Književnost Julije Franck između historije i intime

Velike historijske prekretnice ne iscrpljuju se samo u datumima zabilježenim u udžbenicima, kako je jednom primijetio austrijski pisac Leo Perutz, niti prestaju u trenutku kada se završe. One nastavljaju trajati u tijelima, šutnjama i u (ne)svjesnim izborima onih koji su je preživjeli.

U književnosti Julije Franck prošlost nije samo kulisa nego pokretač pripovijedanja; ona prožima porodične odnose, seksualnost, majčinstvo i svakodnevne odluke. Umjesto rekonstrukcije velikih historijskih narativa, autorica usmjerava pažnju na njihove tihe ali dugotrajne posljedice.

Privatno i kolektivno

Glavna odlika njene proze jeste autofikcija. Prvi tragovi tog pristupa pojavljuju se već u romanu “Sluga ljubavi” (Liebediener, 1999), kroz motive traume, nesreće i smrti, da bi se slojevito i snažno razvili u romanu “Logorska vatra” (Lagerfeuer, 2003). U njemu autorica kroz četiri perspektive prikazuje iskustvo raseljenosti i života između dva politička sistema, fokusirajući se na stanje trajne nesigurnosti i poljuljanih identiteta unutar zidina izbjegličkog kampa. Umjesto linearnog narativa, roman gradi fragmentarnu, psihološku sliku svijeta u kojem se privatno i kolektivno neprestano prepliću. U svom kasnijem romanu “Welten auseinander” (2021, Svjetovima daleko), taj odnos ličnog i historijskog dodatno se produbljuje kroz refleksiju pripovjedačkog glasa:

“Svatko od nas promatra svijet iz vlastite perspektive; svoje bližnje poznajemo na samo sebi svojstven način, o drugima znamo stvari koje ti drugi često ni sami o sebi ne znaju. Tko zna kako taj drugi nekoga vidi, čuje i čita? Razaznajemo veze i razumijemo drugoga onako kako taj drugi to ne može; pritom griješimo i mijenjamo se. Pripovijedamo, istodobno čuvamo tajne i jedni druge slušamo. Nitko se ne odmjerava s drugim niti svoju stvarnost odmjerava s tuđom. S koliko god znatiželje i veselja se susrećemo, upravo nas to drugo i tuđi pogledi fasciniraju; volimo ih ili ih preziremo. Upravo se u tome pokazuje naša individualnost. Ja sam ta koja je nepoznata. U nastajanju smo.”

Rođena 1970. godine u Istočnom Berlinu, Julija Franck pripada generaciji obilježenoj iskustvom podijeljene Njemačke. Kao osmogodišnjakinja napušta DDR zajedno s majkom i sestrama i odlazi na Zapad. To rano iskustvo iseljenosti, privremenosti u izbjegličkom kampu Marienfelde te gubitka doma, ljubavnika i oca duboko je obilježilo njezin književni rad.

Franck dolazi iz porodice u kojoj su umjetnički i intelektualni rad bili svakodnevnica. Posebno je značajna figura njezine bake Ingeborg Hunzinger, koja je potjecala iz jevrejske porodice. Upravo će se pojedini elementi porodičnog nasljeđa i iskustava starijih generacija odraziti u romanu “Leđa uz leđa” (Rücken an Rücken, 2011). Majka, povezana s glumačkim i rediteljskim miljeom, doprinosila je stvaralačkoj, ali i haotičnoj atmosferi, dok je otac, po zanimanju reditelj, bio odsutan. Takvo okruženje, obilježeno spojem umjetnosti i napetosti, rano je u autorici razvilo osjećaj za višeslojnost identiteta i nemogućnosti jednostavne biografije.

Tračak autonomije

Međunarodnu slavu stekla je romanom “Die Mittagsfrau” (Poludnica, 2007), koji je iste godine nagrađen prestižnom književnom nagradom Deutscher Buchpreis i do danas je preveden na više od četrdeset jezika. Roman započinje snažnim prizorom: majka, nedugo nakon Drugog svjetskog rata, ostavlja svog malog sina na željezničkoj stanici. Franck ovom okrutnom slikom uvodi čitatelja u duboko i slojevito istraživanje ratnih i poslijeratnih trauma, majčinstva, krivnje i nemogućnosti donošenja “ispravnih” odluka u okolnostima koje čovjeka nadilaze. Roman prati životni put svoje junakinje pritom ne pokušavajući opravdati njezine odluke niti ih osuđivati kroz jednostavne moralne kategorije.

