Rakova djeca za okruglim stolom

Svi koji nogomet drže za najvažniju sporednu stvar na svijetu, a takvih je na stotine miliona diljem naše planete, došli su na svoje. Došao je njihov veliki praznik, koji će trajati čitavih trideset devet dana - Svjetsko nogometno prvenstvo, koje će se igrati u Americi i Kanadi. I sve to ogromno ljudsko mnoštvo već trese navijačka groznica, čak i one čije su reprezentacije ostale kod kuće. Naši nogometni zmajevi, kako navijači zovu reprezentaciju Bosne i Hercegovine, ispraćeni su, sa velikim očekivanjima, u daleki američki grad Saint Louis, gdje će kampovati do utakmice sa Kanadom u Torontu, koja će se igrati 11. juna. Uz izabranike Sergeja Barbareza, Mostarca i internacionalca po svojoj nogometnoj karijeri, stali su svi koji Bosnu i Hercegovinu doživljavaju kao svoju domovinu, uprkos političkim i religijskim zlim dusima, koji ih drže zarobljene u svojim vilajetima, uvjeravajući ih da im je bolje da zaziru jedni od drugih, nego da žive zajedno. Imajući u vidu takvu stvarnost, prirodno je što se Bošnjaci, za razliku od većine Srba i Hrvata, masovno i zanosno identifikuju sa ovom reprezentacijom. U državi koja ne funkcioniše i u društvu koje je razoreno na sve moguće načine, ona je postala dio njihovog identiteta i dokaz da je i najveći uspjeh moguć. A to je više od igre i navijačke euforije.

Ovom kratkom uvodnom epizodom bavim se samo zato da bih ukazao na veliki kontrast koji postoji između euforične razdraganosti ljubitelja nogometa na jednoj strani i masovnog nezadovoljstva stanovništva na drugoj. Ona je i iznuđena reakcija na stanje u zemlji, potreba da makar na takav način i makar nakratko, ne pristanemo na pokoravanje. I koliko god je u ovoj navijačkoj groznici dobrih želja i iskrenosti, toliko je, i još mnogo više, u politici licemjerja, loših namjera i laži. Jednu od trenutno najprovokativnijih, koja se danima povlači po ovdašnjim medijima, isprovocirao je bivši američki ambasador u Bosni i Hercegovini Michael Murphy, koji je izjavio da je Bakir Izetbegović američkim dužnosnicima tokom pregovora o ustavnoj reformi, vođenim 2021. i 2022. godine, rekao da bi on mogao živjeti s podijeljenom Bosnom i Hercegovinom, jer bi njegov dio bio veličine Slovenije. Oglasivši se tim povodom, lider SDP-a i federalni premijer Nermin Nikšić je izjavio da za njega lično i njegovu stranku takav Izetbegovićev stav ne predstavlja nikakvo iznenađenje. Ne kažem da bi tu stvar trebalo gurnuti pod tepih, iako postoje mnogo krupnija pitanja na koja Bakir Izetbegović nikada nije precizno i jasno odgovorio, a sumnjam da će to ikada i učiniti. Međutim, indikativna su reagovanja na naknadno svjedočenje američkog diplomate. Uslijedila su trenutno, sa više stranačkih položaja i mogla bi se sažeti u rečenicu: “Živa je istina da je to laž”! Najoriginalniji je bio Faruk Kapidžić, predsjednik Kantonalnog odbora SDA Sarajevo i zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo, koji tvrdi kako je trojka naručila Murphyjev tekst?! U pokušaju da bude duhovit, Kapidžić je dodao da je Murphy za svoj angažman “vjerovatno dobio neku naknadu, jer on je penzioner, a penzije su male”.

Kako god, američki diplomata, dakle, laže, a oni koji to uzrujano tvrde, oni eto govore istinu. Ali, teško da se igdje toliko laže kao na brdovitom Balkanu, počev od prvih demokratskih izbora, pa sve do danas. Mimikrija i laž su postali način življenja na ovim prostorima. Kažu, takvim su nas učinili ratovi, okupacije i nedemokratski režimi. Sjećate li se lorda Carringtona, jednog od međunarodnih pregovarača tokom rata u Bosni i Hercegovini? Sumnjam da je u svojoj misiji uradio išta značajno, jedva da je to uopće bilo moguće sa ljudima sa kojima je ovdje imao posla, a bili su to vladari rata, pa nije čudo što je po povratku u London pričao novinarima: “Ti ljudi vas gledaju u oči i lažu vas. Oni znaju da vi znate da lažu, ali vas uprkos tome i dalje lažu”. Rat je završen još prije trideset godina, ali je laž nastavila da savršeno funkcioniše, u politici više nego u bilo kojoj drugoj oblasti života. Političari lažu jedni druge, lažu građane koji su im na izborima povjerili mandate da rade korisne stvari, obmanjuju Međunarodnu zajednicu, ne ispunjavajući data obećanja. Koliko je prostor političkih prevara i gloženja zagađen, o tome najbolje govori urnebesna kampanja koju neki sarajevski mediji mjesecima vode protiv Elmedina Konakovića i trojke, stavljene na optuženičku klupu, jer je, eto, upropastila Sarajevo, uništila bošnjačku industriju i ojadila na hiljade radnika. Cilj je da se po svaku cijenu širom otvore vrata povratku SDA na vlast. U toku je pravi politički rat, koji će buknuti svom žestinom čim prođu godišnji odmori.

Trojka nije ispunila očekivanja, učinila je mnogo manje od obećanog. Istina je da se s njom nismo bogzna kako usrećili, ali bi bez nje moglo biti još gore. Josip Juratović, dugogodišnji poslanik u Bundestagu, koji godinama pomno prati zbivanja u BiH, upozorava na ono što se zamagljuje propagandističkom kampanjom protiv koalicije koju predvodi Konaković, inače ministar inostranih poslova: “Stvarna trojka su gospoda Dodik, Izetbegović i Dragan Čović, koji svaki svoj narod desetljećima drže u strahu jednih od drugih, dok se oni naizmjenično podržavaju i održavaju svoje ‘države u državi’.” Juratović se nada da će narodi BiH to prepoznati i pomenutu gospodu poslati u historiju. Nažalost, takva nada ostaje samo nada, ram bez slike. Iako krajnje dobronamjeran, gospodin Juratović previđa poražavajuću činjenicu – upravo su narodi izabrali ovakvu stvarnost, mirno posmatrajući kako je oblikuju oni za koje decenijama glasaju, i danas je, uz nešto gunđanja, podnose kao pravednu kaznu.

Eto, ovog ponedjeljka bio nam je u posjeti predsjednik Evropskog vijeća Antonio Costa. Sastao se s članovima Predsjedništva BiH i ponovio ono što smo čuli bezbroj puta i što je gotovo besmisleno isticati. I onda doživi da Željka Cvijanović i Denis Bećirović u njegovom prisustvu demantuju jedno drugo. Cvijanović je čak imala potrebu da istakne da niko od troje članova Predsjedništva nema pravo da govori u ime Bosne i Hercegovine. Valjda je htjela reći da oni predstavljaju svoje narode, a ne državu. Rakova djeca za okruglim stolom!