O filmu "Faces of Death": Algoritmi vole smrt

”Algorithm loves remakes. People love remakes. If it is a remake, well, you can get away with murder.”

“Faces of Death” (2026)

Postoji nešto zanimljivo i sigurno simptomatično u načinu na koji se “Faces of Death” (1978) danas vratio u javni prostor, ne samo zato što je riječ o jednom od najzloglasnijih naslova eksploatacijskog filma nego i zato što njegovo ponovno pojavljivanje djeluje kao simptom naše epohe koja je, možda prvi put nakon osamdesetih i VHS trenda, ponovo razvila opsesiju slikama stvarnog nasilja.

Naviknuti na nasilje

Originalni “Faces of Death” (kasnije objavljen kao “The Original Faces of Death”), koji je režirao John Alan Schwartz, nastao je u specifičnom istorijskom trenutku: u Americi nakon Vijetnamskog rata, nakon televizijskih prenosa smrti i nasilja, ali i u vremenu kada je granica između onoga što se smije, a šta ne smije prikazivati još uvijek bila donekle jasna. Ostavljajući po strani pitanje cenzure, Schwartzov film je djelovao toliko šokantno da je gotovo nužno završio kao zabranjen i ozloglašen naslov. Za razliku od klasičnih horor-filmova, ovdje nije bilo upitno to kako se strah konstruisao i izazivao, nego ideja da kamera može zabilježiti smrt i prikazati je bez bilo kakvog moralnog odmaka. Dvije godine kasnije, Ruggero Deodato snimiće “Cannibal Holocaust” (1980), film zasnovan na sličnom principu zamagljivanja granice između dokumentarnog i insceniranog nasilja, što je takođe izazvalo cenzorske kontroverze i zabrane.

Faces of Death/

Gledalac u takvim formatima (“found footage” i “mondo”) više nije tek pasivni posmatrač, nego postaje saučesnik onoga što gleda. Upravo zbog toga Schwartz i ostali toliko insistiraju na tome da je riječ o dokumentarcu, u prvi plan stavljajući ozbiljni, uvjerljivi naratorski glas i montažu koja imitira televizijske reportaže. U tom smislu je ovaj film s kraja sedamdesetih veoma rano potcrtao nešto što će digitalna kultura kasnije pretvoriti u gotovo normalizovano stanje: ne postoji sadržaj koji je previše morbidan ukoliko može privući našu pažnju.

Stoga istoimeni reboot može biti zanimljiviji od puke nostalgije za VHS brutalnostima. Reditelj Daniel Goldhaber i scenaristkinja Isa Mazzei zajedno prave novi “Faces of Death” koji ne funkcioniše na istom principu kao original jer je internet u međuvremenu radikalizovao sve ono što je John Alan Schwartz tada tek naslućivao. Njihov film prati Margot (Barbie Ferreira) koja radi u kompaniji za kontrolu online sadržaja i dane provodi uklanjajući snimke ubistava, samoubistava, nesreća i raznog ritualnog nasilja koje algoritmi svakodnevno izbacuju na površinu digitalnog prostora. Njena svakodnevica je automatizovana i gotovo mehanička: klik odobri, ukloni, prijavi, sakrij. Ona nasilje posmatra kao tehničku anomaliju, kao podatak koji treba ukloniti prije nego što postane vidljiv nama korisnicima. Ta se rutina narušava onog trenutka kada se pojavi niz snimaka koji rekonstruišu najpoznatije scene iz originalnog “Faces of Death”. U početku sve djeluje kao još jedna iteracija internetske subkulture opsjednute VHS estetikom zabranjenog sadržaja, ali Margot postepeno počinje da sumnja: da li su posrijedi lažni videosnimci ili ipak nešto drugo. Da li se iza njih krije nešto što ponovo propituje granicu između insceniranog i stvarnog, ili je sama ta granica već potpuno izgubila smisao?

