Murphyjev zakon i domaće primjene

Kada se, u četvrtak, okonča dvodnevno druženje Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini, važnija od imena budućeg visokog predstavnika u našoj zemlji bit će odluka o njegovim ovlastima. Ako PIC zaključi da šef OHR-a treba biti pregovarač, bez mogućnosti da djeluje kao zaštitnik Dejtonskog mirovnog sporazuma, onda je posve svejedno hoće li ostati na obali Miljacke ili preseliti u briselske hodnike, kako priželjkuje Dragan Čović, zakleti europejac, koji je prije više od godinu zakočio baš svaku stopu evropskog puta ove zemlje, zabranjujući svojoj ispostavi u Vijeću ministara BiH čak i poštivanje zakona, jer propisi nisu po volji njegovom dugogodišnjem ruskom partneru iz Laktaša. Bez ovlasti, OHR nema smisla, upozorio je i bivši ambasador Sjedinjenih Država u našoj zemlji Michael Murphy, pa bi države okupljene u PIC-u morale osmisliti drugu vjerodostojnu strategiju za zaštitu Bosne i Hercegovine od onih koji je nastoje ugroziti ili uništiti. Jer isključivo oslanjanje na evropski put naprosto nije dovoljno, uvjeren je Murphy, koji je i sam dovoljno puta svjedočio časnim pionirskim zakletvama o napretku BiH i svojim očima gledao kako zakon njegovog slavnog prezimenjaka važi ovdje - sve što može poći naopako, u BiH će vlasti pogurati u tom pravcu. A u međuvremenu je - ne samo Milorad Dodik već i njegov prekodrinski saučesnik u stvaranju srpsko-ruskog sveta Aleksandar Vučić - upravo u Evropi prepoznao najnovijeg najvećeg neprijatelja, što i BiH i cijeli Balkan dovodi u prilično rizičnu poziciju, zbog čega Murphyjeva poruka PIC-u dobija na snazi.

No, pravu težinu joj daje Murphyjeva biografija, njegovih 30 godina provedenih u službi spoljne politike SAD-a, najvećim dijelom fokusiranih upravo na krizne dijelove svijeta, a naročito ovaj naš. Zapravo, ako se izuzmu London i NATO, Murphy je karijeru proveo na prostorima gdje su se sudarali američki i ruski interesi, a u Jugoistočnoj Evropi je apsolvirao sve antizapadne metode kojima su pribjegavali domaći neprijatelji i njihovi ino-prijatelji, od Bugarske, preko Kosova do dva mandata u Sarajevu. U ovom posljednjem, ambasadorskom, u grijehe mu se ubraja insistiranje na Južnoj interkonekciji, onoj istoj koja je danas među prioritetnim projektima Trumpove administracije, koju je više no otvoreno upozorio na lošu trgovinu s Dodikom. Za skidanje sankcija - koliko god se kitili proaktivnošću - SAD su dobile standardnu prevaru, onog časa kada je OFAC obrisao gazdu Republike Srpske i njegovu elitnu družinu s crnih lista, Mile se vratio staroj raboti, prijetnjama miru, otcjepljenjem, secesijom i prkošenjem svemu što se zakonom i propisima zove. Nije pominjao desetine, neki kažu i stotine miliona uloženih u američke lobističke kuće čiji je zadatak da aktuelnu postavu State Departmenta uvjeravaju kako je Dayton mrtav i prevaziđen, nije se u svojim objavama osvrnuo ni na MAGA druženje u Banjoj Luci, gdje su tvrdi i dobro plaćeni desničari elaborirali bezbjednost Evrope, a njihovi Gold predvodnici popravljali odnose “SAD-a i RS-a”. A i što bi, valjda je i sam Michael Flynn, penzionisani američki general i nekadašnji Trumpov savjetnik za nacionalnu bezbjednost, shvatio koliko mu bridi obraz od šamarčine klijenta koji je na njegov pomno tempirani skup okasnio zbog prečih dužnosti, raportiranja Kremlju. Stigao je Milorad navodno da ga isprati, možda je štogod i zapjevao, no niko nije naivan da povjeruje kako je i za jotu izmakao iz čvrstog zagrljaja Moskve. Zna on odlično da s Rusijom nema piši-briši politike, naređenje je izvršenje po cijenu života.

