Zemlja zmajeva i megagradova, putovanje kroz hiljadu lica Kine

Ko nikada nije boravio u Kini, niti proučavao njenu prošlost, teško može i zamisliti bogatu kulturno-povijesnu ostavštinu i čudesni mitološki svijet u kome odrastaju savremeni Kinezi. Sa panteonom bogova i boginja, koji se broji na hiljade, Kina ima jednu od najbogatijih i najsloženijih religioznih tradicija na svijetu. Dok tri glavne religije Kine – budizam, taoizam i konfučijanizam – imaju svoje jedinstvene panteone, postoji i veliki broj narodnih religija, koje obožavaju bezbroj lokalnih i nacionalnih božanstava. Istovremeno, nijedna zemlja na svijetu nije bogatija fascinantnim mitološkim stvorenjima, zmajevima i čudovištima, koja su igrali važnu ulogu u tradicionalnim vjerovanjima i folkloru zemlje, oplemenjujući likovnu umjetnost, književnost i muziku.

S takvim nasljeđem teško je spoznati dušu zemlje o kojoj danas s puno nade, spletom dramatičnih ratnih okolnosti u Ukrajini i na Bliskom istoku, govori cijeli svijet. U Kini sam boravio desetak puta i ovo je pokušaj da osvijetlim postojbinu legendarnog Cara od Žada, vrhovnog boga u kineskoj mitologiji.

PRVA SLIKA: Postoji jedna ulica u Shanghaiu s drvovoredima topolinih krošnji. Zove se Vang Tsu, a u njoj prizemna kuća s brojem 106, u koju se ulazi tiho, na prstima. Kuća je napravljena u starinskom kineskom stilu, od crvenih opeka, preko kojih su kineski neimari oslikali egzotične mitološke ukrase. U kući postoji cijeli splet uskih hodnika kroz koje jedino turistički vodiči znaju put prema sobi kojom dominira ogromni sto od izrezbarenog trešnjevog drveta, a oko stola 12 neudobnih okruglih i bez naslonjača drvenih stolica. Na stolu su čajnik i 12 porculanskih šolja za čaj. Djeluju kao da su osobe, koje su iz njih pile čaj od jasmina, netom napustile ovo kultno mjesto, označivši epohu nove kineske historije koja još traje u nešto izmijenjenijem ruhu.

U ovoj kući, prije 105 godina, tačnije u julu 1921. godine, održan je povijesni osnivački kongres Komunističke partije Kine, a među 12 predstavnika komunističkih grupa iz Hunana, Vuhana, Cantona, Pekinga… kongresu je prisustvovao i nepoznati 28-godišnji učitelj Mao Zedong (1893–1976). Tog dana zasijano je sjeme crvenog cvijeta, koji će najmnogoljudniju zemlju na svijetu, dijeljenu i haranu minulih stoljeća, potkradanu i pljačkanu, oplemeniti mirisima maja i proletarijata. Ideja diktature proleterijata iščupaće Kinu iz kolonijalnih okova i odvesti u novo vrijeme, koje je Shanghaju donijelo epitet grada s najbržim ekonomskim rastom u svijetu.

U ovom gradu na rijeci Huangpu, stotinjak kilometara od Istočnog kineskog mora, strancima je najmanje poznata ulica Vang Tsu. Oni i danas pokušavaju da otkri­ju neki mirni kutak iz vremena prije 1949. godine, ka­da je Shanghaj bio ono što nikada nijedan grad neće bi­ti - grad egzotične ljubavi, opijuma, kocke, prevare i brzog bogaćenja; neizvjesne avantu­re i istočnjačkog grijeha - grad podijeljen teritorijalnim koncesi­jama, rasparčan među strancima iz Eu­rope - raj i pakao istovremeno. To je onaj grad iz nezaboravnog filma “Posljednji vlak iz Shanghaja”, koji je palio maštu čak i onima kojima su avanture posljednja stvar u živo­tu. To je grad čije je boje i mirise dočara­vala izazovnim šapatom Marlene Dietrich (1901-1992), tiho pjevušeći Zovu me Shanghaj-Lili. Ali, u avgustu 1949. tešku bambusovu zavjesu zauvijek je spustila Crvena armija. Ostala su sjećanja da i danas rasplamsavaju maštu svjetskih vagabunda. Tako su snovi jednog kineskog vizionara u ulici Vang Tsu postali stvarnost.

