Priča o Palestincu i Izraelcu koji su tugu pretvorili u borbu za mir

Naslov ovog teksta je naslov knjige – bolji nisam našla. Knjigu su četveroručno napisali Aziz Abu Sarah (1980) i Maoz Inon (1975), a podnaslov je “Putovanje pomirenja u Svetu zemlju”. Izašla je 16. aprila 2026. na engleskom i francuskom. Bode oči da je jedan autor Arapin, a drugi Židov. Zahvaljujući ovom poduhvatu, primljeni su kod pape Lava, oktobra 2025. Alijansa za mir na Srednjem istoku je tim povodom objavila članak pod naslovom: “Papa Lav XIV primio je Aziza Abu Saraha i Maoza Inona u Vatikanu, pozivajući međunarodnu zajednicu da da prioritet izgradnji mira”. The New York Times je objavio članak sa naslovom “Mogu li ovi turistički vodiči, izraleski i palestinski, naći zajednički teren?”, jer Aziz Abu Sarah i Maoz Inon jesu turistički vodiči.

Zagrljeni s papom

Palestinac i Izraelac su bili sa papom Franjom još 2024, na manifestaciji Arena mira u Veroni, kad ih je Franjo ohrabrio da svoje živote i u budućnosti posvećuju izgradnji mostova mira. A Vatican News je prenio fotografiju Aziza Abu Saraha i Maoza Inona – zagrljenih na podijumu skupa sa papom.

Ništa ne upućuje Aziza i Maoza da budu prijatelji. Azizov brat je podlegao posljedicama torture u izraelskom zatvoru. Roditelje Maoza je Hamas ubio 7. oktobra 2023. Kad je Aziz saznao da je Maoz izgubio roditelje u napadu Hamasa, poslao mu je izraze sućuti. “Bio je sa mnom i mojom familijom u tom užasnom trenutku. Pružio mi je ruku, koja me je spasila od utapanja u ocean tuge”, prisjeća se Izraelac. Od tada rade zajedno. Uspostavili su neprofitnu međunarodnu organizaciju InterAct International, koja promiče održivost, obrazovanje i međukulturalne veze za postizanje palestinsko-izraelskog mira.

Maoz je povodom izlaska knjige naglasio da je ponosan, da želi gledati Aziza u oči i reći mu: “Hvala, Azize. Izgubio sam roditelje 7. oktobra, izgubio sam prijatelje iz djetinjstva, ljude koje sam poznavao cijelog života, ali stekao sam tebe, za brata.” Aziz je izjavio: “Obojica smo izgubili roditelje. Kad se to dogodilo Maozu, nisam mislio na njega kao na drugog, nego na ljudsko biće, koje je izgubilo roditelje. Razumijem taj gubitak. Najviše me je iznenadilo, kad sam poslao poruku Maozu, da mi je odmah odgovorio. On je prvi Izraelac koji je otišao na TV i rekao: ‘Ne žalim samo za mojim roditeljima, nego plačem i za djecom Gaze. Žalim zbog razaranja, nema rješenja kroz osvetu.’ Suosjećanje sa drugima nedostaje u našem dijelu svijeta. Maoz je pokazao izvanrednu empatiju i zato sam mu zahvalan. To nam je omogućilo ne samo da budemo prijatelji, nego braća.”

Aziz i Maoz u Jaffi/Screenschot

Aziz je imao 10 godina kad je izgubio brata. Trebalo je 8 godina da savlada i prevaziđe muku i mržnju. Aziz primjećuje: “Maozu je trebalo samo nekoliko dana. Na to treba misliti: gubimo vrijeme u ubijanjima i razaranjima, u ratovima u Gazi, u Izraelu, u Iranu – to nas neće nikuda odvesti. Neće nas dovesti do mira. Maoz je to odmah shvatio.”

