ČITANJE (U)SEBI: Životi koji su mogli biti naši

”Lažna sjećanja”, Goran Bogunović, Durieux, 2025.

Pitanje sjećanja, toga šta ostaje u međukomorama naših misli, kako se sjećamo, da li sjećanje uopše postoji, šta je sadašnji, šta prošli, a šta budući trenutak, kategorije su koje se književnošću neprestano nastoje dosegnuti. Sve ono što je prošlo, već sljedeći momenat samo je refleksija onoga što je bilo, nešto nejasno, neuhvatljivo, rekonstrukcija kojoj pribjegavamo kako bismo uspostavili bilo kakav kontinuitet onoga što jesmo. Ako uopšte jesmo, ako možemo biti.

U arhivama sjećanja

I tu jeste ona možda suštinska snaga književnosti, njena sposobnost da oživljava svjetove, kako one koji su bili, tako i one koji nikada neće biti mogući, zakrivljujući vremenski liniju, poigravajući se sa njom, odbijajući pristati na to da je samo jedna linearna postavka protoka moguća. Dakle, književnost nam nudi mogućnost da iz sveopšteg vremena izdvajamo različite kompozicije, koje će pokušati uhvatiti istinski napon onoga što se taloži u arhivama našeg sjećanja. To ne znači da ona treba davati bilo kakve konačne odgovore, pretendovati na definicije ili teorijske koncepte, već da može različitim formalnim oblicima sačuvati neki trenutak od vječnog zaborava. Ali i ta je tvrdnja već sama po sebi konstrukcija, jer i zaborav je jednako nedokaziv. Otuda se putem jezika, iz tog procjepa svjetova, nastoji iznova stvoriti jedna struktura sa snagom uvjerljivosti da nas izmjesti iz ubitačne kolotečine prezenta. Bar na trenutak.

Upravo na tim osnovama, dojma sam, nalazi se težište pjesničke knjige “Lažna sjećanja” autora Gorana Bogunovića. Već u samom naslovu jasno su određene koordinate onoga što nas očekuje. I to se potvrđuje već u stihovima koji se nalaze u prologu knjige: uostalom/vjerojatnost da nakon prošlog trenutka/slijedi baš ovaj sad/nevjerojatno je malena/; Sva ta zbrka sjećanja i vremena, nemogućnost da se jasno odredi granica onoga što smo zaista doživjeli i onoga što smo usvojili kroz priče drugih, pretvara se u stalnu potragu za vlastitim prostornim i vremenskim određenjem. Bogunović, pak, ne piše refleksivnu filozofsku poeziju, njegova knjiga je postavljena sa vrlo jasnim koncepcijskim okvirom istraživanja. Ali je ovo moje insistiranje na kategoriji vremena, sjećanja i zaborava, ono što mi se čini presudnim u razumijevanju ove poezije. Bogunović ne pribjegava metafizičkom meditiranju nad svojim temama. Naprotiv, on ih razvija kroz precizno postavljenu strukturu ove knjige, koja je od početka do kraja uokvirena, reklo bi se narativno zaokružena. Lirski subjekt ovdje progovara glasom dječaka koji se sa distancom svoje odraslosti vraća u konkretan trenutak djetinjstva. Onaj koji je prouzročio bol. Iz te početne tačke dalje se raslojava cijeli spektar emocija i značenja.

Autor nas tokom ovog rukopisa vodi kroz sterilni prostor bolnice iz koje se, kroz treće lice jednine, progovara iz perspektive djeteta koje spoznaje vlastito tijelo kroz okvir bola. Ta sužena optika u kojoj se, kroz jedno traumatično iskustvo, spoznaje vlasito bivanje, otvara prostor za poniranja u strahove, ono ko sam ja, zašto jesam, zapitanost nad vlastitim bićem u magnovenju. Činjenica da se ovdje progovara licem djeteta daje cijelom ovom rukopisu svojevrsnu melanholičnu puninu, koja jednostavnim izrazom, kratkim rezovima, nastoji jednim nevinim pogledom ocrtati obzore krhkosti ljudske egzistencije. Sve ono što uznemiruje. Ono što dječak može obuhvatiti nije predimenzionirano, Bogunović pažljivo gradi ovaj lirski glas, postižući da se iz same atmosfere koju njegovi stihovi proizvode sagleda i širi kontekst odrastanja u jednom razdoblju. Time se osamdesete godine u Jugoslaviji, kroz nekoliko suptilnih referenci, naznačuju kao uslovno vrijeme radnje.

Balansirajući između onoga što dijete može pojmiti i naknadne spoznaje odraslog čovjeka ovaj pjesnik otvara, s posebnim naglaskom na pomenuto treće lice, autentičan rakurs za svoju poeziju. U stihovima pjesme “Ekskohleirati” vidimo taj početni razvoj lirskog subjekta: šok soba/tako se zove mjesto/na kojem se nalazi/čista i prazna/stvara posebnu vrstu jeke/kratku i gustu, kao u praznomu stanu/jeke koja se spaja s mirisom dezinficijensa/; šok soba/ponavlja u sebi/šok soba, još samo malo/pa će ga premjestiti/mama i tata moći će/ostajati duže (…) Da bismo u pjesmi “Trenutak” došli do složenijeg spleta emocija, koji naznačava sam proces razvoja pjesničkog glasa (…): tada se vrijeme usporava/pokušava ga ubrzati/bez uspjeha, sve do trenutka posjeta/koji proleti/vrijeme onda ponovo stane/lomi ga večera u osamnaest/pa lijekovi u dvadeset i dva sata/; goli zidovi nemaju milosti/navikava se, usporava/nikada budan, ali nikada zapravo ni ne spava/dan se u polusnu pretvori u trenutak/manje-više isti kao ovaj trenutak sad/i ovaj sad/;

