Dva oka u Dodikovoj glavi

Možda se poneko i iznenadio kada je lider HDZ-a BiH Dragan Čović, ponosno hvaleći svog velikog prijatelja i partnera Milorada Dodika, javno ustvrdio kako baš sva rješenja, koja su u posljednje više od tri decenije donijeli visoki predstavnici u Bosni i Hercegovini, treba poništiti. Duboko vjerujem da bi - kao i njegov sabrat, lider SNSD-a - krenuo unatrag, od primjene novih tehnologija na izborima. Kakvi su to, uostalom, izbori, kojima vlasnici naroda neće upravljati iz svojih veleljepnih vila? I nije Christian Schmidt, odlukom o skenerima i biometrijskoj identifikaciji, otkrio toplu vodu, što bi bio eufemizam za izborne krađe, on je ovom dvojcu i njihovom omiljenom trećem sabratu Bakiru Izetbegoviću, lideru SDA, uvalio šaku u oči: ne treba zaboraviti da su upravo nove izborne tehnologije u posljednjem združenom mandatu ovih domaćih sjevernokorejaca dospjele u državni Parlament u kome su - slijedeći upute svojih šefova - poslanici većine, dakle SDA, SNSD-a i HDZ-a, za nepunih pola sata apsolvirali tačku dnevnog reda rezolutnim odbijanjem! I onda neki visoki predstavnik naredi veću transparentnost i ukidanje mrtvih glasača. Pa zar iko sumnja da baš njega treba ukinuti i s njim i sve one ranije (odluke) - od tablica i pasoša, preko konstitutivnosti tri naroda na cijelom prostoru zemlje, do ovih praktičnih rješenja koja, recimo, zabranjuju neprikosnovenost Srđana Amidžića ili - još gore - obezbjeđuju pare za nesmetan rad Memorijalnog centra u Potočarima?

Da su Dodik i Čović dva oka u jednoj glavi - onoj iz Bakinaca - uopće nema sumnje, mada je, mora se priznati, svoju dugogodišnju bitku protiv države BiH mostarski vožd uspijevao voditi u rukavicama, k’o biva nije on baš za rasparčavanje zemlje, zadovoljio bi ga i obični, treći entitet. No, malo Dodik, a malo više Zdenko Lučić, kontrakandidat hadezeovki u čije ime Čović i nastupa i govori, potrgali su maske. Europeizma više nema ni u tragovima, Bruxelles pretendira da bude najomraženija vlastita imenica u HDZ-ovom vokabularu, a do septembra - ako stigne ferman iz Bakinaca - može prerasti i u ozbiljnog neprijatelja. I tu, zapravo, treba tražiti razloge Čovićeva skepticizma spram Rezolucije o boljem položaju Hrvata u našoj zemlji, usvojene u Saboru Hrvatske. Domovinskom pokretu i nekadašnjem velikom Jugoslovenu Draganu, kao i politikama koje vode prizivajući uskrsnuće Darija Kordića, sve je rekao dr. Ivo Komšić na stranicama ove novine, tužno je - najblaže rečeno - da je njegov tekst, nastao krajem prve dekade ovog stoljeća, danas živ da ne može biti življi i aktuelniji. U prilog toj činjenici valja podastrijeti i krunski argument Čovićevog lažnog europeizma, demonstriran u ovom mandatu: upravo je on, svojim daljinskim upravljačem na koji je prikačena predsjedateljica Vijeća ministara BiH Borjana Krišto, spriječio čitavu milijardu briselskih eura da stignu u našu zemlju. O kojoj količini para govorimo, dovoljno ilustrira Donald Trump, taj planetarno najpoznatiji Baja Patak: kada američki predsjednik najavljuje Južnu interkonekciju, on punih usta spomene milijardu dolara, koja s tim projektom treba stići u BiH. Njegovim zaslugama, milijarda dolara je danas znatno manja od milijarde eura, no jasno je k’o dan da su obje milijarde pod debelim upitnicima i to samo zato što dva oka ne mogu u svoje zjenice da ukalkuliraju dovoljno para?! Zato je pitanje svih pitanja: čemu tolika Izetbegovićeva ambicija da im bude trepavica? Koje to Bošnjake on privlači obećanim savezništvom sa dokazanim rušiteljima ove zemlje? Dodik i Čović idu - jasno je - na sve ili ništa, zašto im već sada obećava pomoći lider SDA, koliko god se unaprijed pravdao kako će njegova maskara biti Nermin Nikšić i čitav SDPBiH?