NOVA VREMENA: Davno su zaboravljeni glad, nemaština, spržena zemlja i poplave

DRUGA SLIKA: Vijest je stigla s juga Kine - poplave u provinciji Guangdong ugrozile desetine miliona stanovnika koji žive uz obale sliva rijeke Xi Juang. Dok letim prema Cantonu, udaljenom 2000 km od Pekinga, doznajem da je prekinut svaki saobraćaj i da se stanovništvo snabdijeva iz vazduha. Katastrofa je vidljiva iz zraka: od zaliva Tachan i luke Vampo, pa sve do Hongkonga, poplave se spojile s vodama Južnokineskog mora! U poplavama su nestale obale, potonula sela i gradovi. Mrtve niko i ne broji!

U historiji Kine ovakve poplave su neraskidivi dio života pored plahih rijeka: “U dvadeset trećoj godini Tao Kuanga, Jang Ce dosegla nebo i zbrisala Sun-ford...” - govore stari citati o pomahnitaloj rijeci. “Zmija otrovnica” - tako su je nazvali kineski seljaci nakon poplava 1876/79. godine, kada je odnijela više od 13 miliona života! Ali, Jang Ce nije mirovala ni u 20. stoljeću. U periodu od 1920. do 1937. godine gotovo sve kineske rijeke više od 70 puta su orgijale i pustošile nanoseći ogromne štete. Najtragičnija je bila 1931, kada je Jang Ce odnijela tri miliona ljudskih života. Ostalo je zabilježeno da je poplavila 180.000 četvornih kilometara - površinu veću od Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Slovenije zajedno! Kronike kažu da je 51 dan na tom području voda bila duboka blizu tri metra!

Poplave su u prošlosti nanosile velike štete kineskoj poljoprivredi. Ali, ta vremena su već odavno prošla. Sve su rijeke zauzdane, a nebrojne irigacione mreže naprosto su preporodile seoska domaćinstva. “Bogat seljak, bogata Kina!” – davno je rekao Veliki Mao.

NIKO KAO SHANGHAJ: Ekonomski razvoj koji ni državni statističari ne mogu pratiti

TREĆA SLIKA: Hotel Tung Fang je podignut pored modernog zabavnog parka. U parku se igraju djeca koju su doveli tihi i skromni roditelji. Preko ulice je glavna zgrada, jednospratnica, duga poput moderne barake. Tvornica radi dijelove za bicikle i zapošljava nekoliko hiljada radnika u jednostavnim plavim bluzama. Sa svih strana, hotel Tung Fang posmatra skromna kineska radnička klasa, koja i ne pokušava da zaviri u njegove raskošne odaje. To i ne bi bilo čudno da hotel pripada kineskom društvu. Ali, ne, on je vlasništvo Honkonžanina, koji u Kini ima lanac svojih hotela, koji ničim ne podsjećaju na skromne hotele u kakvim sam odsjedao za svojih putovanja. Od ulaza do zadnjeg sprata odiše luksuzom, koji Kinezima mami nejasna sjećanja na 1948, kada je Canton i priobalni dio Kine djelovao poput zlatne žice za bjelosvjetske muljatore, trgovce opijumom i avanturiste različitih formata. Zakon je tada bio u rukama bogate vladajuće kaste ili potkupljivih stranaca.

Hotel Tuna Fang, zapravo, djeluje kao čarolija kojoj nije ovdje mjesto. Četiri blještava ulaza sa livrejisanom poslugom na četiri strane. Pred njima iz auta izlaze gospoda u smokinzima i dame sa krznima od hermelina, prebačenim preko obnaženih ramena. U hotel dolaze probrani gosti, umjetnici i sportisti, ali i ozbiljni poslovni ljudi, vlasnici najuspješnih honkoških kompanija, koji svake godine posjećuju najstariji kineski sajam. Tokom cijelog dana sobe blješte u svjetlu. Opremljene su najmodernijom elektronskom opremom, muzički setovima, frižiderima, ićem i pićem. Neka se nađe prefinjenim gostima. Sobe su sa podnim grijanjem, a kupatila sa najmodernijom jacuzzi opremom. Preko parketa teški tepisi s kineskom tradicionalnom ornamentikom u kojima zamiru šumovi koraka. Kreveti su posebna priča. Široki i udobni – čim se spustite, osjetite nevjerovatnu udobnost, a nad njih se tiho, poput paučine, rastvara lagani baldahin, a sobna svjetla se neosjetno prilagođavaju noćnim ugođajima.

