Izložba Ante Rašića i Damira Fabijanića: Magičnost i poezija dijaloga

Prvorazredni kulturološki događaj u rangu spektakla: dva superstara arta svjetskog ugleda Ante Rašić i Damir Fabijanić izlažu zajedno. Izložba pod nazivom “Dijalog” svečano je otvorena u četvrtak, 21. 5. u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Zagrebački tandem snova. Jedinstveni, svevremenski. Velemajstori.

Jedinstvo različitosti

Kipar, slikar i dizajner Ante Rašić (1953) poput pjesnika očarava imaginacijom i produhovljenošću, perfekcija fotografija Damira Fabijanića (1955) uvijek šokira snagom i iskrenošću. U postavu zagrebačke izložbe su radovi velikih formata nastali u razdoblju od 40 godina, i to složeni u 8 usporedivih parova, odnosno dijaloških cjelina. Upravo četiri desetljeća traje uspješna suradnja ovog savršenog tandema. A to je jako, jako raritetna pojava u svijetu arta u planetarnim okvirima.

Izložba “Dijalog” je i svojevrsni hommage ovoj posvećenosti. Ali i izložba koja slavi jedinstvo različitosti. Prijateljstvo, razumijevanje, uvažavanje i povjerenje. Poruka moćna i univerzalna: svijetu u kojem živimo, svima nama, treba puno više dijaloga. Ante Rašić i Damir Fabijanić govore samo za čitatelje Oslobođenja.

Dva velika umjetnika, jedna izložba. Zagovaranje dijaloga kojeg danas oko nas tako malo ima, kako, zašto?

FABIJANIĆ: Moja zadnja velika izložba u Zagrebu 2012. u Gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) imala je podnaslov “Autorski monolozi u nedostatku dijaloga”. Ja zagovaram dijalog na više načina, i profesionalno, među umjetnicima i, naravno, u kontekstu društva, kulture, svega... Tog dijaloga jednostavno nema. Prepušteni smo kriterijima medija koji su takvi kakvi jesu, oni danas podilaze toj potencijalnoj publici koja želi površnost. Recimo, Treći program javne televizije je mjesto gdje bi se takvi razgovori, dijalozi trebali odvijati, ali između osoba koje imaju drukčije stavove jedni od drugih. Ovako, sve je nekakva kamilica. Ako se nešto i razgovara, to je sve skupa nikakva ozbiljna priča. Žao mi je zbog toga. Ja sam uvijek spreman razgovarati. Cijeli život imam zaštićen program “Dare to compare”, tj. “Usuđujem se usporediti”. Nije to pitanje samo mene, nažalost, kroz vlastite primjere jako dobro mogu argumentirati stvari i pojave koje se događaju na kulturnoj sceni.

RAŠIĆ: Meni se čini da smo ovom izložbom dobili i Damir i ja dodanu vrijednost, kad omogućite da publika na taj način gleda radove, kad radovi nisu samo postavljeni da ih mi izložimo kao prijatelji. Malo je takve forme izlaganja, pogotovo u vrijeme kad nedostaje pravi dijalog. Dijalog obično znači sučeljavanje, obično ne završava pozitivno, a ovdje se potreba za dijalogom afirmira. Mi smo različiti i po karakteru, ali uspjeli smo složiti zanimljivu priču, s tim što Damir Fabijanić javno već lobira, on je zagovornik dijaloga, ali smatra da se dijalog ne može naći ni u javnim medijima. Mi smo sad dijalog postavili na javnu razinu. To je kreativan dijalog, smatramo da doprinosi boljem razumijevanju i umjetnosti i ljudi.

Uspješan dijalog dva jako uspješna umjetnika koji traje 40 godina, u čemu je tajna?

FABIJANIĆ: Ispričat ću vam što nisam nikad dosad rekao. Ante i ja smo se upoznali davne 1987. Ja sam snimao radove, a Ante je radio dizajn kataloga. U jednom trenutku rekao mi je da fotografije koje sam donio nisu dobre, da nešto u njima ne štima. Ne štima? – odgovaram onako samouvjereno. Onda sam išao malo gledati. To su bile crno-bijele fotografije. Uočim da Ante zaista ima pravo. Razvijač je bio potrošen i ponovno sam napravio fotografije. Hoću reći, od samog početka bio je to iskreni odnos. Nisam se naljutio. Vidjeli smo da obojica imamo visoke kriterije i od tada surađujemo profesionalno na puno zajedničkih projekata. Naravno, postali smo i prijatelji, pa je to samo jača suradnja. Ne ono da smo prijatelji pa jedan drugom popuštamo, nego je prijateljstvo nešto čime pojačavamo našu suradnju.

RAŠIĆ: Izložba nije samo hommage, to je kulturološki događaj, nova forma koja nije uobičajena. Izlažu ljudi, po 2-3 autora, ali ovdje na izložbi “Dijalog” su radovi baš tako postavljeni kao parovi koji su spontano izabrani dok smo mi razgovarali. Tako se događala i naša suradnja, i na polju dizajna i umjetnosti, kod Damira u mediju fotografije, kod mene i u proširenom prostoru slike, vizualnih medija... Ovakav koncept izložbe, u ovoj formi dijaloga daje radovima novi kontekst, kako za vrednovanje, tako i za doživljaj i tumačenje. Meni osobno zanimljiv je i kulturološki, kao način izlaganja i prezentacije umjetničkog rada. Radi se o parovima radova koji su, ne suprotstavljeni, nego u suodnosu jedan do drugog, ili jedan preko puta drugoga, koji omogućavaju taj dijalog. Iako su radovi birani bez obzira na temu i vrijeme nastanka iz perioda od 40 godina, koliko se mi i znamo i puno surađujemo.