Rečenica iz knjige koja se ureže: “Kad si u pustinji treba ti voda, kad si u ratu treba ti mir.” Maoz je poveo Aziza u Jerusalim. Prepješačili su skupa grad za kojeg se kaže da “kristalizira sve ljutnje i sve mržnje”, i navodi: “Shvatili smo da mi, Palestinci i Izraelci, muslimani, kršćani i Židovi, imamo toliko zajedničkih stvari, pozdrav na arapskom i na hebrejskom, selam i šalom, i priče koje se pripovijedaju u našim kućama su doslovno iste: vidjeli smo da je naša budućnost zajednička. Zato smo u knjizi napisali da je Jerusalim grad mira i naša budućnost. Zato moramo graditi budućnost na zajedničkim vrijednostima jednakosti, bratstva i priznavanja. Trebamo liječiti jedni druge, da steknemo mir i sigurnost. Za sve nas i svakog među nama.”

Aziz i Maoz

U knjizi su opisane i tenzije, kojima su prisustvovali, kad su u njihovim zajednicama uočili da su Aziz i Maoz prijatelji. Aziz prenosi da njegova zajednica razumije šta poduzima, ali pritisci postoje. “Palestinski narod proživljava neizrecivu tragediju, Maoz i ja se zajedno borimo protiv okupacije i destrukcije Gaze. Razlika između nas je ona koja postoji između ljudi koji vjeruju u pravdu i jednakost, i onih koji ne vjeruju. Ne vjerujem u razliku između Arapina i Izraelca. Važno je da ljudi prestanu umirati i ginuti. Naš cilj je da dobijemo živote. Uvijek postoji kraj sukoba. Zašto ne bi prestao danas?”

Maoz je prenio da je živio do 30. godine, a nikada nije sreo Palestinca. “Odrastao sam i obrazovao se u kibucu pored Gaze i cijeli život živio kao izraelski Židov. Nisam znao kakva je razlika između našeg praznika i ramazana. Kad sam proputovao svijetom, shvatio sam da cijelog života posojim unutar zidova: fizičkog zida na 200m od kuće mojih roditelja, gdje su i stradali, i zidova neznanja. Kad postoji neznanje, postoji strah. Kad ima strah, stvori se mržnja. Zbog mržnje možemo počiniti grozomorne stvari. Najhrabrije i najvažnije je pogledati drugog u oči i naučiti iz njegove patnje i njegovih gubitaka. Nismo primorani složiti se, ali moramo znati da postoji i druga istina, koja živi pored nas. I da i ona mora živjeti u miru i sigurnosti.”

Aziz i Maoz u knjizi pozivaju na putovanje kroz Svetu zemlju, na otkrivanje mitske, političke i intimne povijesti koje povezuju Palestince i Izraelce, taman onoliko koliko ih dijele. Veza Palestinca iz Betanije, blizu Jerusalima, i Izraelca, rodom iz kibuca Nir Am, koji je na granici za Gazom, rođena je iz tuge. Ovo partnerstvo je odvelo dvojicu ljudi diljem svijeta da pozovu na kraj nasilja i na mir odmah. Njihova knjiga prati putovanje kroz Svetu zemlju u osam etapa. Koncept je radikalan, u zemlji gdje se podjela uzima zdravo za gotovo: zajedno su prešli fizičke i psihološke barijere, od granice sa Gazom do Galileje, od luke Haifa/Jaffa do doline Jordana, i prepričali su kako im je put otvorio oči. Obojica dolaze iz poduzetničkih sredina u turizmu.

Kod pape Franje

Aziz je koutemeljitelj MejdiToursa, agencije za odgovorna putovanja, koja nudi različite perspektive, a kao istraživač National Geographica radio je na pomirenjima u 60 zemalja. Prethodno je bio direktor Centra za svjetske religije, diplomaciju i rješavanje sukoba Sveučilišta George Mason. Autor je knjige “Prelazak granica: Vodič za putnike za svjetski mir”. Kraljevski islamski centar za strateške studije u Jordanu proglasio ga je jednim od najutjecajnijih muslimana u svijetu.

Maoz je izraelski poduzetnik, koji je osmislio nekoliko turističkih inicijativa u Izraelu i na Bliskom istoku, uključujući Jesus Trail, Fauzi Azar Inn i brandove Abraham Hostel and Tour. Nakon ubojstva roditelja postao je glas za mir između Izraelaca i Palestinaca u međunarodnim medijima.

