Jasmin Duraković, reditelj: Ribari ljudskih duša su uvijek tu

U Pozorištu mladih Sarajevo postavili ste predstavu “Sarajevo - grad od snova”. Budući da ste ovaj dramski tekst pisali neposredno nakon rata, kako iz današnje perspektive gledate na ono što on jeste i kako korespondira s aktuelnim trenutkom?

- Vjerovatno je ovo i najzanimljivije pitanje, a konačni odgovor dat će sama publika na premijeri i u kasnijim igranjima. Sam tekst, odnosno neki njegovi dijelovi, pisani su još 1993, ali je konačnu formu dobio nakon rata, negdje 1999. godine.

Jednolinijsko tumačenje

Tekst je imao zanimljivu i pomalo kontroverznu prošlost. Tih godina dobio je nagradu Narodnog pozorišta Sarajevo za savremeni dramski tekst, u vrijeme kada su tu instituciju vodili upravnik Tvrtko Kulenović i direktor Drame Muhamed Đelilović. Nagrada je podrazumijevala postavljanje predstave na scenu tog pozorišta, ali je, usljed prekida rada i zabrane izvođenja moje druge predstave “Te sjajne godine opsade” u režiji Sulejmana Kupusovića, kao i nakon Đelilovićeve ostavke, s planiranog repertoara skinuta i ova drama. Ja i ekipa ove predstave vjerujemo da je tekst i danas aktuelan i upravo zato ga sada postavljamo.

Svjedoci smo činjenice da se i tri decenije nakon rata vodi borba oko narativa o tome šta su rat i opsada Sarajeva bili. Vaš tekst bavi se i pitanjima kulture sjećanja i odnosa prema prošlosti. Kako danas pristupiti toj temi i zahtjevima da postoji ekskluzivno pravo na jednoobrazno tumačenje?

- Ovo jeste predstava koja pripada kulturi sjećanja, ali ne nudi jednoobrazno tumačenje. Naprosto, mislim da umjetnici imaju pravo na vlastito autorsko viđenje tog vremena, upravo to ćemo ponuditi publici u Sarajevu, a nadam se i šire. Politike koje su na ovoj temi uspostavile dominaciju nad javnim prostorom još tada i koje je održavaju već više od trideset godina insistiraju na jednolinijskom tumačenju. Rat i opsada Sarajeva i danas su tema na kojoj se lome politička koplja.

Najbolje to pokazuje gruba i histerična, po mom mišljenju, potpuno nepotrebna hajka na Sabinu Ćudić zbog njenog govora u sarajevskoj Vijećnici i upotrebe termina “borba za moć”. Naravno da u svakom vremenu, a naročito u ratu, postoji borba za moć. Uostalom, upravo zbog te borbe nastaju ratovi, onda kada oružje zamijeni riječi.

“Sarajevo - grad od snova” višeslojno propituje ne samo stradanje grada nego i unutrašnju dinamiku odnosa u tom prijelomnom historijskom trenutku. Gdje danas griješimo u razumijevanju onoga što nam se dogodilo?

- Tekst nije historijska rekonstrukcija već moje autorsko viđenje tog vremena. Znate, rat me zatekao kao novinara pionirskog probosanskog lista Slobodna Bosna. Na samom početku, na preporuku Alije Isakovića, otišao sam kod Mustafe Hajrulahovića Talijana u Teritorijalnu odbranu Sarajeva, gdje sam radio kao novinar propagandista.

Danas to možda zvuči pomalo trivijalno, ali tada sam napisao tekst zakletve Armije Republike Bosne i Hercegovine, kao i prateći tekst u kojem su vojnicima objašnjavani ciljevi vojne borbe. U augustu 1992. prešao sam u Glavni štab Armije BiH, gdje smo, uz Press službu, stvarali FAOS - Filmski arhiv Oružanih snaga. U septembru 1993. bio sam dio ekipe Alije Isakovića i Enesa Durakovića koja je učestvovala u pripremi promjene imena naroda kojem pripadam. Na taj period svog djelovanja i danas sam ponosan.

Predstava "Sarajevo - grad od snova"/

Ali, u periodu prije i nakon Sabora događale su se i druge, manje pozitivne stvari. Počeo je proces islamizacije Armije BiH, uklanjani su nepodobni oficiri, eliminirani politički protivnici, marginalizirani intelektualci koji nisu prihvatali politiku koja se vodila, gubilo se multietničko biće grada... Pored toga, tu je bio krupni kriminal povezan s policijsko-obavještajno-političkim krugovima.

