Čekajući novog visokog predstavnika
Ako su izbori festival demokracije, onda je potraga Vijeća za implementaciju mira (PIC) za novim visokim predstavnikom - dvodnevna sjednica održava se od 3. i 4. lipnja - svojevrsna međunarodna konklava na kojoj se donosi odluka koja će duboko utjecati na život Bosne i Hercegovine, a u kojoj njezini građani nemaju pravo glasa. Cinici bi rekli da se radi o zatvorenom festivalu međunarodnog paternalizma, dok bi oni realističnijeg pogleda na svijet, iako svjesni paradoksa bosanskohercegovačkog suvereniteta, konstatirali kako je funkcija visokog predstavnika u aktualnim društvenim i političkim okolnostima posve nužna, ponajprije zbog generalne stabilnosti, a onda u konačnici i zbog samih građana. No, istovremeno, radi se o funkciji koja zahtijeva svojevrsni update koji bi ovom društvu omogućio budući razvoj i dinamizirao europske integracije.
U javnom diskursu visoki predstavnik opisan je kroz različite metafore, bilo pozitivne (čuvar Daytona, međunarodni arbitar, ustavni korektor), bilo negativne, često s velikom dozom ironije i poruge (prokonzul, gubernator ili kolonijalni upravitelj). Posve su razumljivi ovi različiti kvalifikativi prema osobi, koja formalno-pravno predstavlja najmoćniju osobu u zemlji, a znamo da je odnos ljudi prema moći poprilično ambivalentnog karaktera. Parafrazirana ideja iz pjesme Bijelog dugmeta o tome kako moć mrzimo, ali joj se i divimo, vrijedi donekle i u slučaju visokog predstavnika, kojega podržavamo ako se njegove odluke podudaraju s našim već konsolidiranim političkim stavovima, a demoniziramo ako je drugačije.
No, uloga visokog predstavnika, te zasigurno jedne od možda najneobičnijih političkih institucija suvremenog svijeta, posve je drugačija: radi se o funkciji koja bi trebala biti u stanju institucionalno povezati sve suprotstavljene političke pozicije unutar BiH i omogućiti nesmetano funkcioniranje institucija, koje su preduvjet svakog oblika društvene stabilnosti i mira. Kada nisu intervenirali, spočitavao im se manjak vizije, odlučnosti i međunarodne podrške, a kada su pak djelovali aktivno intervencionistički, imputiralo im se generiranje političkih kriza, njihove odluke su percipirane kao nelegitimne i plod hladne tuđinske uprave. Neovisno o različitim percepcijama i doživljajima, sigurno je kako bi život postdejtonske Bosne i Hercegovine bez odluka visokog predstavnika bio gotovo nezamisliv, što ponajviše govori o opstrukcionizmu i blokaderskom pristupu ovdašnjih političara čije je institucionalno (ne)djelovanje glavni motiv za samu funkciju visokog predstavnika. Rečeno na nešto spekulativniji način, visoki predstavnik nije drugo nego refleksija naših političkih negativnosti i korektiv istih.
No, oko toga kako korigirati ovdašnju političku zbilju, sintetizirati divergentne pozicije u smislenu cjelinu, te omogućiti napredak društva, lome se koplja, ona domaća, ali i međunarodna. Međunarodna zajednica, taj pomalo neprecizan termin, anarhičnog je karaktera, lišena jednog centralnog autoriteta, te stoga može postojati samo u formi dogovora, ustupaka, interesa, a moguće i intriga. Upravo će jedna takva međunarodna zajednica preko svog operativnog tijela, Vijeća za implementaciju mira, izabrati novog visokog predstavnika.
Visoki predstavnik, mišljenja smo, mora zadržati izvršne ovlasti ponajviše zbog činjenice da personificira političku moć, koja bi bez ovlasti bila lišena na samo puku formalnost. Bez izvršnih ovlasti i mogućnosti intervencionizma, funkcija visokog predstavnika bila bi svedena na samu simboličku formu, lišena političke relevantnosti i sadržaja.
Vezano za sam intervencionizam, imajući u vidu kompleksnost aktualnih međunarodnih odnosa i unutrašnje političke situacije u Bosni i Hercegovini, većinom polarizirajućeg karaktera, čini se kako bi ovlasti novog visokog predstavnika trebale biti kombinacija miješanog intervencionizma i pametne političke moći. Pametna politička moć kombinacija je teške (hard) i meke (soft) moći, koncepata koje je razvio Joseph S. Nye, a koji oblikuju političku strategiju na temelju određenog kontekstu, unutrašnjih i međunarodnih odnosa. Koncept pametne moći implicira razvijanje pametne strategije koja odgovara određenom trenutku, ali istovremeno, u bosanskohercegovačkom slučaju, volji građana, koja je, iako u mnogim aspektima politički razjedinjena i konfliktna, suglasna u zajedničkoj želji pristupanja Europskoj uniji. Podaci pokazuju kako oko 70% građana Bosne i Hercegovine podržava pristupanje Uniji, što je dovoljno da izvedemo tvrdnju kako se radi o privilegiranom ili pak možda jedinom državnom interesu oko kojega postoji generalno suglasje. Iz ove perspektive, novi visoki predstavnik bi svoje ovlasti trebao koristiti većinom na način pametnog intervencionizma koji bi pomogao ovdašnjim političarima za intenziviranje pregovora s EU i otvaranje pregovaračkih poglavlja te suštinsko prihvaćanje europske pravne i druge stečevine. Mogućnost direktnog intervencionizma ostao bi kao nužni sigurnosni osigurač, korektivna ili pak punitivna mjera, te bi se koristio u slučaju kontinuiranog opstrukcionizma ili direktnog kršenja osnovnih dejtonskih mirovnih postulata.
Politički gledano, radilo bi se i o jednom konceptualnom zaokretu funkcije visokog predstavnika koja bi time ušla u novu OHR-fazu s kojom bi se omogućila sigurna i funkcionalna tranziciju društva od onog dejtonskog prema onom željenom briselskom. Ovakav konceptualni zaokret bi, mišljenja smo, odgovarao većini racionalnih političkih aktera u Bosni i Hercegovini, budući da bi osigurao sigurnosni kontinuitet, ali i prebacio fokus na europske integracije, koje su želja većine prosječnih građana, onih koji ne biraju visokog predstavnika, ali čije bi interese on trebao zastupati.