Tajne drevnih kartografa

Profesor Zejtuni pogledao me je preko naočara, gotovo zavjerenički i iz jedne škrinje sa šifriranom bravom pažljivo izvadio kutiju od izrezbarene orahovine ukrašenu sedefnom ornamentikom. Zatim ju je brižno spustio ispred mene na sto, pokazujući svakim pokretom da je ta kutija značajnija od svih unikatnih knjiga i artefakata, koje mi je to poslijepodne pokazivao.

- Ovo nikad niste vidjeli! – rekao je gotovo ponosno, gotovo urotničkim šapatom i izvadio iz stola srebreni ključić za otvaranje kutije.

VRIJEDNA KOLEKCIJA: Bio je decembar 1990. godine u Saani, glavnom gradu Jemena, i moj domaćin profesor Vehab Zejtuni pripovijedao mi je priču o velebnom Kraljevstvu od Sabe i njegovoj lijepoj i pametnoj kraljici Belkisi. Dan prije bili smo u ruševnom i zapuštenom Maribu, utonulom u pustinjski pijesak, gdje se prema jemenskim predanjima nalazio bogati kraljičin dvorac. Obišli smo i arheološke lokalitete sa visokim kamenim stubovima, koji su pripadali veličanstvenim hramovima čiji su ostaci i slava prkosili pustinji i vremenu.

Šutke sam pratio svaki profesorov pokret. Otvorio je pažljivo kutiju koja me na trenutak podsjetila na šahovsku ploču i rukom mi dao znak da pogledam blago koje se u njoj nalazilo.

- Ovo što vidite je replika od kamilje kože, vrijedna možda koliko i original! Niko ne zna koliko je stara, ali bi se moglo pretpostaviti da pamti vrijeme kada je Saana imala Sveučilište – zatim je profesor Zejtuni podigao kažiprst desne ruke i dodao naglašavajući svaku riječ: - Najstarije sveučilište na svijetu!

Ispred mene, u kutiji, bila je prostrta poprilično oštećena i ispucala koža gotovo čokoladne boje, na kojoj su se jedva nazirale linije nekakve zemljopisne mape.

- Ovako je izgledalo Kraljevstvo od Sabe – pokazuje prstom na kartu moj domaćin. – Ovo su njegove granice…

Profesor Zejtuni u svojoj kolekciji ima još nekoliko vrijednih i zanimljivih starih replika zemljopisnih karata za koje tvrdi da pamte biblijska vremena, kada svijet nije izgledao kao danas i kada pronicljivim starim kartografima nije bila na raspolaganju satelitska i druga tehnika. Pa ipak, karte su veoma precizne, neke čak i preciznije od mapa iz 19. stoljeća. Kako je to moguće?!

MISTERIOZNA ZNANJA: Daleko od Jemena i Saane, u Azerbejdžanskoj akademiji znanosti, pohranjeni su dokumenti iz kojih proizlazi da je poznati istraživač iz 13. stoljeća Nasreddin Tusi (1201-1274), znao za postojanje Amerike. To znači da je Stari svijet oko 250 godina prije Kolumba otkrio svoju sabraću s onu stranu Atlantika. Nije riječ o nekakvoj maglovitoj hipotezi, nego o tačnim zemljopisnim koordinatama američkog kontinenta. Kada je i gdje Tusi mogao dobiti informacije o dalekom kontinentu, od kojeg su ga razdvajali Crno, Mramorno, Sredozemno more i Atlantik?! To je ostala tajna.

Poznato je da je arapski kartograf Abu Abdullah Muhammad al-Idrisi (1100–1165), koji je služio dvoru normanskog kralja Rogera II u Palermu (Sicilija), stvorio čuveni atlas “Tabula Rogeriana”, a admiral Ahmed Muhiddin Piri (1465–1553), poznatiji kao Piri Reis, turski istraživač, moreplovac i kartograf iz 16. stoljeća, sačinio atlas nazvan ‘’Kitab Bahriye”, koji sadrži 434 strane i 290 mapa. U bilješkama atlasa piše: “Nacrtao ih siromašni Piri Reis, sin Hadži Mehmmeda, poznat kao nećak Kemala Reisa, u gradu Getiboli. Neka im Allah obojici oprosti. Mjeseca svetog Muharrema, godine 919. (9. marta - 9. aprila 1513).”

Narodni muzej Turske ima dvije stare mape, datirane 1513. i 1528. godine, koje je načinio Piri Reis. Mapa iz 1513. prikazuje Španiju, Britaniju, Zapadnu Afriku, Atlantski okean, dijelove Sjeverne Amerike i kompletan izgled istočne polovine Južne Amerike. Pri samom dnu mape prikazana je obalska linija Antarktika, koja se proteže u pravcu istoka. Pretpostavlja se da je riječ o znatno većoj karti, na kojoj je bio prikazan Indijski okean, a možda i Australija, Azija i Evropa.

