Ko ima tapiju na naša sjećanja?

Pravo na ekskluzivna tumačenja prošlosti, posebice rata i njegove unutrašnje dimanike, još je neprikosnovena tema pred kojom svi drugi narativi u ovom društvu postaju manje važni. Već dugo svjedočimo činjenici da se u predizbornoj političkoj areni jedino insistira na tome da nas se mentalno neprestano drži u devedesetim. Tu nam je, kao da poručuju partitokratske etnopolitičke kaste, jedino mjesto, samo u odnosu spram toga se možemo ostvariti i pojmiti sebe. To što su poslije rata rođene mnoge generacije, koje bi možda iskoračile iz tog opsihirenog kruga, ne igra nikakvu ulogu, jer okoštalost tumačenja, ukidanje svake pluralnosti perspektiva, ono je na čemu se kontinuirano istrajava kao sredstvu za podjarmljivanje puka.

Svako odstupanje, svaki pokušaj da se drugačije samorazumijemo, kako bismo se jednom konačno suočili sa onim što jeste obilježilo naše vrijeme prije trideset i više godina, u startu se nastoji proskribirati kao izdaja. Drugim riječima, ukoliko se ne učestvuje u unisionoj mitologizaciji kvaziherojskih predanja nema se prava istupati sa stavovima koji tu našu traumu nastoje sagledati na nešto drugačiji način. To ne znači da bilo ko želi da revizionistički poništava ono što su neupitni, na koncu i sudski dokazani, fakti. Već da mora postojati mogućnost da se na našu traumatičnu prošlost gleda van betoniranih okvira, sa mogućnošću drugačijih pristupa i sagledavanja. A zašto su oni važni?

Prije svega jer nas je iskustvo naučilo da u svim ovim godinama nismo uspjeli naći ni jednu tačku koja bi bila poveznica za prevazilaženje naše kolektivne katastrofe. Rasap koji se iz godine u godinu povećava, bez kreiranja bilo kakve ideje zajedništva, utemeljene na stvarnom pomirenju i razumijevanju, pokazuje nam da smo sve dalje od društvene klime koja će jednom pokušati prošlost ostaviti iza sebe. Umjesto toga, ona se stalno nameće kao neprikosnovena odrednica naše stvarnosti, mi suštinski više živimo vrijeme koje je prošlo od ovoga sada. Iz toga proizlaze ključni problemi ove zajednice, jer se ona ne uspijeva baviti sadašnjom sobom, već prevlačeći konstrukcije iz prošlosti na ovaj aktuelni momenat nastoji nastaviti rat drugim sredstvima.

Isključivost i primat samo jednog gledanja produciraju dugotrajno stanje konfuzije, sve što pokušamo uraditi da bismo promijenili naše stanje opetovane regresije nailazi na zid rata, pred kojim se moramo iznova određivati kako bi bilo šta drugo bilo moguće. Međutim, tu se ne radi o pitanjima istinskih vrijednosnih sistema, koji bi potakli dublji proces našeg suočavanja sa sobom, već o goloj borbi za osvajanje vlasti. Uspostavili smo takav oblik društvenosti da je glasačko tijelo svedeno na tri homogena tora isključivosti pred kojima se ratna prošlost nameće kao krunski razlog postojanja. Ništa izvan toga ne probija se ispod zadebljale kože naše sukobljenosti, kao da ništa drugo osim devedesetih nije ni postojalo. Kao da iz te tačke tek počinje naše prisustvo ovdje.

Ekskluziviranje prava na tumačenje narativa prošlosti uzima se stoga kao suštinska bitka za moć. Onaj ko kontroliše kako ćemo se sjećati, šta ćemo i kako pamtiti, zapravo, kontroliše sve ono što se odnosi na naše danas i sutra. Priskrbljivanje te uloge određuje suštinski našu slobodu da mislimo, tumači nam se na osnovu nje ono što su naše obaveze u sadašnjosti, te kako ćemo gledati na budućnost. Ona ostaje pogonsko gorivo novih raspirivanja nacionalističkih poriva gomile, jer nam se ne dopušta da bez viška strasti razumijemo dubinu našeg pada. A samo u tom padu, tačnije, u poimanju toga gdje jesmo, moglo bi se desiti da demistifikujemo etničke zamke na koje smo pristali i koje još održavamo. Iz tog razloga panika koja se stvara u trenucima kada se neko usudi osvijetliti našu tamu rata na nešto drugačiji način, pokazuje nam koliko smo još u nesvijesti, u potpunom samozaboravu onoga što bi trebali biti ključni prioriteti ukoliko postoji minimum volje da ovo društvo opstane.

Svaka isključivost koja u sebi sadrži primat etničkog preimućstva vodi nas u još veće zatamnjenje, u sve zastranjeniju odijeljenost, bez one nužne spojnice koja će osvijestiti da smo prije svega usmjereni da jedni drugima priznamo vlastite greške. Bez toga, bez radikalne promjene paradigme, bez koncepta koji će usvojiti novu realnost uz koju će biti moguće supostojati kao cjelina, raspadaćemo se dugo i mučno. Ne izlazeći nikad iz rupa povijesti, iz tog blata koje nas već dugo guši.