"Vještice iz Salema" Olivera Frljića: Glas protiv općeg ludila

“Čini se da su neke stvari univerzalne. Kad su, naprimjer, nežidovi u Hitlerovoj Njemačkoj gledali kako kamionima odvoze njihove susjede Židove, ili kad su u sovjetskoj Ukrajini kulaci nestajali pred očima seljaka, uobičajena reakcija, čak i među onima koji nisu podupirali naciste i komuniste, bila je skrenuti pogled iz straha da te ne prepoznaju i osude.”

O nepojmljivom strahu

Tako piše koncem prošlog stoljeća u The New Yorkeru američki dramatičar Arthur Miller, jedan iz slavne trojke dramskih pisaca u toj zemlji – uz njega to su, naravno, Eugene O’Neill i Tennessee Williams – obrazlažući zašto je napisao komad “Vještice iz Salema”.

O tom nepojmljivom strahu da te ne prepoznaju, osude i isključe iz redova “svojih”, redatelj Oliver Frljić će uoči istoimene predstave, što ju je koncem prošlog tjedna postavio u Zagrebačkom kazalištu mladih, reći ovo:

“Ništa ne homogenizira tako učinkovito kao strah, a ništa ne pojednostavljuje složenu stvarnost kao jasno nacrtane linije između ‘nas’ i ‘njih’”.

Vještice u našoj uobrazilji/

Taj strah, ta nemoć čovjeka da se sukobi s moćnim silama općeg ludila koje postupno počinje vladati njim i svijetom oko njega, da nastoji prevladati tu nemoć i ostati nepokolebljiv na tragu istine, vlastite savjesti i otpora bezumlju, velika je tema Millerovog komada koju Frljić itekako dobro prepoznaje i kazališno istražuje.

No Miller će u spomenutom tekstu također naglasiti:

“Ispod tih propitivanja pravde drama priziva u misli smrtonosnu mješavinu zabranjene seksualnosti, straha od nadnaravnog i političke manipulacije, mješavinu koja i danas zvuči poznato”.

“Vještice iz Salema”, progon i smrtne presude u tom malom, provincijskom američkom gradiću u XVII stoljeću bez ikakvih dokaza i bez pravno valjane utemeljenosti, Arthur Miller (1915 – 2005) objavljuje 1953. godine – u to vrijeme pod nadzorom je Odbora za neameričke aktivnosti koji progoni komuniste i ljevičare pod budnom paskom Josepha McCarthyja – razdoblje je to masovne histerije u SAD-u, a “Vještice iz Salema” direktan su i izuzetno hrabar odgovor pisca na te progone i suđenja, zbog čega i sam ispašta.

Oliver Frljić (Travnik, 1976), kome politički teatar nikako nije nepoznanica, pa tako ni nebrojene optužbe i krivotvorenja kojima se nastoji minimalizirati i ocrniti njegov rad u teatru, prilazi Milleru s više strana:

“Puno više od teza o netoleranciji zanimali su me skriveni intenziteti Millerovog teksta, oni koji nisu vidljivi kada se ovaj tekst čita unutar uobičajenih interpretacijskih okvira... Naše ‘Vještice...’ namjerno izlaze iz jednoznačne prevodljivosti koju im je Miller namijenio. Njihovo označeno stalno se izmiče... U Hrvatskoj još od 1990-ih naovamo nema lovostaja kad su u pitanju političke vještice...”

Salem iz XVII vijeka – mjesto kojim vlada teokracija, dakle, gdje su vlast, moć i religija neodvojivi – i stvarnost u kojoj živimo, konkretno Hrvatska u trećem desetljeću XXI stoljeća, ono je što zanima Frljića i autore zagrebačkih “Vještica...”.

I u tomu se mudro i znalački služi metaforama, koje su, kako to ističe dramaturg Marin Lisjak (Zagreb, 1994), “...vrlo nezgodne jer se ne daju skučiti u povijesnu ilustraciju, nego se hoće zalijepiti za ovo danas. I odjednom se Salem baš ne može više držati na sigurnoj udaljenosti. Itekako nas se tiče. Ne kao škakljiva epizoda iz neke tamo povijesti nego kao princip. A onda se svašta pronađe i prepozna. Ima li ovo danas veze s tom puritanskom palankom? Ono urlanje kao obrana, ovo živčano huškanje i proizvodnja neprijatelja, pa te dogmatske klike koje glođu sve oko sebe ili onaj interes tobožnje javnosti...”