Ti pokušaji da se sada iz kriptomnezijskih pukotina kristališe sjećanje koje neprestano izmiče svakom uobličenju, proizvode efekat konstantne nestalnosti. Jer, vratimo se sada samom naslovu knjige, svako sjećanje, poručuje nam Bogunović, jeste samo po sebi lažno. Sve što u jednom trenutku prođe već se odijelilo od nas, stoga postoji jedino kao odjek koji se utisnuo u tijelo. Bolnički dani lirskog subjekta u knjizi postaju tako provodnik putem kojeg se kroz bol vraća ono vrijeme koje je prošlo. U njemu se sabiraju zapravo sva moguća vremena, sva sjećanja, svi snovi, pomiješani u jedinstven okvir, putem kojeg nas ovaj pjesnik dovodi u stanje permanentne izglobljenosti.

Taj dojam da kao čitalac možete doslovno osjetiti te sobe iz kojih lirski glas ove knjige progovara, prateći njegova stanja, ostavlja utisak univerzalne refleksije života kao takvog. Cijeli je niz onih prvotnih dilema djeteta, koje kasnije postaju temelj našeg jastva, na uvjerljiv način izložen duž ove knjige. Goran Bogunović nepretenciozno koristi jezik, dosežući u jednostavnosti zamahe koji nam se tiho uvuku pod kožu, stvarajući zaumna treperenja i duboke odjeke. U pjesmi “Mogli su biti naši” postignut je ton koji pokazuje da je posrijedi pjesnik sa zrelim i promišljenim izrazom, koji svojom blagošću unosi po neku zraku topline u opštu hladnoću svega oko nas: upoznao je samo jedan svemir/ali to nikako ne može biti sve/jer, kao i sva bića/i svi svemiri/moraju biti povezani/; tuguje za bezbrojnim svjetovima/koje je zaboravio, za svim/očevima i majkama, braćom i sestrama/koje je imao ili ih još uvijek ima/ali negdje drugdje, gdje ne može do njih/sjećanja postoje, u to je siguran/jer svakoga jutra dok se budi/osjeti kako mu bježe/; negdje mora biti zdrav, može trčati/i nositi broj sedam/ali to je samo nogomet/i ne bi se mijenjao za zdravoga sebe/koji bi se rodio nekomu drugom/; tko zna kakvi bi bili ti drugi/ali nedostaju mu/nedostaje mu sve/što je prisutno uvijek/i nalazi se svuda/životi koji su mogli biti njegovi/životi koji su mogli biti naši/.

Autentičan mikrokosmos

Ono što je u prethodnoj pjesmi dosegnuto, svoju potpunu ostvarenost dobija u pjesmi “Građevine”, čime se dojmljivo zaokružuje jedan autentično ispjevan mikrokosmos: ljudi će se pretvoriti u kompost/ili pepeo, ali i nakon njih/lijepe građevine stajat će i dalje/laž koja ih je stvorila/polako mutira, razara sebe/pretvara se u druge laži/a ponekad, slučajnošću, čak i u istine/;u bolničkom krevetu, daleko od svega/želi razmišljati o tome/koliko će vremena proći dok se fontane/ne pretvore u ruševine/u lokve koje naposljetku presuše/koliko vremena treba da betonske ploče popucaju/izvitopere se tako da rasjedi/poprime oblik kontinentalnih ploča/da ih prekriju mahovina i humus/zdrobi voda koja se u njihovim šupljinama/pretvara u led/iz asfalta će rasti jablani/korijenje će napraviti reljef na pločniku/sve dok ostaci pločnika ne budu zbrisani/sve dok ostaci ostataka ne budu zbrisani/sve dok na kraju svaki trag ne nestane/i ostane samo prašina/; kako će izgledati povratak prirode:/korijenje koje diže pločice u našoj ugodnoj kupaonici/svaka kuća mala šuma/močvara se širi iz zahrđalih cijevi/život buja/život u kojem nema ljudi/vječno se vraća/ali nije dovoljno brz/ostaje pustinja/ako je to prava riječ za ono što ostaje/nada se da ostaje pustinja/jer to mu pomaže da zamisli sfingu/vojnika koji joj je raznio nos/vjetar i vodu i zračenje i korijenje/Sunce dok se pretvara u crvenog diva/crvenog diva kako se pretvara u bijelog patuljka/i nešto što će doći nakon toga/nešto što ne može mjeriti sobom/ali nikako mu nije svejedno/;

Goran Bogunović pokazao nam je knjigom “Lažna sjećanja” kako se poezija može pisati na odmjeren način, sa punom pažnjom na imanentnu atmosferu samog izraza, gradirajući intenzitet emotivnog polja tako da se ono u dodiru sa čitaocem nenametljivo odražava na naše biće. A pitanja bivanja, toga gdje smo, te kako jesmo ako jesmo, poticajno nas usmjeravaju da se preispitujemo i tražimo svuda gdje je to moguće.