Prenosim njihovu poruku, koju je objavio Vatican News: “Mi smo Palestinac i Izraelac, a rat i nasilje su pokopali članove naših obitelji. Znamo njegovu cijenu i njegovu nepodnošljivu težinu. Znamo tišinu žalosti, bol odsutnosti i pustoš koje nasilje ostavlja za sobom. Zato danas dižemo glas da molimo za mir i da nedvosmisleno kažemo da se ratovi moraju stati.

Eskalacija rata između Irana i Izraela, zajedno sa sve većim brojem žrtava i razaranja u Gazi, prijeti ne samo ljudima naše regije, nego i savjesti cijelog čovječanstva. Toliko nevinih ljudi i obitelji je uhvaćeno u oluju koju nisu birali. I pored toga, ljudi na vlasti i dalje biraju rat. Nasilje nije znak snage, nego neuspjeh mašte i morala vođstva. Rat je odluka koju donose oni kojima je ponestalo mudrosti i suosjećanja. Rat odražava nesposobnost i propast morala. Liderima koji i dalje podstiču iluziju da bombe donose sigurnost, ili da dominacija stvara mir, ne treba povjeriti oblikovanje naše budućnosti. Zato kažemo da postoji alternativa: mi smo živi dokaz. Znamo da je naša budućnost isprepletena i da nam nije suđeno da zauvijek budemo neprijatelji. Drugačiji put nije samo moguć, nego je i jedini moralan.

Lijepo je biti turistkinja u Palestini

U toku prošle godine upoznali smo brojne Irance, koji su se pridružili našem angažmanu za mir. To su obični ljudi, poput nas, koji žude za prestankom nasilja. Kako se rat u posljednje vrijeme pojačava, primili smo mnoštvo poruka od Iranaca iz Europe, SAD-a i Irana. Mole da se zaustavi ciklus uništavanja. Njihovi glasovi su jasni: ne žele rat. Duboko smo uvjereni da narod Izraela, Palestine i Irana, nije definiran nasiljem. Naše zajednice imaju bogatu povijest, otpornost i kreativnost. Danas tu kreativnost proždiru sukobi. Zamislite šta bismo mogli izgraditi, kakvu ljepotu bismo mogli ponuditi svijetu, kad bismo svoju energiju preusmjerili u mir. Sada je vrijeme da se pobunimo. Svi koji vjerujemo u pravdu, jednakost i dostojanstvo, moramo se uzdići iz ruševinā koje je ostavio politički promašaj. Moramo se uzdići u duhu naših zajedničkih vjerskih tradicija – židovske, kršćanske, islamske – koje uče o svetosti života i nužnosti mira. Svi sveti dokumenti su jasni: ‘Blago mirotvorcima, jer će se sinovima Božjim zvati.’ Svi smo pozvani biti takva djeca. Naša vjera nije oružje. Ona je most. Mora nas ujediniti, a ne razdvojiti.

Onima koji su daleko od rata, bilo u Italiji, Europi, Latinskoj Americi ili negdje drugo, rat se može učiniti dalekim. Ali, to je opasna iluzija. Kao što nas je Martin Luther King Jr. podsjetio: ‘Nepravda bilo gdje je prijetnja pravdi svugdje’, rat se nikada ne može obuzdati. Njegovi plamenovi preskaču granice, povlačeći svijet sve bliže katastrofi. Tako se svijet i prije spoticao o rat.

Već vidimo znakove upozorenja. Od Indije i Pakistana do Sjeverne Koreje, od Gaze do Sudana i Jemena, od Ukrajine i Rusije do DR Konga. Svaki novi sukob nas približava rubu. Neki vjeruju da će više rata spriječiti da se dogodi najgore. Ali povijest nas uči suprotno. Svaki rat čini mir krhkijim. Svaki rat nas približava nuklearnom uništenju. Zato vjerujemo u potpuno nuklearno razoružavanje. Ne samo za Iran ili Izrael, već za sve nacije. Ne postoji moralno opravdanje da bilo koja zemlja posjeduje oružje sposobno uništiti život na zemlji.

“Mir je naša budućnost”,
francusko izdanje

Patnje su svaki dan sve gore. Gaza se uništava. Zapadna obala je suočena sa nezapamćenim nasiljem. Izraelske i iranske obitelji žive pod stalnom prijetnjom projektila i zračnih napada. Ovaj rat ne izolira – on povezuje. Povezuje tugu sa tugom, smrt sa smrću. Vjerujemo da umjesto toga možemo povezati nadu sa nadom i čovječnost sa čovječnošću.