Mapa iz 1528. prikazuje Grenland, Labrador, Newfoundland, dio Kanade i istočnu obalu Sjeverne Amerike do Floride. Značaju ovih mapa dugo se nije poklanjala pažnja. Tek kada se geolog, geograf i polarni istraživač Nils Otto Gustaf Nordenskjöld (1869–1928) zainteresirao za njih, napokon su pravilno protumačene. Ovako spor napredak postaje jasan tek kada se malo dublje proanalizira gotovo fantastična slika geološke prošlosti naše planete, koju te mape ocrtavaju. Prvo, one su više nego precizne: razdaljine između Evrope, Afrike i Amerike date su s gotovo neshvatljivom tačnošću. Pri tome treba imati u vidu da sve do 18. stoljeća navigatori nisu mogli tačno da odrede geografske dužine i širine. Drugim riječima, mape Pirija Reisa bile su bolje i preciznije od kasnijih pomorskih karata.

PITANJA BEZ ODGOVORA: Nesumnjivo da se Nordenskjöld našao pred zbunjujućom zagonetkom o porijeklu i izvanrednoj preciznosti tih pomorskih dokumenata. Zbog toga se dugo ustručavao da ih prihvati kao realne činjenice, kao što se danas mnogi znanstvenici u svijetu snebivaju kada se pomenu Bosanske piramide! Jer, egzaktnost karata turskog admirala odnosila se ne samo na Sredozemlje, gdje je pomorski saobraćaj uvijek bio razvijen, već i na obale Sjeverne i Južne Amerike, pa čak i na konture Antarktika.

Stare karte bile su veoma sadržajne. Raspolagale su i topografskim (visinskim) podacima o unutrašnjosti tih kontinenata, planinskim lancima, najvišim vrhovima i riječnim tokovima. Ono što je ipak najzagonetnije, na njima se detaljno vide slike reljefa Antarktika sa označenim planinama, koje se već milenijumima nalaze pod ogromnim ledenim pokrivačem. Sve do premjeravanja koja su izvrešena 1957. godine, u Međunarodnoj geofizičkoj godini, apsolutno se ništa nije znalo o tim planinama što se nalaze ispod leda.

Javno objavljivanje zbunjujućih sadržaja “Knjige o navigaciji” Piri Reisa izazvalo je pravu senzaciju među kartografima svijeta. Ko je, kada, kako i čime mogao kartografisati Antarktik dok još nije bio pod ledom? Zar je u dubokoj geološkoj prošlosti naše planete postojala neka civilizacija o kojoj naša historiografija nije znala baš ništa?!... Ko su bili oni koji su u maglovitom vremenu prošlosti otkrili šesti kontinent?

Istraživač dr. Charles H. Hapgood (1904–1982), u djelu “Promjenjiva Zemljina kora”, objavljenom 1958. godine, sa predgovorom Alberta Einsteina, navodi: “Kartografisanje Antarktika izvršeno je u epohi kada njegovo kopno nije bilo zaleđeno.” Ukoliko je to tačno, mape admirala Ahmeda Muhiddina Pirija predstavljaju kopije pomorskih mapa starih više hiljada godina, jer je Antarktik dugo bio prekriven debelim ledom. Svijet to, naravno, nikada neće znati objasniti, ukoliko suvremeni historiografi ne priznaju da njihova slika prošlosti nije tačna. Prema raspoloživim podacima, zaleđivanje Antarktika započelo je krajem tercijara, najkasnije početkom kvartara, znači prije više miliona godina. Iz toga proizlazi zaključak da su karte Piri Reisa načinjene kada čovjek još nije postojao!? Kako je to moguće?!

IZVORI PIRI REISA: Pokušavajući da odgovori na ova pitanja, dr. Charles Hutchins Hapgood tvrdi da je prije šest do deset hiljada godina došlo do djelimičnog otopljavanja ledenog pokrivača Antarktika. No, znanost do danas to nije potvrdila, ali ni demantirala. Neki znanstvenici pretpostavljaju da razjašnjenje te zagonetke treba tražiti u rotiranju Sunčevog sistema oko jezgra naše galaksije - Mliječnog puta. Riječ je o galaktičkoj godini, koja traje 180 miliona godina. Tokom oko 5 milijardi godina, Sunčev sistem je više puta prolazio kroz oblak kozmičke prašine i gasa, koji je logično apsorbovao dio svjetlosnog i toplotnog zračenja naše zvijezde. Moguće je da su ti prolasci kroz kozmički oblak izazivali nastupanja ledenih doba.

Poslednji dokazi pokazuju da se pod ledom Antarktika nalaze slojevi uglja i okamenjenog drveća stari između šest i petnaest hiljada godina. Iz toga se nameće zaključak da je Antarktik mogao biti kartografisan samo u tom periodu. To sugeriše da je praoriginal karata Pirija Reisa star možda desetak hiljada godina, a ne više. Znači da je turski admiral koristio relativno stare izvore, što on i priznaje u jednoj bilješci: “Pripremajući ovu mapu, koristio sam oko 20 starih karata i osam Mappa Mundis, to jest karata koje se na arapskom zovu Jaferie, načinjenih u vrijeme Aleksandra Velikog. Na njima je bio prikazan cijeli nastanjeni svijet...” Nije li ovo jasan dokaz o velikoj starosti podataka na temelju kojih je Piri Reis načinio svoju čuvenu “Knjiga o navigaciji”?!