Jesu li se ikad kroz sve ove godine sukobili oko nečega?

FABIJANIĆ: Ne, nismo nikada. To je vjerojatno više zahvaljujući Anti, koji i sam kaže da sam ja malo eksplozivniji i ekstrovertiraniji, a on je ipak malo prizemljen, ima i puno razumijevanja. Ali, zaista, nije bilo nikakve prilike, neću reći da Ante mene stišava. Dapače, meni se to sviđa. Ja kažem neke stvari koje jednako on tako misli, a ja to i izgovorim. Naša su razmišljanja vrlo slična, nadopunjavamo se bez ikakvih problema. Od početka je tako krenulo, nije bilo nikakve potrebe raditi nikakve kompromise. Mogu posvjedočiti da sam se s nekim ljudima razišao u profesionalnoj karijeri, ali ovo ne samo da je čvrsto nego je i neraskidivo, a drugo, mislim da smo zato s lakoćom realizirali ovu izložbu u smislu ideje, pa čak i realizacije.

Kad ne pričaju o umjetnosti, o čemu pričaju?

FABIJANIĆ: Naši kriteriji se samo prenose u sve sfere života. Ja sam jednom prilikom rekao da je Ante čovjek kojem više vjerujem nego sebi. Naši kriteriji su takvi da ih unosimo u sve teme o raznim društvenim i životnim problemima, naravno, komentiramo sport i tako... a slučajno Ante ima kuću na otoku Pagu, i ja imam kuću na Pagu, pa se onda i po ljeti nekad vidimo.

Kako su birali radove za izložbu?

RAŠIĆ: Ovo je jedno potpuno novo umjetničko iskustvo u odnosu na samostalne i skupne izložbe. Ne radi se samo o tome da dva autora izlože svoje radove, već da su radovi uključeni u dijalog, a to smo nastojali postići odabirom formata i postavom, što nam je omogućio i specifičan prostor Etnografskog muzeja u Zagrebu. Što se tiče radova, iako imaju neke vizualne i formalne poveznice i sličnosti, oni se jako razlikuju po ishodištu, razlozima i vremenu u kojem su nastali, a razlikuju se i tematski i u mediju u kojemu su realizirani. Međutim, ipak funkcioniraju zajedno kao jedinstvo različitosti. Takav je naslov dao Željko Marciuš, koji je pisao tekst za katalog izložbe.

Dijalog koji se bavi malim i velikim stvarima, javnim i privatnim, pitanjem umjetnosti same, pitanjem ega, prirodom i utjecajem čovjeka na prirodu, mijenama, nastajanjem i nestajanjem... Kako je izgledao početak ove intrigantne priče?

RAŠIĆ: To je bio moj rad “Mijene” u formatu 10x3 metra, veliki format. Damir ga je snimao. Odmah je rekao, prije tri godine je to bilo, veli: Ante, ti imaš mijene, a ja imam hranu, ciklus fotografija “Sit sam svega”. Onda je rekao: ja ću napraviti isti format, 480 slika, i postavit ćemo ta dva rada jedan naspram drugog kao dijalog. Međutim, nismo mogli naći prostor.

Kolaž tanjura

Tek smo kasnije uspjeli, dok sam ja radio jedan projekt u Etnografskom muzeju, predložili smo izložbu, napravio sam maketu cijelog prostora i izložbu proširili tako da sad ima osam parova radova, kako bih rekao, komparacija. Ukupno je 15 radova, prostor je ispunjen, ali ima i zraka i empatije u tome svemu, puno raznih značenja i humora, tu su i moji radovi na platnu, onda Damir odgovara s nekim drugim radom.

FABIJANIĆ: Ja sam na neki način inicirao koncept izložbe. Kad je Ante na izložbi u Novoj Gradišci napravio veliki friz s fotografijama detalja “Bijele ceste” (višestruko nagrađivan Rašićev rad “U iščekivanju kiše”, Mediteranski kiparski simpozij, Labin; op. a) pod nazivom “Mijene”, na to sam rekao: odgovorit ću ti istim takvim formatom s kolažem tanjura punih hrane, ne samo što ću ti odgovoriti nego bismo mi trebali izložbu napraviti. Odlučili smo izložbu nadograditi s još sličnih osam uvjetno parova. To je zaista uvjetno. Zašto? Zato što ti parovi funkcioniraju, što je vrlo interesantno, i s različitim segmentima. To je isto nešto što mislim da je velika vrijednost ove izložbe, da svatko može još dodatno tumačiti ove pod navodnicima i bez navodnika parove radova.

Poruka reporterke dragim čitateljima Oslobođenja: Izložba “Dijalog” je čista poezija, ostaje otvorena do 28. lipnja.