zabave u krčmi. Nije, na koncu, važno ko je u pravu, reditelj ili pisac, očevidno je da sve čega se dohvatimo svalimo u blato.