Na mostarskom događanju voždova, Čović nam je najavio postizborno rastezanje formiranja vlasti. Referirao se na prošla vremena i dao naslutiti kako će - ako on uđe u Predsjedništvo BiH kao Darjana Filipović - sa Željkom Dodik imati sve poluge da to i sprovede, a Bakir im je bonus. Zaboravio je, kao pragmatičan političar, sva ona obećanja koja mu je Izetbegović dao, pa se dan kasnije predomislio. Kako idu njihova šaputanja, neće biti iznenađenje ako Dragan konačno proba Fikrin burek, nema veze što je obajatio u zadnjih desetak godina, kada je skupa s Izetbegovićem ozvaničavao mandat bez mandata, dijeleći i vlast i Federaciju. Slično svojim pulenima obećava i Dodik, koji ne krije zadovoljstvo što je učestalim batinanjem istočnog dijela Republike Srpske navodno popravio svoj položaj u narodu?! A narod k’o narod, naučio da o milijardama odlučuju partijski šefovi, razvlači crkavice od plaća i penzija unaprijed kalkulirajući nagrade za izlazak na biračka mjesta. Ako zaboravimo Sjevernu Koreju i ne računamo Srbiju, teško je pronaći prostor na kojem se iza krinke demokracije krije veća razlika između onih što neprikosnoveno vladaju i onih koji za njih glasaju: naše velike, nacionalne vođe uživaju sve blagodeti šeikata, dok oni koji im poklanjaju povjerenje zauzvrat nemaju prava ni da budu bolesni, ovdašnje vlasti, naime, i od zdravstva kradu, još se u Boga zaklinjući.

Puno je onih koji imaju običaj reći da je Dayton kriv, jer nam tobože ne dozvoljava da živimo drugačije osim u strahu jedni od drugih. Što je notorna laž. Vidljiva golim okom: ovaj tekst nastaje u nedjelju, i ko god sumnja, može i sam otići u bilo koji tržni centar u Lukavici. Ljudi kupuju, pozdravljaju se, istina, s mnogo manje srdačnosti i poslovnih veza od onih koje imaju Dodik i Čović i koje s njima priželjkuje Izetbegović. Ali, ne boje se jedni drugih (i trećih). Čak razmjenjuju misli o skupoći. Pravi agresori na naše živote - naši domaći sjevernokorejci - u tim su razgovorima svi u pet deka. Da su i oni svjesni toga, možda i ponajbolje ilustrira agresija s kojom su krenuli na ljude - dok jedne podsjećaju da su im upravo oni dali posao, drugima prijete da će bez posla ostati (ako ih ne zaokruže). I spojeno, kao što su i navikli, Dodik bi kao da ponese RS u Srbiju, Bakir mu kao ne da, a Dragan je kao Hrvate već uveo u EU, jer imaju pasoš susjedne zemlje. U kojoj se - ako nisu Borjana Krišto - mogu i sami uvjeriti šta znače evropski fondovi i planovi rasta, koliko ljudi bolje žive kada poštuju odluke Bruxellesa. I mi bismo imali koji kilometar autoputa više da o Autocestama FBiH spojeno ne odlučuju Čović i Nikšić, ali o tome će svakako više podataka dati OLAF. U ovom času je puno važnije što i taj interes OLAF-a zorno ilustrira evropsku privrženost zakonima, sprečavanju korupcije i riješenosti da građanin EU bude transparentno informiran o parama iz svojih džepova. Naše su vođe domaće džepove poharali. Ali još nisu zadovoljni i što je važnije - svjesni su da će neki drugi partijski lideri - kad (i ako) dođu umjesto njih pustiti i domaće OLAF-e da rade svoj posao. Zar nije, uostalom, ovaj državni predah s trojkom umjesto SDA potpuno ogolio Dodika i razotkrio Čovića, u tom istom Bruxellesu? Zato njih dvojica danas sve snage bacaju na rat protiv visokih predstavnika i EU, računajući i na pomoć trepavica.