Goldhaber i Mazzei ne rade remake u klasičnom smislu, nego pokušavaju rekonstruisati samu logiku gledanja takvog sadržaja danas. Umjesto klasične horor-logike u kojoj protagonist postepeno otkriva nešto skriveno i zlokobno, ovdje se užas već nalazi unutar dobro poznatog algoritma. Glavna junakinja je svakodnevno izložena brutalnostima, do mjere u kojoj postepeno prestaje razlikovati stvarnost od njenih imitacija. I dok je original igrao na logiku zabrane i skandala, novi film se nalazi u našem prostoru u kojem zabrana ili cenzura više ne proizvodi nikakav efekt jer je naša navika nadjačala svaku vrstu otklona.

U drugoj se polovini – skoro pa tipičnoj za rasplet ovakve radnje – film uglavnom oslanja na poznatije obrasce psihološkog trilera, pa se tada pojavljuju i ograničenja, proizašla iz prilično plošno napisanih likova, niza tipično hororskih, često iracionalnih odluka, nepotrebnih upadanja u očigledno opasne situacije i ponašanja koje postoje prvenstveno zato da bi film mogao nastaviti graditi napetost. “Faces of Death” se tu udaljava od vlastite, mnogo zanimljivije ideje o digitalnoj neosjetljivosti našeg doba i vraća poznatim obrascima žanra, ali treba priznati da pojedine scene uspijevaju da vrate osjećaj nelagode kroz odličan prikaz potjere i nasilja, bez stilizacije i bez viška efekta – sve je krvavo u onoj mjeri u kojoj treba biti.

Faces of Death/Brian Roedel

Brian Roedel/

Naša iluzija sigurnosti

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka publika se još pitala da li je ono što gleda možda stvarno i upravo je ta sumnja tada proizvela šok: mogućnost da granica između istine i fikcije više nije stabilna. Gledaoci nisu bili uznemireni samo prizorima smrti nego idejom da kamera možda zaista bilježi nešto što nikada nije smjelo postati predmetom zabave. Tada je postojala jasna pretpostavka da postoje prizori koji mogu uticati na društvo u cjelini i da prikazivanje ekstremnih brutalnosti na ekranu ne smije biti široko dostupno. Danas to više gotovo i nije pitanje. Sa razvojem interneta i sve agresivnijim uplivom umjetne inteligencije u svakodnevni život, problem i pitanje autentičnosti postalo je gotovo sekundarno, a užas ništa drugo do lako probavljiva zabava. Deepfakeovi, algoritamski generisani sadržaj potpuno su urušili ideju dokaza kao nečega što nam sa sigurnošću može potvrditi stvarnost i ostavili jedno zabrinjavajuće pitanje: zašto nas prikazi različitih brutalnosti ne iznenađuju i ne osjećamo da je pogrešno gledati ih u ovoj mjeri i u javnom prostoru?

Zato je odluka da protagonistkinja novog “Faces of Death” bude moderatorka online sadržaja odličan izbor. Ona je figura našeg vremena, osoba čiji je posao da svakodnevno filtrira nasilje, uklanja ono koje prelazi granice kako bismo mi, koji pohodimo taj prostor, mogli zadržati iluziju sigurnosti i normalnosti. Što nas dalje vodi do paradoksa digitalnog svijeta jer nasilje klikom nije magično nestalo, samo je premješteno u druge prostore koji održavaju površinu interneta podnošljivom za korisnike. Stigli smo do situacije u kojoj mnogi ne zaziru od scena eksplicitnog užasa, u kojem se pojavila i ta strašna mogućnost da smo već odavno vidjeli toliko toga da više ne možemo i ne znamo reagovati na pravi način. Stoga, novi “Faces of Death”, iako je riječ o prosječnom filmu, ipak ima dovoljno šarma i dozu hororu neophodne nelagode i opasnosti da ga učini sasvim solidnim gledateljskim iskustvom.