Koristeći se samo vatrom kao primordijalnim luksuzom, Dizdarević je ovaj film osvijetlio tačno onoliko koliko mu je bilo potrebno i tako, po mom mišljenju, sjeo u ložu sa Tarkovskim, Felinijem Antonionijem i Bergmanom.

Kino-dvorane katkad upadnu u neizbježni ćorsokak sa kvalitetom repertoara, ali to ne mora biti tako loše - prilika je to vratiti se u prošlost i prisjetiti se starih naslova koji bude sjetu