U Iranu ni rat ni mir

Bliski istok ne izlazi iz zone usijanja. Sve govori da rat između SAD-a, Izraela, s jedne strane i Irana, s druge, nije završen, nego je samo privremeno zamrznut. Dok pregovaraju sa Teheranom, u Washingtonu prijete novim udarima ako, ako... U Teheranu odgovaraju najavama otvaranja novih frontova ako, ako... dok se iza kulisa vode pregovori koji više liče na kupovinu vremena, nego na istinsku diplomatiju. U takvoj atmosferi Trump ponovo igra svoju omiljenu ulogu – predsjednika koji demonstrira silu, a istovremeno ostavlja otvorena vrata za povlačenje. On je posljednjeg dana maja poslao Iranu revidiranu verziju predloženog mirovnog okvira koji sadrži strožije uslove, koji pojačavaju pritisak na Teheran da prihvati prekid vatre i okonča rat.

Amerikanci i Izraelci, prema brojnim informacijama koje su procurile, drže otvorenim pitanjem ograničeni vojni sukob. Dugo se drži priča o rušenju elektrana, mostova, komunikacija, možda čak i zauzimanje strateških terminala na otoku Hark ili pokušaj preuzimanja iranskog obogaćenog uranija. Ovo se garnira uz Trumpove najave uspjeha pregovora, pa zatim ponovo prijetnje... Cilj nije samo vojni nego psihološki slom Irana i iscrpljivanje države iznutra. Međutim, historija nas uči da velike sile često pogrešno procjenjuju narode koji su navikli na dugotrajna stradanja. Iran ipak nije Sadamov Irak, a ni Afganistan iz posljednjih godina američke okupacije. Iran je civilizacija sa snažnim osjećajem historijske misije i duboko ukorijenjenim otporom prema stranoj dominaciji. Nedavno sam pisao jednu analizu o tome kako su američki i izraelski pritisci gurnuli Teheran prema ubrzanju nuklearnog programa. Godinama je postojala fetva vrhovnog vođe Alija Khameneija protiv proizvodnje atomskog oružja, ali kada država živi pod stalnom prijetnjom bombardiranja, tada logika odvraćanja postaje jača od teoloških zabrana.

Nuklearna bomba Irana nije primarno prijetnja SAD-u. Geografija je neumoljiva. Atomska bomba je, prije svega, prijetnja Izraelu. Zato je pitanje iranskog nuklearnog programa u Washingtonu postalo gotovo opsesivno globalno pitanje, ali i važno pitanje unutrašnje politike. Uticaj proizraelskog lobija, posebno organizacija poput AIPAC, odavno je faktor američkog političkog odlučivanja. To nije teorija zavjere, nego politička realnost američkog sistema u kojem novac i lobiranje imaju ogromnu snagu. Amerikanci zato često više ne djeluju kao potpuno samostalni arbitar svojih interesa na Bliskom istoku. Trump je toga svjestan, ali je istovremeno i zarobljenik vlastitog karaktera. On teško prihvata poraz i stalno pokušava ostaviti utisak čovjeka koji kontrolira situaciju. Otuda njegove kontradiktorne izjave - danas prijeti udarima “za dva ili tri dana”, sutra govori da je odgodio operaciju jer želi dati šansu diplomatiji. U stvarnosti, Washington se nalazi u političkom ćorsokaku. Novi napad možda može proizvesti spektakularne slike razaranja, ali teško može slomiti Iran, i toga su postali svjesni u Teheranu. Svaki novi spoljni udar dodatno će homogenizirati iransko društvo, čak i među njegovim protivnicima. Vanjska prijetnja briše unutrašnje razlike. Ubijeni komandanti postali su simboli otpora, a čak i oni Iranci koji nisu skloni islamskom režimu u kriznim trenucima staju iza svoje države. Ovo je stara zakonitost historije - bombe često učvrste upravo one režime koje žele srušiti.

Posebno je zanimljiva iranska strategija oko Hormuškog moreuza. Teheran više ne govori samo vojnim jezikom nego i ekonomskim. Ideja da Iran upravlja prolazom kroz sistem osiguranja i pomorskih usluga pokazuje da Teheran razmišlja dugoročno. Hormuz nije samo geografska tačka nego arterija svjetske ekonomije. Ko kontrolira taj moreuz, drži dio globalnog energetskog krvotoka. Upravo zato nijedna velika sila ne može mirno gledati iransku dominaciju nad ovim prostorom. O tome svjedoči posljednja Trumova prijetnja Omanu da će ga dići u zrak ako se ta država ne bude “ponašala kako treba” nakon izvještaja o razgovorima između Irana i Omana o zajedničkom naplaćivanju prolaza brodovima kroz ovaj ključni plovni put, koji je praktično zatvoren od početka američko-izraelskog rata protiv Irana. SAD prijete svakome ko polaže pravo na moreuz, koji će, prema Trumpu, biti otvoren za sve, jer ga niko neće kontrolirati.

Ipak, postavlja se pitanje ‒ šta Amerika stvarno može dobiti novim ratom? Nakon triliona dolara potrošenih u Iraku i Afganistanu, nakon haotičnog povlačenja iz Kabula 2021. godine, američko društvo nema apetit za još jednu beskrajnu bliskoistočnu avanturu. Ako dođe do nove intervencije, ona će vjerovatno biti ograničena, ali ni tada neće promijeniti suštinu problema. Iran će ostati. Njegov nuklearni program vjerovatno će biti usporen, ali ne i uništen. A SAD će se ponovo suočiti s pitanjem - koliko dugo mogu održavati svoju dominaciju silom? Americi je jako stalo da vidi skoro finaliziranje dogovora, ali traži snažnije garancije za pitanja koja se odnose na iranski nuklearni materijal. U međuvremenu, arapski saveznici Washingtona pažljivo posmatraju razvoj događaja. Mnogi među njima javno podržavaju SAD, ali privatno strepe od regionalnog požara. Jer ako SAD jednom definitivno dignu sidro i napuste svoju opsesiju “islamskim Iranom”, tada će se otvoriti pitanje opstanka čitave mreže proameričkih režima na Bliskom istoku.

Na kraju, možda je najbolje posegnuti za Njegoševim stihom: “Boj ne bije svijetlo oružje, no boj bije srce u junaka”. Iran će vjerovatno morati pretrpjeti još udara, atentata, unutrašnjih izdaja i ekonomskog gušenja. Ali historija pokazuje da narodi koji vjeruju da se bore za vlastiti opstanak rijetko kapituliraju samo zbog razaranja. Zato se nad Bliskim istokom danas ne nadvija samo opasnost novog rata, jer ograničeni vojni sukobi nisu isključeni. Nad njim lebdi mnogo ozbiljnije pitanje – da li ulazimo u eru u kojoj velike sile više nemaju snagu da pobijede, ali imaju dovoljno moći da svijet drže u stalnom haosu.