ŠTA POKAZUJU ISTRAŽIVANJA: Da li je Antarktik kartografisan prije desetak hiljada godina? Prije nego što sumnjičavo odmahnemo glavom i odbacimo ovu tvrdnju, podsjetimo se i drugih antropoloških i arheoloških otkrića načinjenih posljednjih decenija. Još su 1837. učenjaci viktorijanske Engleske tvrdili da su Zemlja i čovjek stvoreni 4.004. godine prije naše ere!? Danas se zna da je naša planeta nastala prije 4,6 milijardi godina. Raniji nalazi u južnoj i istočnoj Africi pokazivali su da je Homo sapiens star oko dva miliona godina; međutim, otkrića stopala i vilica antropoida u južnoj Etiopiji pomjerila su ovu brojku na četiri miliona godina. Dakle, razumni čovjek postoji ne 4.000, nego 4.000.000 godina!

Veliko je pitanje da li je to posljednja riječ antropologije ili će možda u budućnosti biti otkriveni još stariji dokazi o postojanju razumnog čoveka na našoj planeti. No, ako prihvatimo posljednji podatak o starosti čovjeka, nije isključeno da su ljudi prije desetak hiljada godina raspolagali znanjem koje im je omogućilo da stvaraju razna, zasad još nedovoljno razjašnjena “čuda”, među koje spada i kartografisanje istočnih obala Amerika i Antarktika. Ovo utoliko prije, što su otkrivene još neke kopije srednjovekovnih karata, koje se pripisuju francuskom kartografu Orontiusu Finaeusu Delphinusu (1494-1555).

Posljednjih decenija, na odgonetanju karata Piri Reisa mnogo je radio i jedan italijanski znanstvenik, koji je uspio da dešifrira matematičke tekstove drevnih Egipćana i njihove zapise o osmatranju nebeskih tijela. Pritom je došao do zaključka da su oni precizno određivali obim i prečnik sa tačnošću do 1/3 metra i da su znali da odrede koordinate prijestolnica drugih država. Za to su im bili neophodni precizni instrumenti koji dopuštaju izračunavanje geografskih dužina i širina i crtanje karata sa gustom koordinatnom mrežom...

Odgonetanju karata turskog admirala pomogla je i slučajnost. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, saveznički kartografi su izradili specijalne mape sa Kairom, kao jednim od polova Zemlje. U toku radova, jedan stručnjak začuđeno je uzviknuo, kada je na jednoj od karata ugledao Kubu ucrtanu u vertikalnom položaju - u pravcu sjever-jug, a ne istok-zapad - kao što je stvarni položaj tog otoka: “Pa to je karta Pirija Reisa!”

OSTAJE ZAGONETKA: Upoređivanjem mapa Pirija Reisa i Orontiusa Finaeusa sa mapama dobijenim s vještačkih satelita, stručnjaci su došli do zaključka da je praoriginal tih mapa bio snimak načinjen s velike visine, a ljudi koji su to učinili morali su imati precizne instrumente. U prilog ovoj hipotezi može da posluži takozvani “slučaj Grenland”. Naime, ultrazvučnim sondažnim mjerenjima utvrđeno je da je Grenland džinovska santa leda, koja međusobno povezuje tri otoka, koji se vide i na karti Pirija Reisa! Znači li to da su naši preci boravili na Grenlandu prije više hiljada godina?! Ako jesu, onda Grenland nije uvijek bio pokriven ledom. Isti zaključak donijela je i francuska ekspedicija pod vodstvom Paul-Émilea Victora (1907–1995), koja je utvrdila da je kartografisanje najvećeg otoka na planeti izvršeno kada je na njemu vladala umjerena klima.

Mada zasnovana na paleontološkim dokazima, antropologija sadrži izvjesne postavke u čiju vjerodostojnost sumnja sve veći broj znanstvenika. Jedna od njih glasi da je ljudska civilizacija stara jedva desetak hiljada godina. Isključuje se mogućnost da su prije kultura o kojima imamo pisane dokaze postojale i neke druge, mnogo starije. Pri tome se prelazi preko činjenice da je naša planeta prolazila kroz ledena doba. Posljednje od njih završilo se prije otprilike 10.000 godina. Prije tog preovlađivala je topla klima, u kojoj su mogle cvjetati kulture, kao što su Atlantida, koje su uništene u nekoj katastrofi.

Naš kromanjonski predak možda je preživjeli izdanak takve jedne civilizacije. U prilog toj hipotezi govore razvijen mozak i visoko čelo Kromanjonca, ali i umjetnička ostavština koju je iza sebe ostavio u španjolskim i francuskim pećinama. Takođe nije isključeno da je on preuzeo nasljedne osobine neke ranije rase, baš kao što i mi danas nosimo njegove gene.