No, Murphy jeste upro prst u Dodika, bez dileme ga prozivajući zbog ambicija da se Bosna i Hercegovina raspadne, ukazujući i na njegovo zagovaranje stvaranja oružanih entitetskih snaga, ne ostajući dužan ni njegovim etnonacionalističkim partnerima, jednom koji sve glasnije zagovara treći entitet i drugom koji mu daje podršku megakantonima. Da, zaista je lider HDZ-a javno rekao kako je treći entitet službeni zahtjev njegove partije i uopće nema sumnje da će, kako kampanja bude odmicala, sve češće za njim posezati, naročito u situaciji u kojoj je njegova neprikosnovena prinudna uprava nad Hrvatima u BiH pod ozbiljnim upitnikom. Zdenko Lučić, kandidat hrvatske oporbene petorke, Čovića je skinuo s neupitnog trona, natjerao ga da kandidatkinju HDZ-a za članicu Predsjedništva države sam diskvalificira kao vlastitu lokicu, a njemu - onako uzgred - podastro listu pitanja na koja očito zna odgovore i od kojih se - kako god to zvučalo - najbezazlenijim doima ono o izboru između biskupa Franje Komarice i lidera SNSD-a, u kome je crkvenog velikodostojnika u režiji predsjednika HNS-a porazio Dodik. Da i lider SDA koketira sa dvojcem zagrizlim u teritorijalni integritet BiH, ambasadorima u Sarajevu nije morao reći Murphy, njima se Bakir Izetbegović sam hvali dobrim konekcijama sa starim i provjerenim neprijateljima, a njegova desna i lijeva ruka o tom obavještavaju i širu javnost, da bi djelima potvrdili predsjedničke besjede. Halid Genjac je javno, predajući liste SDA CIK-u, stao rame uz rame protivnika Christiana Schmidta, zabrinut za primjenu novih tehnologija na oktobarskim izborima, demonstrirajući čuvenu partijsku politiku na dva kolosijeka - jednom koji tobože braneći Bošnjake cementira dno dokazanih spojenih posuda i drugim koji onda stranka garnira saopćenjem kako OHR treba BiH. No, gensek je Izetbegoviću tek lijeva ruka, desnom tvrdi federalni pazar. Zato njegov visoki predstavnik Haris Zahiragić ne prestaje srljati na Murphyja, sve demantirajući samog sebe. Zato iz dana u dan slušamo kako nije rekao to što je rekao, ustvari, nije mislio to što je rekao, već je mislio ono što nije rekao, a što su oni koji su čuli šta je rekao pogrešno shvatili. A ni Nino Raspudić, saborski zastupnik u Hrvatskoj, kome je ađutant bračnog para ponudio javno da njih dvojica dogovore preustroj naše države, velikodušno mu dajući megakanton, nije se upecao, ostajući pri svojim ocjenama Bosne i Hercegovine kao podijeljenog društva i nefunkcionalne države u kojoj su tri entiteta realnost, a Bošnjaci prevaranti. Ne svi, što bi rekao Dodik (a ponovio Nino), ima i rijetkih izuzetaka.

Nije, zapravo, novost da bošnjačke i bosanske partije nemaju konsenzus niti minimum strategije, trojka se jeste okupila - uprkos svojim međusobnim razlikama - na više evropskim nego euroatlantskim integracijama, praveći ustupak koalicijskim partnerima HDZ-u i SNSD-u. Ispostavilo se da Čović nije htio, a Dodik ni smio ni želio, obojica (ispravno) procjenjujući da svaka kašičica evropskih integracija predstavlja odron lične i partijske vlasti i prijeti lavinom koja se može sručiti na komercijalnu stranu patriotizma, u decenijama vlasti pretvorenu u nepopisanu pokretnu i nepokretnu imovinu diljem Balkana, a i šire. SDA je - sa svoje strane - mandat potrošila u optužbe kako je upravo trojka izdala zemlju, jer je uklonila briselske klipove, Bosnu i Hercegovinu trasirala kao prozapadnu državu, čiji je cilj vladavina prava i jednakosti svih ljudi pred zakonom, odričući se politike bogom datih elita za koje nikakve obaveze ne važe, ali imaju moć da u naše ime trguju sa svim vrijednostima, završavajući pritom samo svoje poslove u zemlji i svijetu. Trojka, nažalost, nije promijenila unutarnju dinamiku BiH, imala je i svoje petokolonaše opijene slavom i parama, ali jeste (barem) poskidala maske prijetvornim politikantima koji se bogate u ime naroda, a zauzvrat prosipaju mrvice života i gomile međusobnog straha, sve dogovarajući se kako će njima biti bolje, samo dok je nama svima sve lošije. U takvim uvjetima, ova zemlja zaista treba OHR u punom kapacitetu ili - što bi rekao Murphy - neku drugu strategiju koja će nas sačuvati, dodala bih, od još većih razaranja. I visokog predstavnika koji će imati podršku PIC-a da djeluje kada je neophodno, ko god to bio. Da je evropski put dovoljan, uostalom, neko bi čuo Luigia Sorecu i njegova upozorenja o Planu rasta za Zapadni Balkan.