Povratak Miroslava Krleže na kazališnu scenu

Netom završena kazališna sezona u Zagrebu neočekivano je otvorila jedno od stalnih, aktualnih, repertoarnih pitanja: igra li se Miroslav Krleža u zagrebačkom teatru dovoljno, odnosno onoliko koliko bi dramski pisac njegova formata zasluživao? Premijerne izvedbe nekih od njegovih komada, odnosno adaptacije/dramatizacije proze u protekloj sezoni kao da nude potvrdan odgovor i najavljuju bolje dane za inscenaciju njegova dramskog/proznog opusa.

Identitetska fluidnost i košmar

Početkom listopada prošle godine, dakle, na samom početku nove kazališne sezone, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu grandiozan roman “Zastave” (1.800 stranica, pet svezaka, više od 400 likova, objavljen u časopisu Forum u Zagrebu 1962. godine) postavlja redatelj Ivan Planinić, uz dramaturge Mirnu Rustemović i Dubravka Mihanovića, a on je ujedno i autor adaptacije. Na “Zastave” gleda kao na “... ne samo kao na političko-povijesni roman nego istodobno kao na obiteljski, egzistencijalistički, ljubavno-emotivni i bildungsroman. Svi su ti slojevi ravnopravno prisutni od početka do kraja i neprestano se ogledaju jedni u drugima. Identitetska fluidnost i košmar kroz koji prolazi Kamilo ne događaju se samo u političkoj sferi, a introspektivni, unutarnji svijet Kamila Emeričkog svijet je njegovih strahova, sumnji i čežnji, jednako prisutan u obiteljskom, političkom i emotivnom registru njegove ličnosti”. Za Planinića Krleža je čisti, nepatvoreni avangardist, tako ga čita i doživljava i to želi unijeti u predstavu, to je nit od koje sve polazi, pređa kojom ga uokviruje – monološki iskaz i naracija kroz dijalog odabrani su da nam iznesu ideju predstave, ali i samog predloška, romana “Zastave”.

Detalj iz predstave "Aretej"/

U drugom dijelu sezone Zagrebačko kazalište mladih uprizorit će dvije drame, “U logoru” i “Golgota”, u jedinstvenu predstavu “Logor/Golgota”. Redateljica je gošća iz Slovenije Nina Rajić Kranjac, a dramaturg Goran Injac, uz redateljicu i autor adaptacije, a o tom izboru i spoju dvije Krležine drame u programskoj knjižici predstave zapisuje: “... Ratni logor nije prostor, to je stanje uma, a sam rat nije samo sukob vojski nego i raspad smisla, govori nam Miroslav Krleža u tim svojim ranim ekspresionističkim dramama, pa taj blatnjavi galicijski logor danas možemo zamisliti u bilo kojem od aktualnih ratnih sukoba. A u tom drugom ratu, u ‘Golgoti’, ponovno prolazimo različite mehanizme nasilja, ginemo za velike ideje ili gubimo ljudskost i vjeru te ponovno biramo jednu od zaraćenih strana kojoj ćemo se prikloniti”. Redateljica pak kaže: “... Za mene je najvažnija tema ljudska potreba za mirom, vjerujem da je upravo to ono što Krleža najdublje naglašava. Rat ne nastaje preko noći, on je dug proces priprema, navikavanja, postupnog pristajanja. To je kolektivna trauma koju i danas nosimo, osjećaj da nas se ponovno trenira za rat, da se normalizira logika sukoba. Prije svega kroz ljudsku priču Krleža prikazuje pojedinca koji shvaća da, ma kakav izbor napravio, iz logike nasilja ne može jednostavno izaći. To je osjećaj koji danas ponovno prepoznajemo – gubitak vjere u čovjeka, neka vrsta kolektivne hipnoze i stalni strah od sutrašnjice”.

Kraj sezone, već po tradiciji, pripada Festivalu “Miroslav Krleža” (utemeljitelj, autor i ravnatelj Goran Matović). Ove godine priređen je 15. put, a jubilarno izdanje iznjedrilo je dvije nove premijere: “Areteja”, njegov posljednji dramski tekst objavljen u časopisu Mogućnosti 1959. godine, pod punim naslovom “Aretej ili legenda o Svetoj Ancili Rajskoj Ptici”. Praizveden je u HNK-u Zagreb krajem prosinca iste godine u režiji Mirka Perkovića, potom, dan kasnije, u NP-u u Beogradu, redatelj je bio Bojan Stupica, a početkom veljače 1960. godine u SNG-u Ljubljana, redatelj je bio Slavko Jan – rijedak primjer da se jedan suvremeni, domaći dramski tekst klasika poput Krleže u tako kratkom vremenu premijerno izvede u tri najveća grada u zemlji – Zagrebu, Beogradu i Ljubljani.