GLAVNI GRAD: Sve je u Pekingu drugačije nego što sam očekivao, blještavije, luksuznije, skladnije, toplije, humanije i ljepše

ČETVRTA SLIKA: Prešao sam hiljade kilometara da bih se u Pekingu sreo sa agentom riječke Jugolinije i trgovačkim brodom Trsat iz Shanghaja vratio u Rijeku. Desilo se, međutim, da sam se s grupom stranih novinara nepredviđeno stigao u pustinji Gobi, kako bih svjedočio o dramatičnim događajima koji su prije devedeset miliona godina zadesili našu milostivu plavu planetu. Gigantska okamenjena jaja i kosti naprosto su me fascinirale.

Gobi je najveća pustinja u Aziji. Prostire se na oko 1.295.000 km2 i veća je od pola Evrope. Pokriva područja sjeverne Kine i južne Mongolije i po površini je peta pustinja na svijetu. Iako kroz nju vodi najslavniji karavanski put starog vijeka – Put svile, koji je povezivao istočnu Aziju sa Mediteranom, pustinja Gobi je oduvijek bila hladna i negostoljubiva. Pa i danas se na vrhu pustinjskih dina često mogu naći tragovi mraza i snijega, čemu uveliko pridonosi njen geografski položaj i nadmorska visina od oko 910 do 1.520 metara. U zimskom periodu ovdje hladni vjetrovi donose snijeg sa tibetanske pustoši i spuštaju temperaturu čak do minus 40°C, za razliku od ljetnog perioda koji je još užasniji, jer se temperatura zna popeti i do plus 50°C stepeni. To je surovo i područje okruženo planinskim lancima Altaja i Himalaje.

Da bi privukli znatiželjnike iz svijeta, kineski turistički poslenici su uz pomoć Vlade, 2007. godine, na samoj kinesko-mongolskoj granici, podigli - Grad dinosaurusa. Na autoputu goste dočekuju dvije veličanstvene statue gorostasnih brontosaurusa, koje iznad ceste prave luk. Svaka statua je široka 34, a visoka 19 metara, a razmak između njih dostiže ravno 80 metara!

U znanstvenom svijetu mezozoik se često naziva Doba dinosaurusa, a trajao je oko 185 miliona godina – od 252 milion godina do 65. miliona godina. To je vrijeme dramatičnih tektonskih, klimatskih i evolucijskih aktivnosti. Kontinenti su mijenjali izgled, izazivajući destruktive sile i životne promjene na planeti, što je dovelo do umiranja starih i pojave novih životinjskih vrsta. U posljednjem stadiju zvnom kreda (period od 144,2 do 65,5 miliona godina), područje oko današnjeg Grada dinosaurusa, bilo je raj za više od 20 vrsta džinovskih vrsta, među njima i najopakiji predator Gigantoraptor erlianensis.

HONG KONG DANAS: Probrani gosti,
umjetnici i sportisti, ozbiljni poslovni ljudi
svake godine posjećuju najstariji kineski sajam

PETA SLIKA: Ovo je neki drugi grad, neka druga zemlja, pomislio sam vozeći se taksijem prostranim avenijama Pekinga. S obje strane širokih asfaltnih traka kojima klize nebrojni automobili, veleljepne zgrade, oblakoderi i građevine posebnih namjena, takmiče se u raskoši, a skladne i živopisne reklame mame me otkako sam jutros sletio na lokalni međunarodni aerodrom. Gdje je onaj Peking čijim ulicama promiču rijeke tihih i šutljivih biciklista, u uniformiranim maslinastim odijelima i mao-kapama?!... Gdje nestade sav taj prostodušni svijet od moje prve posjete Kini 1982. godine?!... Šta se desilo?!...