Univerzalni teatarski jezik

Mi, novinari tadašnje Slobodne Bosne, pisali smo o tome. Zbog toga smo tokom 1994. praktično zabranjeni i odstranjeni iz javnog prostora. Bilo je raznih denuncijacija usmjerenih prema nama od tog političko-obavještajnog polusvijeta. Mene su tada, u tami njihovih kanala komunikacije, označavali kao navodnog “srpskog špijuna” samo zato što sam tokom rata izašao iz Sarajeva i susreo se sa svojom tadašnjom djevojkom, a današnjom suprugom, u Budimpešti.

Sve je to bilo u funkciji discipliniranja unutrašnje javnosti opsjednutog grada. Za ribare ljudskih duša rat je idealan teren. Bila borba za unutrašnju moć o kojoj obični vojnici možda nisu mnogo znali, ali je ishod i te borbe u značajnoj mjeri odredio sudbinu ove zemlje i ovog grada. O svemu tome, ne na dnevnopolitičkom nivou, nego kroz univerzalni teatarski jezik, govori i ova predstava.

Vaša drama formalno kombinuje različita umjetnička sredstva, na granici apsurdne fantazmagorije i modernog filmskog izraza. Čime ste se vodili u rediteljskoj konceptualizaciji izvedbe?

- Ova forma dramskog teksta, ali i predstave koju spremamo, nametnula se sama po sebi. Po vokaciji sam, prije svega, filmofil i filmski autor, pa je utjecaj filma više nego vidljiv u ovom projektu. S druge strane, i moj medijski angažman tokom rata utkan je u ovaj tekst. Ipak, ovo je prvenstveno dramski tekst za pozorište. Uz svu multimedijalnost predstave, koja ima svoje dramaturško opravdanje, riječ je o predstavi u kojoj će glavne uloge ipak odigrati glumci.

Postavlja se i pitanje kako danas pristupati temama rata i opsade te da li je umjetnost adekvatno odgovorila na njih. Koliko još postoji sloboda govora i umjetničkog izražavanja kada su u pitanju osjetljive teme poput rata i pomirenja?

- Sloboda govora, bilo umjetničkog ili medijskog, za mene je aksiom. Vjerujem da će biti i onih kojima se, ne iz estetskih nego iz političko-ideoloških razloga, neće dopasti neki prizori ili predstava u cjelini. Upravo zbog toga umjetnost, a naročito pozorište, mora ostati prostor slobode, makar izražavalo i manjinsko mišljenje u društvu.

Najvažniji su ljudi

Tabuiziranje tema, naročito onih iz naše nedavne prošlosti, nije zdravo ni za jedno društvo, pa ni za naše. Naprotiv, društvo i zajednica jači su onda kada imaju snage da se suoče s tim bremenom. To je za mene patriotizam.

Kako danas percipirate Sarajevo nakon svih ovih godina i zašto je ono “grad od snova”?

- Jedan od osjećaja koji nosim u sebi kada razmišljam o vremenu opsade Sarajeva jeste samoća. Gledate kako vas je svijet ostavio, kako dojučerašnje komšije i prijatelji pucaju na grad i ubijaju civile, ljudi polako odlaze, a grad postaje sve prazniji. U meni i mnogima od nas srušio se čitav jedan svijet - ne samo Jugoslavija nego i onaj globalni svjetski poredak u koji ste vjerovali i koji vas je izdao.

Radni naslov ovog teksta čak je bio “Američki san je upravo umro”. Zato se naša predstava bavi i hipokrizijom onoga što obično nazivamo međunarodnom zajednicom u Bosni i Hercegovini. I meni je sada jasnije nego ikad - rat u Bosni je bio samo uvod u ono što danas gledamo na pozornici svijeta, kao potpune dominacije (real)politke moći. I na kraju znam i vjerujem da su u Sarajevu najvažniji ljudi. Ti ljudi i taj grad imali su snage da prežive agresiju i opsadu, političke zablude, greške i izdaje politika, te da nastave dalje.

Za te ljude i mene to jeste grad od snova. Zato i živim u njemu. I ponekad mu su, kao i filmu “Nafaka” - koji ima tematsku sličnost sa ovom predstavom - vraćam.