Režiju “Areteja” na Festivalu “Miroslav Krleža” potpisuje Aida Bukvić: “...Komad je to po svemu brutalno suvremen. Ta 1938. godina (vrijeme je to kada se radnja odvija u suvremenosti) odzvanja kao da se danas događa i sve ono što Krleža govori o toj godini, nama je zastrašujuće blisko, pa čak i usložnjeno u nekim elementima. Taj Aretej iz prošlosti, zapravo, postaje suvremeni intelektualac koji se suočava sa sličnim dvojbama. On se zrcali u Krležinom suvremenom intelektualcu u liku Morgensa, ali i u svim intelektualcima koji imaju slične dileme u ovom našem vremenu, u kojem je moć u rukama pogrešnih ljudi, onih koji zastupaju određene stavove najčešće bez pokrića. Znanje ne podrazumijeva moć, moć i znanje nisu na istoj razini. Intelektualci koji propituju svijet i imaju određene moralne dvojbe i danas su na neki način potlačeni. Zato Aretej dolazi kao opomena iz prošlosti i dijagnoza današnjeg društvenog konteksta”.

Sam, pak, Matović, koji je i dramaturg u predstavi, ističe kao polaznu točku ovog “Areteja” onaj dubrovački iz kolovoza 1972. godine, odigran u režiji i adaptaciji Georgija Para na tvrđavi Bokar, a u okviru Ljetnih igara. Fasciniran je tom predstavom i zagrebačka verzija posveta je tom jedinstvenom kazališnom događaju, pa je otuda također ambijentalna i kreće se kroz nekoliko gradskih otvorenih prostora. No, Matović zapaža i ovo: “... Aretej je zalutao u sumorno 20. stoljeće kao nadrealistički ‘randevu Rima i Evrope danas’. Prostori kroz koje prolazimo pričaju svoju povijest i kolažiraju se s Krležinim tekstom. U ‘Areteju’ su prikazana dva krvava svijeta – antički i suvremeni – kao dvije tamnice ljudske slobode. U trećem stoljeću i u godini 1938. ponavljaju se isti mehanizmi nasilja, represije i progona... ‘Aretej’ je dramska fantazija o sumraku europske civilizacije u kojoj se isprepliću realizam i nadrealizam, povijest i mit, prošlost i sadašnjost. San i java mijenjaju mjesta i od iste su građe. Paralelne sudbine i paralelni svjetovi u zaraćenim ogledalima povijesti u kojima čovjek ostaje zatočenik istih mračnih sila moći”.

Predstava "Logor/Golgota"/

Čovjek od mesa i krvi

A Krleža će u pogovoru za dvije drame “Areteja” i “Jurja Križanića” proročki zapisati: “... Aretej je izgubljen, bespomoćan, nervozan, ustreperen, zlovoljan i mrtav umoran. Jedina iluzija koja mu se javlja u obliku sna jeste da putuje, da plovi tihom plavom vodom, na tihom plavom moru, uz plavoj tihoj tišini. U tome trenutku pomisao na smrt jedina mu je narkoza... Aretej prestaje da biva fantom, on se pretvara u živu, trodimenzionalnu ličnost, čovjeka od mesa i krvi koga boli glava...”.

Festival “Miroslav Krleža” predstavio je i autorski projekt Jelene Miholjević, glumice, i Saše Božića, redatelja, uz glazbu Bartola Hribara, program koji je nastao u okviru rezidencijalnog programa Scene Ribnjak. Predstava se izvodi pod naslovom “Miroslav Krleža – Glembajevi – Proza” i, kako se navodi u dostupnom uvodu, početak je to bavljenja Krležinim proznim ciklusom o Glembajevima fokusirajući se na formu čitanja u kazalištu. Dakle, umjesto klasične dramske adaptacije, Jelena Miholjević istražuje snagu Krležine rečenice i proznog ritma pretvarajući čin čitanja u intiman i intenzivan izvedbeni događaj. Projekt je to što nastoji dekonstruirati mit o Glembajevima, vraćajući se samom izvoru – tekstu, koji kroz glas glumice ponovno oživljava kompleksne sudbine ove poznate obitelji.

Kazališna sezona 2025/2026. na zagrebačke pozornice dovela je čak četiri autorska projekta vezana uz djelo Miroslava Krleže – iznimka ili pravilo, pokazat će sezona koja je pred nama!