Vađenje Pavlovićeve masti

Neobjašnjiva i neutemeljena hrabrost svojestvena je mladosti. Tako sam i ja izabrao “srednju stazu”, uvjeren da ću tih 11 kilometara pregaziti kao plitak potok, dva lijevo, dva desno, jedan u mjestu i – eto me tamo kuda sam naumio. Šta je, hrabrio sam samoga sebe, šta je 11 kilometara za momka koji je u snazi, koji je kadar skočiti, koji umije nositi i sebe i druge, koji je ionako na nogama otkako otrese krmelje, pa sve dok ne ljuljne u krevet?

Neugodna ogrebotina

Na Fruškogorskom maratonu nema velikih prepreka. Uzbrdice su rijetke i blage, pitome i svedene. Nije sve ravno, ali kao da pomalo i jeste. Nabio sam slušalice u uši, pritegao pertle, privrnuo čepove na flašicama sa vodom i – krenuo na put. Prva dva sata nisam ništa osjetio. Hodao sam, gotovo kaskao, prebacivao se s noge na nogu, gledao u brežuljke i livade, pjevušio kako je koja pjesma dolazila na red i sve u svemu – uživao sam kako se u tim godinama na takvim putevima jedino i može uživati.

Na petom kilometru stvari su počele da se lome. Nisu me stigli grčevi, nisu mi zatreperili listovi, nisu mi se izvalili skočni zglobovi, ali kao da se neki đavo primicao. Ne brzo, nego polako, gotovo mravljim korakom, ali se primicao. Računica je bila prosta: vitlo radi kao da je novo, a novo gotovo da je i bilo, stoga paniku treba pridaviti na prvom koraku. Bacio sam đavola koji se primicao niz obalu i produžio. Ali, na šestom kilometru se on vratio, uporniji i snažniji nego što je bio na petom. Morao sam da stanem i da vidim kako i šta dalje.

Sa mišićima i tetivama je sve bilo u najboljem redu. Astma pod kontrolom, herc takođe. Žuljeva ni u priči, kanađanke rade savršeno. Ali problem se pojavio tamo gdje ga niko nije očekivao. Na šestom kilometru se, a do cilja ima još maltene toliko, pojavio ojed. I to ne ispod pazuha, ne čak ni iza koljena, nego na najgorem mogućem mjestu. Tačno tamo gdje se pojavio i malom nesrećnom Zoranu na maršu Titovim rodnim krajem. Njemu je bilo lakše, jer je on uspio da se propere, a mene će ta milost, kako stvari stoje, zaobići u širokom luku.

Rana nije bila ni velika ni duboka, nadao sam se samosanaciji, uz pravilan hod i često provjetravanje šortsa i gaća, ali neugodna ogrebotina je bila sve grlatija. Skratio sam korak na najmanju moguću jedinicu u nadi da ću tako zaustaviti napredovanje ojeda, ali je moja nada bila slabašna. Bio sam talac neočekivanog tiranina i morao sam brzo da se oslobodim lanaca. Misao je izvanredna, skoro pjesnička, ali kako? Vode nema da se saperem, rezervnih gaća nemam da se presvučem, pudera kojim bih posušio i isušio kožu možda i imam, ali ne u dubini Fruške gore, nego u dalekoj lauškoj sobi koju sam noćas ostavio da bih u svoj planinarski indeks lupio prvi maratonski pečat.

Nije sve ravno, ali kao da pomalo i jeste/JOVANA BOJANIĆ

Kilometri su počeli da se produžavaju prvo u nautičke milje, potom u svjetlosne godine. Svakih sto metara pauza, ali uzalud, jer pomoći nema. Pratim table i znakove u nadi da ću naći prečicu i da ću se do kampa vratiti prije nego što muka pređe u zlo. Spasa ni na papiru, a kamoli na putu. Maratonaca je oko mene, srećom, sve manje, pa koristim svaku priliku da hodam raskrečen kao da sam se nabio na gvozdenu rudu ili da usitnim korak kao da me iznenada potjerao jutrošnji raso. Nikada veći junak nije pao za manje vremena i na bestidniji način.

Dokopao sam se Crvenog čota kako sam znao i umio - više mrtav no živ, više posramljen nego uspravan. Za kafanskim astalom sjedili su gospoda profesori Anđelko i Božo, pili treće pivo i gledali budalu koja je mislila da će 11 fruškogorskih kilometara savladati prije nego njih dvojica pola gajbe Jelena. Dovukao sam se do kafane, sjurio se u klozet i ledenom vodom pokušao da smanjim otok i da razblažim crvenilo na kojem su mogle da se peku krmenadle. Smrt je nekad podnošljivija nego život.

Nastavio sam ojedeno putovanje. Do cilja i šatora ostala su mi još dva predugačka kilometra. Vukao sam se, što kaže Bogdan Bilogorac, k’o prebita mačka, nikome nisam valjao, ponajmanje sebi, hvatao sam se za ludu glavu i stotinu puta pitao samoga sebe šta mi je ovo trebalo i zašto nisam udario kraćom stazom, kao i svi prisebni i duhom prisutni omladinci? Ako hoćeš da budeš junak, eto ti sad junačke muke, pa ih nosi ponosno i s mirom sveca! Ko misli da može sve, sve će ga, bogami, i snaći.

Čudo neviđeno

Nekako sam se dovukao do kampa i sjurio se u šator. Nisam stigao ni da jauknem. Pružio sam se na zemlju, skinuo šorts, a za njim i gaće. Butine su bile u požaru. Gorjele su kao da sam na njih naslagao pola metra suve iverice. Na dva ili tri mjesta koža je pukla i krv je ojedenu mrtvu prirodu malko utoplila. Gdje ću sad, moja ružo? Otvorim ruksak, a u ruksaku samo par gaća, nekoliko majica i losion za brijanje. Trideset i pet sekundi kasnije sam istresao mašala losiona na dlanove, a onda sam dlanove zalijepio na ranjene butine.

Kada sam se vratio iz kliničke smrti, u šatoru su bile dvije mlađe profesorice i nekoliko zblanutih učenika drugih razreda koji su gledali čudo neviđeno. Vratio sam se među žive, ali je rana i dalje pekla i to dvadeset i sedam puta više nego što je pekla dok nisam probao da je saniram Brutom. Gledaju profesorice šta se dešava, gledauju učenici što nikada nisu vidjeli, gledam i ja, nemoćan i poražen i čekam da se neko čudo desi, ali čuda nema. Profesorica hemije rastjera gledaoce, a iz torbe izvadi Pavlovićevu mast, reče mi da se namažem, da dobru utrljam, da se maltene mariniram i da jedno pola sata ne mrdam.

Nakon trideset minuta bio sam na nogama. Rana se smirila, otok se povukao. Kao da se nikada ništa nije dogodilo. Društvo oko vatre je već uveliko pjevalo uz gitaru i dogovaralo sutrašnje rute. Pomislio sam kako bih trebao ponovo na onih 11 kilometara, ali ruku pod ruku sa Pavlovićem, no me srećom Jelena i Nikola pronađoše i spustiše u Novi Sad. Odatle na šinobus, pa pravo u Sombor, preko Bogojeva, daleko od fruškogorskih staza i teških ojeda. Mirovanje je garancija sreće.