Ode naš Avduka

Kažu da osmijeh razoruža svako biće na svijetu. Upravo takav bio je njegov osmijeh. Zarazan i glasan. Živio je košarku. Bio je hodajuća enciklopedija, bezbroj podataka, informacija koje vam sada ne može ponuditi ni vještačka inteligencija, sigurna sam. Utakmice su se gledale zbog njegovih komentara. Ono po čemu se razlikovao od drugih sportskih novinara bilo je njegovo izuzetno poznavanje sporta, posebno košarke. Ko je slušao njegove prijenose, mogao je naučiti mnogo o igračima, taktici, historiji. Tako je bio temeljit i nikada dosadan. Pored televizijskog angažmana, bio je poznat i kao kolumnista. U vrijeme korone, kada smo svi bili u lošem raspoloženju, pisao je za Oslobođenje. Nisu ga voljeli samo ljubitelji sporta. Znao se približiti svima, tako nenametljivo i šeretski.

Bio si prvo čovjek, pa onda sve ostalo.

Tako je teško pisati o nekome koga si poznavao i s kim si radio. Imam osjećaj da, zapravo, ne znam pisati. Sve mislim da neću uspjeti. Šta i na koji način? Onda shvatim da oni koji su te poznavali znaju sve. Kakav si i ko si bio. A bio si kolega profesionalac u pravom smislu riječi. Bio si istinski drug i prijatelj. Bio si pun optimizma, pa čak i kada je bilo najteže. Otišao si iz Bosne i Hercegovine raditi negdje drugo. Otišao si jer ovdje niko nije bio sposoban da prepozna tvoj rad, talenat i umijeće. Nisi volio nepravdu. Borio si se protiv nje. Tvoje srce, koje je golemo kao zemaljska kugla, nije izdržalo.

Plačem i smijem se u isto vrijeme. Znaš da sam rijetko bez riječi, ali sada prosto ne znam šta kazati. Koliko smo samo noći u redakciji čekali vijesti. Ti svoje, ja svoje u istom timu. U pregledu godine jednog 1. januara probili smo minutažu (oni koji rade na televiziji, znaju šta to znači), a ti si rekao - hajde da idemo do kraja, da vide da možemo i prvog januara biti sjajan tim, a kako je krenulo, naredne godine objasnit ću ljudima kako je nastao točak.

U našem poslu je teško, preteško. To znamo samo mi i ne trudimo se da nekome to pojasnimo. Nema potrebe. Idemo, grabimo, radimo, istražujemo i onda nakon nekog vremena samo utihnemo. Nema odmora i televizija ne trpi sporo, govorili smo smijući se, kao da sutra ne postoji. Sve smo željeli odmah i sad. U to vrijeme nije bilo arhiva na YouTube kanalima, nije bilo vještačke inteligencije, a sve smo stizali. To naše stizanje, pretjerani tempo uzeo je danak. Nažalost, sve ima svoju cijenu. Ipak, toliko toga si nas naučio o košarci i zapamti da su mnoge generacije ovaj sport zavoljele zahvaljujući baš tebi.

Gost Edinog posljednjeg podcasta bio je naš sjajni Jusuf Nurkić. Emisiju je završio riječima: “Puno sreće u nastavku karijere pa ćemo, Bože zdravlja, da pričamo opet”.

Priče više nema, a ostalo je toliko toga za ispričati. Osmijeh se zaledio, a na košarkaškim terenima se pogasila svjetla.

Ostaje praznina. Ostaje ogromna praznina i tišina koju ništa neće moći nadoknaditi. Znam da bi sada da vidiš na koji način te ljudi spominju rekao – ma dajte, molim vas. Neosporno je da si ostavio veliki trag u sportskom novinarstvu. Tvoj glas, komentari i analize ostat će dio sportskih uspomena mnogih ljudi. Tvoja ljubav prema poslu i košarci bila je nestvarna.

Generacije koje dolaze ostaju osakaćene da slušaju elokventnog komentatora koji je govorio srcem, dušom, emocijom.