Olivera Frljića sarajevska pozorišna publika pamti sa 62. MESS-a, godine 2022, kada je za “Braću Karamazove” Dostojevskog nagrađen Zlatnim lovorovim vijencem za režiju.

Predstava "Vještice iz Salema"/

Uzaludni snovi

Nakon toga, ponovno odlazi van granica ovih kazališnih prostora, a vraća se u Beograd martovskom premijerom drame “Crno zlato” Dejana Dukovskog u Beogradskom dramskom pozorištu.

Crno zlato iz naslova je mak, koji se uzgaja u Makedoniji, dakle, Dukovskom bliska tema, i ovo je prvi njihov zajednički projekt u teatru.

“Predstava je to”, kako je analizira kazališna kritičarka Marina Milivojević Mađarev, “o našim uzaludnim snovima da će sa Zapada doći dobri anđeo sa gomilom para, da će nas on/ona izvući iz kloake u koju smo odavno upali i da će se balkanska nigdina pretvoriti u fensi rizort – potrošački san osiromašene srednje klase. Prikazujući nam težnju da ostvarimo san o materijalnoj sreći, Frljić nas tjera da se suočimo sa sopstvenim grijesima, propustima i slabostima...”

Upravo to Frljić radi i u Millerovim “Vješticama...” – naravno, okruženje i vrijeme radnje sasvim je promijenjeno, no ti grijesi koje nosimo u sebi, te vlastite slabosti i propusti koje smo učinili u životu, a koji odjednom dolaze na naplatu u sukobu s divljom, nezaustavljivom moći teokracije i nestajanjem bilo kakvog razumnog ponašanja, ono je što nosi predstavu svih 120 minuta izvedbe.

I u toj, na momente kaleidoskopskoj projekciji stvarnosti koju živimo, odabirući neka opće poznata mjesta društveno-političkog i kulturnog trenutka hrvatske zbilje, Frljić se suvereno kreće kroz najrazličitije teatarske postupke i žanrove – čas smo na pragu teatra apsurda, potom uronimo u show program ili fragmente mjuzikla, vratimo se socijalnoj drami, crnoj komediji, melodrami ili TV sapunici, ne zaobilazeći elemente groteske ili satirična sazvučja – sve je dozvoljeno, sve igra i sve se uklapa u takav pristup američkom klasiku.

Tu su prvo originalne replike iz drame – zloslutno zvuče rečenice poput:

“...Čudna su ovo vremena, gospodine. Nitko više ne može sumnjati da su se sile mraka okupile kako bi izvele monstruozan napad na ovo selo... Osvjedočio sam se na sudu da postoji mnogo zastrašujućih dokaza – Sotona je živ u Salemu!”

Ili:

“...Teologija je, gospodine, poput tvrđave – niti jedna pukotina u njoj ne može se smatrati malom!”

A odmah do njih skok u današnju Hrvatsku sa tvrdnjom kako se nastankom hrvatske države oko 100.000 komunista preobrazilo u vatrene pristaše stranke na vlasti – Hrvatske demokratske zajednice.

Izvedba na sceni Zagrebačkog kazališta mladih/

Prazno i u tami

U predstavi ćemo prisustvovati i saslušanjima Millera pred spomenutim Odborom zbog “neameričkih aktivnosti”, pozornicom će prodefilirati Marilyn Monroe i Simone Signoret, pozornica je, uglavnom, prazna i u tami, a povremeno će njome dominirati masivna skulptura Sotone (scenografija Igor Pauška, kiparski radovi Branimir Boban).

Oliver Frljić, uz režiju, potpisuje prijevod, adaptaciju i izbor glazbe, kostimografkinja je Belinda Radulović, a suradnica za scenski pokret Matea Bilosnić.

Vrlo discipliniran i atmosferi i ideji predstave predan glumački ansambl predvodi mlada Nikolina Prkačin u roli Abigail, lukave manipulantice čijim iskazima o plesu vještica i ortaštvu sa Sotonom sve, zapravo, počinje – uz nju, kao gostujuća glumica, igra Linda Begonja, potom Hrvojka Begović, Petra Svrtan, a kroz više muških likova vode nas Ugo Korani, Dado Čosić, Adrian Pezdirc, Milivoj Beader i Ivan Jurković.

Novo čitanje američkog dramskog klasika koje nas odvodi u američku provinciju XVII stoljeća kako bi progovorilo o nama samima, strahovima sa kojima se danas susrećemo, vješticama u našoj uobrazilji.