Poetika Julije Franck precizna je i hladna. Njezin jezik živi izvan svakog patosa, oslanjajući se na tišinu, praznine i ono što ostaje neizgovoreno između likova. Autorica hladnim pogledom historiju ne prikazuje kroz apstraktne ideje, već je upisuje u tijelo - kroz glad, dodir, bol, seksualnost, majčinstvo ili abortus. Njezini likovi, najčešće žene, bore se za tračak autonomije unutar okolnosti koje ih guše, bilo da je to rat, ideologija ili naslijeđe porodičnih trauma.

Za razliku od tradicionalnog historijskog romana, koji često rekonstruira prošlost kao niz događaja, Julija Franck istražuje njezine emocionalne i egzistencijalne posljedice. Ona svjedoči dugotrajne posljedice prošlosti i to na način na koji se rat, bijeg, podjela Njemačke i ideološki lom nastavljaju u odnosima i porodičnim dinamikama. Takav pristup svrstava je u širi kontekst suvremene njemačke književnosti koja se bavi odjecima historije, a ne njezinim direktnim svjedočenjem.

Dok, naprimjer, Günter Grass, kao predstavnik poslijeratne generacije i svjedok Drugog svjetskog rata, u djelima poput Limeni bubanj koristi ironiju, grotesku i društvenu kritiku za prikaz historijskog iskustva, W. G. Sebald u romanu “Austerlitz” gradi prošlost kroz fragmente, fotografije i arhivske tragove, naglašavajući njezinu nedovršenost i nemogućnost potpune rekonstrukcije. Julia Franck, međutim, u svom djelu historijsko iskustvo preobražava u intimnu memoriju, u kojoj se kolektivni događaji prelamaju kroz individualne živote i odnose.

Sličnu poetiku tjelesnog i porodičnog sjećanja Franck dijeli s francuskom nobelovkom Annie Ernaux. Obje spisateljice prošlost ne promatraju kao gotovu činjenicu, nego kao živo tkivo koje se i dalje upisuje u privatni život. Dok Ernaux pristupa s oštrom sociološkom preciznošću i gotovo klinički distanciranim pogledom na klasu, tijelo i društvene norme, Franck ulazi dublje u emotivno i somatsko iskustvo. Obje, međutim, koriste autofikciju ne kao ispovijest nego kao snažno oružje za razotkrivanje onoga što društvo nastoji sakriti ili zaboraviti: traume, krivnju, napuštanja i složene porodične odnose. Kod obje autorice tijelo postaje arhiv historije.

Stvarno i izmišljeno

Ovu poetiku autofikcije i tjelesne memorije Franck posebno razvija u svom posljednjem romanu “Svjetovima daleko”. U njemu se pripovjedački glas vraća porodičnoj historiji, istražujući odnose između roditelja i djece, granicu između privatnog sjećanja i kolektivne prošlosti, te - što je za Franck ključno - granicu između stvarnog i izmišljenog. Kao što često ističe u intervjuima, za nju ne postoji ništa individualnije i subjektivnije od fikcije. Ona tako romanom postavlja temeljna pitanja: gdje leži istina i kako se lično iskustvo pretvara u književnost. Franck ovu neraskidivu vezu između života i književnosti opisuje na sljedeći način u svom Poetološkom izlaganju koje će biti objavljeno u narednom broju časopisa Život:

“Bez maternjeg jezika, čitanja i književnosti, tog života u drugim svjetovima, ne bih postala čovjek koji jesam. Ne postoji oštra razdvojenost između stvarnosti i književnosti. Budući da je književnost, kao pripovijedanje, možda i imerzivna umjetnička forma par excellence, pismo u procesu čitanja inducira unutarnje slike; čitatelj razvija odnos prema glasovima i likovima književnosti, on se lebdeći kreće u tom svijetu koji sam čita. I ovdje doživljava stvarna iskustva koja ga oblikuju, koja postaju dio njega, mijenjaju ga. Mi smo ono što čitamo”.

U vremenu površnih i pojednostavljenih narativa o prošlosti, Julia Franck svojom prozom podsjeća da književnost ostaje jedan od rijetkih prostora gdje se historija može doživjeti u svojoj punoj, bolnoj i tjelesnoj složenosti: ne samo kao minuli događaji nego kao živo iskustvo koje i dalje oblikuje generacije koje ga nisu neposredno proživjele.