Zašto nekima smeta kultura sjećanja i istina o posljednjem ratu

Poprilično je iritantna odbojnost pojedinih ljudi prema kulturi sjećanja, i ne samo da je iritantna nego je i uporna, traje decenijama kako je rat završio. I razumio bih to da se radi o ljudima koji se bave običnim životom i nemaju vremena da se bave analizom dešavanja iz, sad već, solidno udaljene prošlosti. Čak i ne bi bila nervirajuća da se ti ljudi ne bave javnim poslom, a posao političara je da budu odgovorne javne ličnosti. Čemu mi ne svjedočimo otkad je demokratija navodno pokucala na vrata nas nezaboravljenih asova, odnosno republika/država nastalih raspadom jednopartijske Jugoslavije.

Zapadnjački uzor

Ljudi bi da budu nakvi progresivci, liberali po zapadnjačkom uzoru po ubrzanom kursu, a zemlja se bukvalno valja u siromaštvu, smeću, minama, i svakojakom siromaštvu duha, za šta stanovnici ove zemlje nisu krivi, nego je kriva ona riječ od tri slova koju ovi takozvani “naprednjaci” kriju u vlastitom jeziku kao zmija noga. Pored toga što po svaku cijenu žele biti zapadnjački napredni (što je zadnjih godina vrlo upitna konstrukcija, da ne kažem protivrječnost u predmetu, oksimoron), oni ispoljavaju i zadivljujuće visok nivo kulturrasizma. Kulturrasizam je to kada misliš da samo zato što si rođen u opštini Centar imaš pravo da budeš najpametniji čovjek na planeti, plus samim rođenjem si raja, svi drugi na planeti su papci. To je prvi znak provincijskog duha, a Sarajevo kao zborno misto (mjesto) svih naših provincija i samo po sebi onda mora biti najveća provincija, iako je ono, hajmo reći, veliki grad u okvirima bosanskohercegovačkog blata i gliba, civilizacijskog.

Kad se ovome pridoda i solidna količina ljudi iz srednje ili više srednje klase jugoslavenskog društva, koji su mahom anacionalni, što je sasvim uredu osjećaj pripadnosti, tj. nepripadnosti, sve dok to ne pređe u autošovinizam. I autošovinizam je OK ako ga upražnjavaš u svoja četiri zida, ili kao izraz nakvog bunta protiv vladavine nacija na ovim prostorima, sve dok ne obavljaš javnu funkciju, i kada ne budeš biran glasovima ljudi koji pripadaju većinskom narodu ove zemlje. Parazitiranje na glasovima naroda kojeg, zapravo, prezireš, nije ništa novo u političkoj teoriji i praksi; znan je odnos srednjovjekovnih kraljeva prema vlasitoj populaciji, a posebno totalitarnih vladara koji su ubijali svoje sunarodnjake iz čistog zadovoljstva i ljubavi prema njima.

Gadno je kad si autošovinista i izabran si glasovima naroda koji se izborio za opstanak i postojanje ove države; jedini razlog zašto Bosna i Hercegovina danas uopšte postoji jeste borba svih ljudi koji nisu imali rezevnu domovinu ni otadžbinu, a kičma te mase je bio isključivo jedan narod, onaj kojeg se gade autošovinisti koji na njemu parazitiraju.

Kako se gade naroda iz kojeg su im porijeklo, imena, prezimena, religija, tradicija, pjesma, ples, nošnja, poezija, memorija, bilo šta, tako se još snažnije gade toga da se bave kulturom sjećanja. To jest, rado bi se oni bavili kulturom nesjećanja, kako je ne tako davno jedan klovn ovdašnje političke scene, koji isto uspješno parazitira na nadi očajnih ljudi, izbacio latinsku/rimsku frazu o “zabrani/brisanju memorije” (damnatio memoriae). To je kad padneš u nemilost imperatora, koji te prvo ubije, a onda naredi da ti se ime i sva tvoja herojska djela dlijetom i čekićem ištemaju gdje god se nalaze. Tako sjećanje na tebe bude ištemano, tj. zabranjeno.

Tako je klovn, pehlivan ovdašnje političke scene, koji je promijenio nekoliko stranaka, da bi se vratio u domicilno agregatno stanje nezavisnog kandidata, htio da mi ovdje ištemamo vlastito sjećanje na rat i iskustvo u njemu. Da sebi zabranimo sjećanje na dane koji su doveli do toga da danas uopšte i imamo međunarodno priznatu državu. Klovn/pehlivan je takav, niti ima kakvo konzistentno mišljenje, niti mu je mišljenje utemeljeno na činjenicama, nego samo na nebulozama propalog umjetnika željnog lagodnog uhljebljenja.