Moja zbunjenost se uskoro pretvorila u iskreno divljenje. Sve je u Pekingu drugačije nego što sam očekivao. Blještavije, luksuznije, skladnije, toplije, humanije i ljepše. Čak su i ljudi koje srećem na ulicama, u putničkim ofisima i u prodavnicama drugačiji. Vedri, smiju se, odjeveni po posljednjoj modi, opušteni, željni razgovora, susretljivi... Govore strane jezike i uvijek spremni da vam budu na usluzi. Ni traga onim smrtno blijedim, mršavnim i gotovo preplašenim facama, karakterističnim za vunena vremena posljednjeg stadija dramatične Maove Kulturne revolucije. Vrijeme je ovom gradu donijelo osmijeh i kolektivno blagostanje, dah ljudske inventivnosti, nadu u bolja vremena, mogućnost da se natječu u savremenim znanjima i pokažu koliko vrijede.

Sinoć sam s prijateljima proveo noć u jednom noćnom lokalu. Nije to bio jedan od lokala u koje Kinezi vode svoje poslovne prijatelje, ali sjaj ambijenta, noćni program sa plesačicama, posluga, izbor hrane i cjelokupni ugođaj, podsjetio me na Casino du Liban iz vremena kada je Bejrut bio prijestolnica noćnog života na Bliskom i Srednjem istoku.

SVJEDOK KINESKIH PROMJENA: Ahmed Bosnić za vrijeme jednog od svojih boravaka u Kini

ŠESTA SLIKA: U Lhasa expresu, koji vozi prosječnom brzinom od 120 kilometara na sat na relaciji Peking – Lhasa, sadržan je sav komfor potreban za dugo putovanje. Pored ugodnih sjedišta, ležajeva za spavanje i restorana u kome se nude raznolika jela i pića, cijeli voz je ozvučen i uz muzičku instrumentalu putnike redovno obavještavaju o krajevima kroz koje voz prolazi. Na vagonima su instalirani gromobrani, a uz prugu postavljeni sofisticirani monitori za praćenje zemljotresa. Monitori su povezani sa seizmološkom stanicom koja odmah poziva na uzbunu i precizno locira kritičnu lokaciju. U slučaju katastrofalnog zemljotresa, Lhasa expres će se odmah zaustaviti na otvorenoj pruzi i sačekati dalja upustva.

Ipak, postoje određeni rizici. Kako se voz kreće na nadmorskoj visini većoj od 2.500 metara, može se desiti da neki putnici dožive neugodnosti s visinskom bolešću, kao što su glavobolja, mučninina, nesanica, otežano disanje… Zbog toga su svi kupei opremljeni rezervnim maskama za kisik. Za 55 sati, koliko traje putovanje nebeskom željeznicom, putnici imaju vremena da se upoznaju sa svim detaljima vezanim za ovaj super moderni voz. Za razliku od drugih vozova na svijetu, uskoro će saznati da je Lhasa expres opremljen posebnim vakum-toaletima, kako bi se od zagađenja očuvao okoliš kojim prolazi na svom putu do prijestonice Tibeta. Zaštita okoliša je važan detalj cijele ove priče - kineska Vlada tvrdi se u zvaničnim izvještajima, godišnje troši više od dvije milijarde juana na zaštitu okoliša na relaciji od Golmuda do Lhase, dugoj 1.142 kilometra.

Najviša stanica je gradić Nag-qu. Smješten je pod samim nebom, na nadmorskoj visine od 4.500 metara, gdje se tradicionalno okupljaju tibetanski nomadi. Tu se trguje stokom, upoznaju porodice, sklapaju prijateljstva, udaju i žene. No, tek kada Lhasa expres stigne na planinski lanac Kunlun Shan, preći će i najviši planinski prevoj Tanggulu, koji se diže 5.072 metra iznad mora. Na ovoj relaciji umjesto jedne, kompoziciju od 16 vagona vuku tri posebno konstruisane mašine General Electrica. Istovremeno, iz posebnih spremnika ubrizgava se kisik da putnici ne bi osjetili neugodne simptome visinske bolesti.

Sretan put u Nebesku zemlju!