O "Gaziji" Nenada Dizdarevića: Sa sivom koprenom suhe zime

Atmosfera teatra u Dizarevićevom filmu “Gazija” ima difiuzni noar, čija estetika poput akvatinte osvjetljava fokus. Taj usmjereni snop redateljske misli akcentira i potencira tok narativa u smjeru koji ne objašnjava, nego navodi. Kadrovi su grafički i monohromni, sa sivom koprenom suhe zime. Ovaj film sam gledao desetak puta. Svako novo gledanje mi je budilo i nudilo novu percepciju u smislu da sam iste kadrove doživljavao kao sliku, strip, grafiku, poeziju.

Stripovsko kadriranje

Jasno je da Dizdarević poznaje Karavaggia, El Greca i Goyu, ali i Millera, Pratta i Moebiusa. Njegova naobrazba jeste klasična, ali istovremeno otvorena ka medijima kao strip koji je u vrijeme snimanja filma, ranih osamdesetih, bio na svom vrhuncu. Upravo to stripovsko kadriranje, meni jako blisko, sa horizontalnim i obrnutim švenkom ovom filmu daje dramu i epiku koja ga čini klasikom. Krupni planovi portreta se igraju sa našom maštom u smislu da su nam poznati iz muzeja i galerija gdje se kadrovi pretvaraju u nešto blisko, usvojeno učenjem i sticanjem znanja.

Muzička podloga zurli i borija svojim reskim i uznemirujućim zvukom poput žileta paraju uši. Taj sirovi, bazični, ponekad iritirajući zvuk podvlači crtu sa vizualnim dojmom i tjera nas da svjedočimo nečemu što je duboko umjetničko, iskreno i kao sjekirom istesano. Nekoliko sitnih grešaka u montaži i situacija kada se glumačkom greškom primijeti da je jedan od braće Morića živ, može zasmetati samo cjepidlakama koji su promašili samu srž ovog filma. One su efemerne u svom sadržaju i obimu, a iskreno mislim da mu i daju poseban šarm.

Zaneseni vitez lutalica/Branko Bačanović/

Fenomen posttraumatskog sindroma predstavlja u punoj istinitosti na način da je njegov balast isti u tom dobu kada se Gazija tuče protiv Ugara, da se nije promijenio u ratovima koji su slijedili, i da se neće promijeniti ni u narednih stotinu. Od početka filma on je osuđen na propast. Dizdarević mu oduzima sve epitete zanesenog viteza lutalice, a okolnosti ga dovode u situaciju da u međuvremenu postaje višestruki ubojica. Hrabar u borbi, naivan u životu, on očekivano postaje žrtva poroka. Okružen ulizicama i raznim besprizornicima, rakijom ledenom k’o zmija i kockom, on potiskuje neposredno doživljenu traumu. Varalice mu otimaju novac, ali on umjesto progona ostaje da se divi ljepoti putujuće venecijanke i u toj nesmotrenoj situaciji gubi život na način koji nimalo nije junački. Antijunak, kojeg ubija upravo prsten kojeg je ljubio i kojem se zakleo potvrđuje pravilo zapisano u ljudskoj historiji. Njegov resurs je bio da carstvu na raspolaganje stavi svoj mač i desnicu. Kad mu je istekao rok upotrebe i kada je prokockao zadnju šansu da se vrati knjizi i tekiji, carstvo ga se indirektno riješilo, poput starih cipela.

O neshvaćenom junaku

Sa Nenadom Dizdarevićem sam bio u društvu nekoliko puta i svaki put se to desilo u prisustvu vajara Fikreta Libovca. Svaki put sam imao potrebu da razgovaramo o “Gaziji” iako je bilo još puno Nenadovih radova o kojima smo mogli povesti priču. Kada sam prvi put gledao film, imao sam deset godina. Zadnji put sam ga pogledao sa pedeset. U međuvremenu, od prvog dojma, kada sam bio prilično prestravljen, do današnjeg, kada ga smatram remek-djelom, shvatio sam da ništa nisam shvatio. Već sutra će se pojaviti redatelj koji će snimiti sličan film. O gaziji, neshvaćenom junaku koji vesla protiv struje robujući potrebi da svijet prilagodi sebi.

Ali hoće li dostići prečku koju je Dizdarević podigao? Bez obzira na zavodljivost današnjih tehnologija, gdje se bez glumca i reditelja može prirediti nešto što se naziva filmom, ostaće ipak ovaj. Ostvarenje koje naraciju vodi pošteno, u kojem je primarni utisak znanje iz prošlog doba i kojem je električna rasvjeta bila usputna blagodat. Koristeći se samo vatrom kao primordijalnim luksuzom, Dizdarević je ovaj film osvijetlio tačno onoliko koliko mu je bilo potrebno i tako, po mom mišljenju, sjeo u ložu sa Tarkovskim, Felinijem Antonionijem i Bergmanom.