Ljuti smo i bojimo se. Naš bijes i bol su snažni poput nuklearne sile i tu moć bi bilo lako upotrijebiti za uništenje. Ali, odlučili smo je pretvoriti u svjetlost. Naš bijes, strah i tugu usmjeravamo u nešto sveto: u diplomaciju, ozdravljenje i mir. Nismo neutralni. Nismo neovisne žrtve. Mi smo svjedoci. Mi smo oni koji smo preživjeli. Govorimo sada, jer tačno znamo šta rat donosi. A rat nikada nije trajni mir.

Ali znamo i još nešto drugo: uvijek imamo slobodu i moć da djelujemo. Možemo tražiti osvetu ili prihvatiti pomirenje. Možemo slijediti logiku oružja ili logiku diplomacije. Možemo ostati zatočenici povijesti ili oblikovati novu budućnost.

Danas govorimo kao ljudi od vjere. Ne zato što nas vjera oslobađa odgovornosti. Već zato što ju zahtijeva. Istinska vjera nije pasivna. Ona djeluje, i gradi. Ona štiti život.”

Oprost i prijateljstvo

U knjizi “Mir je naša budućnost” čitatelj, u Jerusalimu, Nazaretu, na Zapadnoj obali i brdima iznad Gaze, otkriva dva naroda koja gube nadu i novu stvarnost, zasjenjenu aktualnim događajima: hiljade Palestinaca i Izraelaca žele živjeti zajedno, u miru, kao što su njihovi preci živjeli stoljećima prije njih. I kako se putovanje odvija, otkriva se ne samo da je pomirenje moguće, nego da je neizbježno.

Irski pisac Colum McCain (1965), autor knjige “Apeirogon”, koji živi u New Yorku, gdje predaje kreativno pisanje, smatra da nam “ova knjiga lomi srce, ali ga i iscjeljuje”. McCain kao da je insider: njegova nagrađena knjiga “Apeirogon” (2020) se temelji na istinitoj priči, koja govori o izraelsko-palestinskom sukobu i naporima da dvojica očeva, Palestinac i Izraelac, postignu pomirenje, a u sukobu su, svaki, izgubili kćerku. Njegov naslov - naziv složenog geometrijskog oblika - i struktura romana, podijeljena na 1.001 fragment, poziva čitatelja da na izraelsko-palestinski sukob gleda otvorenog uma, prihvatajući njegovu složenost.

Ofer Bronchtein (1957, Beer-Sheva-18. maj 2026, Paris) je bio francusko-izraelski aktivist, odan svom izraleskom narodu i rodnoj zemlji, ali jednako zaljubljen u palestinski narod, čiju je patnju dijelio. U vrijeme pregovora u Oslu bio je savjetnik premijera Yitzaka Rabina, uvjeren da će Palestinci i Izraelci mir postići političkim sredstvima. Čuvena je njegova izjava: “Ne vjerujem u Svetu zemlju. Za mene je samo život svet.” U aprilu 2025. prenio je Le Mondeu kako je doživio dramatičan preokret, dok je kao mladić služio vojni rok u Izraelu. Na granici sa palestinskim teritorijama, policajac, zadužen za autobus, zaustavio ga je kako bi provjerio putnike. Bilo je 5 sati ujutro i hladno. “U autobusu je bio stariji čovjek sa kćerkom, imao je mali zavežljaj i sendvič. Ne znam šta je spopalo policajca, ali je zahtijevao da se stariji čovjek, koji je tada mogao biti moj djed, skine pred kćerkom i svim ostalima. Vidio sam muku i poniženje…” U svojstvu neslužbenog savjetnika predsjednika Macrona u vrijeme priznanja Palestine, septembra 2025, Bronchtein je zagovarao rješenje sa dvije države.