Bavio sam se kulturom sjećanja godinama i znam šta to znači za ovo društvo, kakav je enorman posao koji jedino može voditi ka tome da novih ratova nikad više ne bude, a ne onako kako autošovinisti misle da je samo spominjanje riječi od tri slova okidač, koji će opet izazvati stari, dobri rat da se ukaže u punini svoje destrukcije.

Promišljao sam zlo i destrukciju u svojim književnim radovima na nivou koji nije dokučiv zarobljenim umovima, koji žele da kolektivno dokinu sjećanje na “nemile događaje”, da bi mogli “opet” biti “dobre komšije”. Iz njihove tačke gledanja jedino što smeta da ovo društvo napravi kosmički uzlet kako bi bilo “zapadnjački napredno” jeste sjećanje i priča o onoj riječi od tri slova. Doduše, nije ni Zapad više ideal kakav je bio jer su im se države odavno pretvorile u policijske, militantne tvorevine gdje se teror trenira na leđima slobodoumnih građana. To je ono što kao muhu na feces privlači i naše junake iz ove priče; oni tako očajno žele bit slobodoumni građani, ali pri tome su protiv građanske države i revnosno paktiraju sa ultradesničarima iz preostala dva naroda, koji se od milja zovu četnici i ustaše.

Junacima ovog našeg raštimanog doba najviše paše sjećanje na Drugi svjetski rat, busaju se kvazi-antifašizmom, a kopali rukama i nogama da u UO FTV-a bude izabran čovjek koji Bošnjake naziva “turcima”, Sarajevo mu je tamni vilajet, a i mrzi antifašiste iz dna duše. Tako su naši antifašisti završili u grčevitom ljubavnom, seksualnom zagrljaju sa ljudima koji se ponose ustaškom ulogom u Drugom svjetskom ratu, a presuđena Herceg-Bosna im je politički cilj u dnevnom životu.

Našim junacima paše kultura sjećanja ali na davni rat, dok na ovaj žele što prije da zaborave. Neće da može, rekli bi u Srbiji. Sve što guraš pod tepih kad-tad će izroniti u drugom i strašnijem obliku, kao što su izronili Osvetnici braće Lukić i slične postmoderne varijante četnika iz onog, davnog rata. Četnici iz našeg rata (gluho bilo kako privatiziram ovaj naš mali rat-o) bili su dosta apgrejdovana verzija onih starinskih četalja. Nisu svi imali brade, masne kosurine, ukrštene redenike na mješinama trbuha, naprotiv, naši četalji su bili uglađeni pisci, pjesnici, šekspirolozi, filozofi, univerzitetski emeritusi i slična intelektualna žgadija. To je bilo iz onog vremena kada smo svi bili “dobre komšije”, i vidi vraga kako se komšiluk odjednom pretvori u najgore moguće ratne zločince.

Čitam ovih dana omiljenu knjigu moga oca Seada “Kako izići iz XX stoljeća” Edgara Morina, koji je prije neki dan umro u 104. godini. Otac mi je sa oduševljenjem preporučio ovu knjigu, pa sam je ponio iz naše kućne biblioteke iz Krupe (nove biblioteke, jer je moja originalna nestala u vihoru dobrog komšiluka). Sad joj se opet vraćam, i na početku odmah Santayanin citat: “Oni koji se ne sjećaju iskustva osuđeni su da ga ponovo prožive.”

Edinovo sjećanje

Damnatio memoriae naših junaka je upravo to. Oni žele da se zlo vrati u gorem obliku, pošto tako opsesivno imaju kompleks manje vrijednosti zbog imena, prezimena i porijekla koje bi tako rado da zbace s grbače i postanu cijenjeni i progresivni kao zapadni Evropljani. A upravo su ti isti Evropljani gledali kako pripadnike naroda, kojeg se naši junaci odriču i gade, odvode u konclogore, siluju, ubijaju i bacaju u masovne grobnice. Zanimljivo bi bilo objasniti najtalentiranijem mladom njemačkom glumcu (našeg porijekla) Edinu Hasanoviću, kako bi on trebao zaboraviti sjećanje na oca koji je odvojen od njega i njegove mame i nikad ga Edin nije vidio, ni živa ni mrtva. Njegov otac je nestao zajedno sa 750 ostalih muškaraca iz Zvornika, većina tijela nisu nađena do današnjeg dana. Ko je čitao potresni Edinov status na Facebooku sve mu je jasno. Šta ćeš moja ti, Slavice, borba za vlast bila.

Bit kulture sjećanja jeste da se pronađu tijela mrtvih, da se oni dostojno sahrane i da se obilježava datum njihovog ubijanja. Da se zna ko ih je ubio, na koji način i zašto.

Ali, hajde to objasni ideolozima junaka našeg raštimanog doba. Modernim antifašistima koji se u ovom ratu nisu borili protiv fašizma “dobrih komšija”, nego cijeli rat nisu znali ko s brda puca na opkoljeni grad. Ako su i znali, slabo su znali.