Od Krasa do Trsta

Zujale su pčelice, pjevale su ptičice, ruža kao u cvjećari, a mirisom se najviše nameću Damaščanke. I ne samo da mirišu, to su one ruže od kojih se pravi slatko, kod nas poznati đulbešećer, a može i sok.

Čega sve nema u vrtu Jožeta i Vanje?! I maslina i jabuka i luk i salata, a baška niže mali vinograd. U cvjetnom carstvu ističe se lavanda, Jože ju je iz Provanse donio na Kras i od tada i taj cvijet miriše ne samo u vrtu mojih domaćina nego u cijelom selu.

Kad se shvatilo, ili bolje prihvatilo da azbestne vreće koje su iz bijelog svijeta stizale i u Sloveniju sadrže puno više štete negoli koristi, ugasili su se i fabrika i kamenolom. Jože je otišao u ranu penziju, biće to nešto kao društvena odšteta za otrovane ljude. A ako ga je nešto spasilo, a jeste, jer od tada je prošlo više od 30 godina, onda su to priroda i aktivnosti koji su odredili njegov život. Putovanja, smučanje, vrt... nedokazani, ali vjerovatni eliksiri. Joža sa osamdeset dvije izgleda kao krepak gorštak. Snažan, vitalan, okretan.

Vanja ima bogatu biblioteku i strastan je čitalac. I inače, umjetnost je njena opsesija: i knjige i film i slike i muzika. A Joža je opet prirodnjak i puno manje priča od Vanje.

On je već bio u vrtu kad se Vanja pojavila u kuhinji. Bližilo se podne i Vanja mi je, nudeći, a potom spremajući kafu, rekla:

“On uvijek ustaje puno ranije od mene. A svako jutro on meni donese kafu u krevet, dok još nisam ni ustala. Ovo neću reći pred tvojom ženom, hahaha...”

Nije se teško zaljubiti u Kras. I zbog prirode i zbog dobrodušnih, vedrih ljudi koji ga nastanjuju. Nisam bio puno puta, ali kad god sam, iznenadila me dobrota i toplina... Recimo, a o njemu sam pisao, kolega Robert Škrlj. O njemu sam pričao i svojim domaćinima, Vanji i Jožetu, a oni se itekako sjećaju njegovog imena, jer su bili vjerni čitaoci Primorskih novic u kojima je Robert radio.

Kad mi je brat izašao iz rata, a na putu prema svojoj ženi i djetetu koji su bili u Italiji, dospio do Slovenije, trebala mi je pomoć. Bez dokumenata preći slovenačko-talijansku granicu. Obratio sam se Robertu, prije toga možda smo dva ili tri puta pili kafu, dakle, površno poznanstvo.

“Hajde, dođite do Kopra, pa ćemo se dalje snalaziti”, rekao mi je Robert.

I onda, zamislite, uzeo službeni auto, putni nalog, kao idemo obići zapuštenu vojničku karaulu s čijeg si krova vidio jasno obližnja talijanska granična sela... Odvezli se do karaule, onda Robert dao upute Džemi (moj brat) kako kroz šumu i zaraslu stazu doći do talijanske strane, a mi se redovno preko graničnog prelaza zaputili da ga čekamo kad pređe. Pa Džeme nema i nema, mi autom gore-dolje, Robert se znoji od straha i nervoze, jer strani auto oko granice ni tamo ni ovamo, dovoljno je da se neko odluči i pozove karabinjere, propade akcija, a i ko zna šta bi dalje bilo. Ali, sreća je htjela da se Džemo konačno pojavi, na um mi pao vic o Crnogorcu i Bosancu koji kao trče maraton pa šta će biti? Crnogorac odustao, a Bosanac zalutao. Tako je i moj Džemo lutao i pet-šest stotina metara prevalio za puni sat vremena.

Ali, rekoh, sve se dobro završilo i kad smo ga sretno i sretni ukrcali na voz za Milano, vraćamo se, a Robert briše zaostali znoj sa čela i kaže:

“E, veliko djelo smo napravili. Sad smo zaslužili jedan dobar ručak, hajde, ja častim!”

Heeej, on toliko rizikovao i još hoće da časti.

Umro je ubrzo, mlad. Srce. Zvao sam redakciju, tamo poznavao još jednog kolegu, Saša Dravinac se zove. Ispričao mu ovu priču i kažem, hajde da se sjetimo Roberta, organizujemo kakvo veče njemu u pomen.

“Mi baš to planiramo i onda bi dobrodošla i ta priča”, rekao mi Saša.

Ali, nikad još ništa.

Zaborav je uglavnom izgleda jači od pamćenja. Jedino ovako, ja kako znam i mogu pomenem tog dobrog čovjeka.

A ne baš istim putem, ali prema Trstu, uputili smo se oko podne, izgrlivši se sa našim domaćinima. Prema prelazu Fernetiči, pa nizbrdo do Trsta. Koliko sam se samo puta tim putem spuštao. U trenu mi se učinilo kao da silazimo niz Bjelave, Vratnik ili Bistrik, kao što se rukavci sarajevskih ulica spuštaju prema centru grada, tako isto dođosmo do gradske ravnice. Ima još sličnosti, stara gradska arhitektura nosi pečat iz austrougarskog doba koje se smatra zlatnim periodom tršćanske luke. Zatim, gužva i tjeskoba za automobile koji samo što jedan na drugom ne stoje. E, trgovi su nešto drugačiji, a i more čini najveću razliku između mog Sarajeva i njihovog Trsta.

Ne pamtim ja to pomenuto doba tršćanskog blagostanja, bilo i davno prošlo, pamtim ono drugo, kad je Trst bio najposjećeniji šoping-centar za nas Jugoslovene. Cvjetala trgovina, pijaca do pijace, butici, robne kuće... cijeli grad kao velika trgovina. A onda prođe i to doba. Ono što smo tražili i zbog čega smo nekad išli u Trst došlo kod nas. Trst u nekom trenutku kao da je umro.

Ali, ali s gradovima zna biti kao s modom. Sad jedno, sad drugo. Pa mi kaže moja druga Azra, u Trstu se našla i snašla kao novinar i pisac, a šta sve nije uz to radila: “Sad je ovdje procvjetao turizam. Vidiš, većina ovih zgrada (pokazuje mi okolinu) jednostavno je pretvorena u hotele.”

I grad opet živi, bruji kao da se, jeste, ponovo rodio.

Tako to zna biti sa gradovima. Kao s porodicama.

Žilavije, sretnije prežive razna vremena, a neke nestanu, budu i izbrisane kao da ih nikad nije bilo. Pa je li tako?