Englesko izdanje

“Odlučio sam da svaki put kad mogu, zamolim za oprost sve Palestince, nevine, koji su pali u ovom ratu. Ja sam Židov i Izraelac, a ja ih molim za oprost, jer nisu trebali umrijeti u ovom ratu.” To nije bilo samo kajanje, nego odlučnost da traži oprost u ime države kojom nije rukovodio, nadajući se da će državnici preuzeti i nastaviti. “Mir između Izraelaca i Palestinaca će nastupiti kad bude dovoljno hrabrih i dovoljno jakih lidera da zamole za oprost. Ima stravičnih nepravdi koje su Izraelci počinili Palestincima i ima groznih stvari koje su Palestinci učinili, i teško su oprostive, ali će trebati oprostiti jedni drugima.”

Zapadnonjemački kancelar je decembra 1970. u Varšavi obišao spomenik žrtvama geta. Bio je antinacista i nije bio kriv za Hitlerove zločine, ali je u ime svoje zemlje kleknuo pred sjenama Židova iz varšavskog geta. Tri godine poslije, Brandt se poklonio Memorijalu Holokausta u Jerusalimu. Bez toga ništa nije bilo moguće. Ključni momenat, posvećenost kancelara Brandta, naveo je Goldu Meir, izraelsku premijerku od 1969. do 1974. da izgovori da mladim Nijemcima mora biti oprošteno za prošlost, a da dvije zemlje moraju nastaviti tkati konstruktivne odnose. Oprost je omogućio prijateljstvo i bliskost Izraela i nove Njemačke.

Papa Ivan Pavao II je na svečanoj misi 12. marta 2000. ponizno tražio oprost za sve grijehe koje su počinili članovi institucije Crkve tokom stoljećā. Papa je obišao i Jerusalim, da uputi molitvu za oprost, vjersko nasilje, napade na ljudska prava… Demarš Ivana Pavla II nastavio je i papa Franjo, koji se izvinio zbog odgovornosti Crkve u odnosu prema Indijancima Sjeverne Amerike.

Neposredno pred smrt, posljednji predsjednik “bijele Južnoafričke Republike” De Klerk (1936-2021), izjavio je: “Bez zadrške, molim oprost za bol, muku, poniženje i zlo koje je apartheid prouzročio pripadnicima crnačkih i indijanskih zajednica JAR-a.”

JAR je već bila promijenjena: Nelson Mandela izašao iz zatvora, postao je predsjednik države i odlučio se, da bi izbjegao građanski rat, na amnestiju. Formirana je komisija koja je popisala sve zločine, i kad ih je imenovala i artikulirala, sve ih je amnestirala. Komisiju je vodio nadbiskup Desmond Tutu (1931-2021), koji je cijeli život zagovarao oprost. “Bez oprosta, ako se usredsredimo na osvetu, potonućemo u zaborav.”

Desmond Tutu je, kažu, bio istovremeno ozbiljan i veseo čovjek, kao i Ofer Bronchtein, koji je zagovarao uzajamni oprost Izraela i Palestine, odbijao prihvatiti rat, i onda i nestanak. Aziz Abu Sarah i Maoz Inon vjeruju da je mir zajednička budućnost Palestine i Izraela: “Naš narod se ne dijeli na Izraelce i Palestince, nego na one koji vjeruju u mir, one koji ne vjeruju i one koji još ne vjeruju.”

“Ova knjiga je čekić u vašim rukama”, navode autori. “Oprost nije zaborav, a mir počinje priznavanjem patnje drugih.” Ta se dinamika odražava u njihovoj borbi u odbijanju skrivanja istine. Posjetili su Yad Vashem, spomenik Holokaustu u Jerusalimu, i ispražnjena palestinska sela od 1948. Ali nema znaka jednakosti: postoje samo ljudi koji pate, pojedinci koji umiru i obitelji koje ostaju zatočene svojom tugom.

Književni kritičar Libérationa je napisao: “Ova će knjiga nesumnjivo biti optužena za naivnost. Neki će u njoj vidjeti način kako diskreditirati borbu za palestinsko oslobođenje, a drugi - poguban oblik antisemitizma. To je razina javne debate 2026: dok i najizoliraniji djelići svijeta osjećaju geopolitičke preokrete koje nameću najmoćnije nacije, kako vjerovati u mukotrpan rad koji je vjera u bolji svijet? Maoz Inon ima spreman odgovor: Zidovi ne štite, bombe ne donose tišinu, rat ne donosi sigurnost. Oni koji vjeruju u takvu vrstu retorike – oni su naivčine.”